Poslovni broj: Pn-509/18

Republika Hrvatska Općinski sud u Splitu

Ex vojarna „sv. Križ“ Dračevac

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja I. J., S. 4, OIB…, zastupan popunomoćniku M. J., odvjetniku u S., protiv tuženika Z. P. D.
OIB: … iz S., , zastupana po punomoćniku A. L.,
odvjetnici u S., radi naknade štete, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave
zaključene dana 4.lipnja 2020. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tuženika i odsutnosti
uredno pozvanog tužitelja, istog dana

p r e s u d i o j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

“ Dužan je tuženik u roku od 15 dana s osnova naknade štete po osnovi imovinske štete
isplatiti tužitelju iznos od 24.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, koje na taj dan
teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi za svako polugodište uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
za tri postotna poena, pod prijetnjom ovrhe.“ kao neosnovan.

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je protiv tužitelja vođen parnični
postupak pod poslovnim brojem P1-6680/10 radi naknade štete, a povodom tužbe D.
M. koji ga je teretio da je na konferenciji za tisak dana 3.prosinca 2010. iznio lažne
tvrdnje koje su potom objavljene u članku V. lista pod naslovom „ M., korupcija,
nepotizam, voluntarizam ušli su u svaku poru obrazovnog sustava“ autorice I. K., a
kojima da je okaljao čast i ugled te je isti zahtijevao naknadu štete radi povrede prava
osobnosti.

Nadalje, da je u postupku proveden dokaz saslušanjem svjedoka, a među ostalima je
kao svjedok saslušana i gore navedena tužena Z. P. D.. Nadalje, da iz iskaza
svjedoka G. S. kao i N. S. jasno proizlazi kako I. J. na
spornoj konferenciji nije iznio tvrdnje kojima je na ikoji način povrijedio čast i ugled

2 Pn-509/18

D. M. te kako izvor tvrdnji na kojima se temelji navedeni članak nije I.
J..

Nadalje, da je autorica članka I. K. kontaktirala tuženu te istoj napomenula da
je konferenciju napustila ranije, ali da je čula da je I. J. dijelio nekakve dokumente.
Nadalje, da je tužena u svom iskazu navela da je tužitelj ( tamo tuženik) na predmetnoj
konferenciji dijelio dokumente, što tužitelj opovrgava, a koje se odnose na njezin upit HZZO
o bolovanju A. S. inače nećakinje D. M. te da je predmetne dokumente
proslijedila I. K. pa da izvor tvrdnji koje su objavljene u medijima nije tužitelj već
tužena.

Nadalje, da je u parničnom postupku naloženu tužitelju platiti D. M.
iznos od 10.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, kao i parnični trošak u iznosu od

7.283,00 kuna što sveukupno iznosi 24.000,00 kuna, a koji iznos je tužitelj platio, te ovom
tužbom potražuje od tužene isti iznos na ime naknade pretrpljene štete.

Dakle, tužitelj tvrdi da je izvor informacija koje su objavljene u medijima tužena, a ne
tužitelj pa isti smatra da ime pravni interes ovom tužbom zahtijevati od tužene naknadu štete.
Tužena u odgovoru na tužbu istu osporava u cijelosti navodeći da tužitelju nije
nanesena štetna radnja postupanjem tužene te da je o odgovornosti tuženika za štetu D.
M. već pravomoćno presuđeno. Nadalje, da tužitelj i tužena nisu u nikakvom
pravnom odnosu temeljem kojeg bi tužitelj imao pravo regresa prema tuženoj.
Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem dopisa od 12.srpnja 2017., presude P1-
6680/10, Gž-456/15, te saslušanjem tužitelja i tuženika u svojstvu parničnih stranaka, te je
temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom
postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev
neosnovan.

Iz iskaza tužitelja proizlazi da se isti u to vrijeme bavio mitom i korupcijom te zajedno
sa grupom ljudi iz S. organizirao sastanak u N. domu u Z. na kojem je
iznio činjenice o zapošljavanju kćeri K. B. kao nastavnika u Općina P. u kojem je
bilo nepravilnosti te da je netko tijekom konferencije upitao čija je to sestra, a na što da je isti
odgovorio da je to sestra D. M.. Nadalje, da je na konferenciji govorio o tome
kako je K. B. kao ravnateljica OŠ P., u ljeto, prije početka školske godine,
donijela plan rada škole u kojem je kao profesora njemačkog jezika navela svoju kćer koja u
to vrijeme nije ni diplomirala već dva tri mjeseca kasnije, ali je istoj na taj način osigurano
radno mjesto. Nadalje, da je istog po završetku konferencije zaustavila novinarka koja je istu
napustila ranije te tražila nove informacije u svezi predmetnog slučaja na što je tužitelj istoj
dao broj mobitela tužene. Nadalje, da je nakon konferencije izašao članak u nekoliko novina
pod nazivom „ Lako je biti na bolovanju kada ti je ujac D. M.“. Nadalje, da je
tužena tužitelju rekla da neće potvrditi da je ista dala informaciju novinarima zbog straha od
tužbi.

Iz iskaza tužene proizlazi da je povod svim novinskim člancima u kojima se spominje
da je kćerka ravnateljice na bolovanju jer joj je to omogućio ujak D. M. je
konferencija za novinare kojoj ista nije prisustvovala, ali da je kontaktirala sa novinarkom
I. K., kojoj je tužitelj dao njezin broj telefona, te je istoj dala dopis HZZO u kojem
stoji da je A. S. na višegodišnjem bolovanju zbog njege bolesnog djeteta, međutim da
nije rekla novinarki da je A. S. nećakinja D. M..

U konkretnom slučaju, tužitelj u bitnome navodi da je tužena odgovorna za štetu
tužitelju budući je dokaz o dugogodišnjem bolovanju nećakinje D. M.
proslijedila novinarki I. K., autorici članka objavljenog u „V. listu“, a
povodom kojeg je tužitelj odgovarao za štetu D. M..

3 Pn-509/18

Dakle, tužitelj smatra da isti ne bio odgovoran za objavu informacije u predmetnom članku već bi to bila upravo tužena pa od iste potražuje naknadu štete.

Nije sporno da je u predmetu P1-6680/10 ( tamo tuženi) donijeta pravomoćna presuda
kojom je naloženo tužitelju platiti D. M. iznos 10.000,00 kuna na ime
naknade štete te parnični trošak.

Nadalje, nije sporno da je tužitelj platio D. M. iznos od 24.000,00
kuna temeljem pravomoćne presude, pa se navodi da pravomoćna presuda obvezuje svojim
sadržajem i predstavlja autoritativan regulator pravnih odnosa stranaka na koje se odnosi.
Međutim, neosnovano tužitelj potražuje od tuženika predmetni iznos.

Naime, tužitelj smatra da istome pripada naknada štete, međutim, isti ničim nije doveo
niti može dovesti u vezu svoju obvezu koja je nastala temeljem pravomoćne presude i
eventualnu štetnu radnju tuženika.

Naime, sve i da je točno da je tužena proslijedila dokumentaciju novinarki Ireni
Kustura te time postupila na štetu tužitelja ista nije postupila protupravno, štoviše tužitelj je
doveo u vezu Irenu Kustura i tuženu jer je novinarki, kako i sam navodi u svom iskazu, dao
broj telefona tužene. S druge strane, tužena nije ni solidarno odgovorna za štetu koju je dužan
snositi tužitelj te nema nikakve zakonske osnove, da ista odgovara tužitelju ako nije
prethodno utvrđena odgovornost tužene.

Budući se tužitelj u tužbi poziva na odgovornost tužene za nastalu štetu navodi se da
odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila
protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako
postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke
moraju biti kumulativno ispunjene odnosno ako i jedna izostane nema odgovornosti za štetu.
U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao niti protupravnu radnju tužene niti je
dokazao da postoji uzročno posljedična veza između radnje tužene ( prosljeđivanje dopisa
HZZO novinarki ) i štete ( koja se ogleda očito u umanjenju imovine tužitelja) budući je do
istog došlo temeljem pravomoćne sudske odluke koja ne obvezuje tuženu već tužitelja.
Slijedom navedenog, budući tužitelj nije dokazao niti štetnu radnju niti uzročno
posljedičnu vezu između štetne radnje i štete kao posljedice to nisu ispunjene sve
pretpostavke odgovornosti za štetu, slijedom čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao
neosnovan.

Odluka o parničnom trošku tuženika temelji se na odredbi čl. 154. ZPP-a, odmjeren
prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj
91/04,37/05,59/07,148/09 i 142/12, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja
svake pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva to je tuženiku priznat
trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 100 bodova, te pristupa na ročište od 12.ožujka

2019. 100 bodova, 3.srpnja 2019. 25 bodova, 14.listopada 2019. 25 bodova, 9.prosinca 2019.
100 bodova, 15. siječnja 2020. 100 bodova, odnosno sveukupno 450 bodova, što umnoženo sa
vrijednosti jednog boda od 10,00 kuna (Tbr.50) iznosi 4.500,00 kuna, uvećano za PDV 25%
iznosi 1.125,00 iznosi 5.625,00 kuna.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 4.lipnja 2020.

Sutkinja

      Maja Anušić v.r.

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu.
Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka u roku od 15 dana od dana primitka
prijepisa presude.

4 Pn-509/18

Dna:

- pun tužitelja
- pun tuženika
- spis