1

Poslovni broj: 2 UsI-258/2020-7

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 2 UsI-258/2020-7

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja I. L. iz K., Bosna i Hercegovina, protiv tuženika Republike Hrvatske, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe Zagreb, A. Mihanovića 3, radi prava na invalidsku mirovinu, 4. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja tuženika Klasa: UP/II 141-02/19-03/01158329173, Urbroj: 341-99-06/2-19-9394, broj spisa: 491319, od 17. siječnja 2020.

 

Obrazloženje

 

Tuženik je rješenjem Klasa: UP/II 141-02/19-03/01158329173, Urbroj: 341-99-06/2-19-9394, broj spisa: 491319, od 17. siječnja 2020. usvojio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Slavonskom Brodu, Klasa: UP/I 141-02/19-03/01158329173, Urbroj: 341-16-06/2-19-11038, broj spisa: 108509 od 8. studenog 2019.

              Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja, kao pripadnika borbenog sektora Hrvatskog vijeća obrane (nastavno: HVO), za priznanje prava na invalidsku mirovinu.

Tužitelj u podnesenoj tužbi navodi kako je osporavana odluka apsurdna jer se putem iste uskraćuje pravo ratnog vojnog invalida, koji je svoj status stekao braneći suverenitet Republike Hrvatske. Ističe kako ima status ratnog vojnog invalida VIII. grupe sa 40% tjelesnog oštećenja i to trajno, po osnovi ranjavanja pa je nejasno zbog čega ne ispunjava uvjete na mirovinu. Dodaje i kako je iz obrazloženja osporavane odluke vidljivo da je ista donijeta samo na temelju priložene medicinske dokumentacije, a bez njegovog pregleda te je mišljenja kako se odluka nije mogla donijeti bez njegovog osobnog pregleda. Zbog toga je stajališta kako je donošenjem pobijane odluke tuženik samo ispunio proceduralne potrebe bez utvrđenja odlučnih činjenica. Ukazuje i kako je nakon ranjavanja doživio dva infarkta, slijedom čega mu je izvršen operativni zahvat na srcu. Smatra i da je prilikom donošenja pobijane odluke pogrešno primijenjena odredba članka 142. stavka 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 112/17., nastavno: ZOHBDR). Uz tužbu prilaže svoju medicinsku dokumentaciju. Slijedom navedenog predlaže sudu poništavanje osporavane odluke tuženika te vraćanje predmeta na ponovni postupak.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje u cijelosti kod obrazloženja iz pobijanog rješenja te predlaže sudu da tužbu odbije kao neosnovanu. Poziva se na odredbe članka 142. ZOHBDR te ističe kako je cjelokupni postupak i proveden na temelju tih odredbi te da na strani tužitelja nije utvrđeno postojanje uvjeta invalidnosti za stjecanje prava na invalidsku mirovinu, a kako to određuje članak 39. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16, 18/18. i 115/18., nastavno: ZOMO). Ovo sve na temelju nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka koji su u oba stupnja utvrdili takvu ocjenu.

Podneskom od 15. svibnja 2020. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu te je istaknuo kako su vještaci u oba stupnja donijeli pogrešnu odluku, budući su propustili utvrditi činjenicu kako je tužitelj bio pripadnik borbenog sektora HVO i da je ranjen na prvoj crti obrane izvršavajući ratnu zadaću, zbog čega je zadobio invaliditet od 40% trajno pa prema tome ispunjava uvjete za invalidsku mirovinu.

Na raspravu održanu kod ovoga suda 2. lipnja 2020. pristupila je službena osoba tuženika, dok na istu raspravu nije pristupio uredno pozvani tužitelj pa je rasprava na temelju odredbi članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12.,152/14., 94/16. i 29/17., nastavno: ZUS)  održana u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja.

Službena osoba tuženika je na raspravi ostala kod odgovora na tužbu i svih navoda iz istoga.

U upravnom sporu sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika te sve isprave koje prileže u istome.

              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Uvidom u predmetni spis utvrđeno je kako je upravni postupak pokrenut radi zahtjeva tužitelja od 8. veljače 2019. za priznanje prava na invalidsku mirovinu, prema odredbama članka 142. ZOHBDR.

              U provedenom postupku utvrđeno je kako je tužitelj rođen 20. travnja 1962., da je isti hrvatski državljanin te da je bio pripadnik borbenog sektora HVO u razdoblju od 6. travnja 1992. do 26. ožujka 1996. i od 1. travnja 1996. do 22. travnja 1996. i da ima status ratnog vojnog invalida HVO po osnovi ranjavanja. Iz uvjerenja o pripadnosti postrojbi i okolnostima stradavanja, izdanog od Republike Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata broj: 07/53-02-41-27-159/13 od 14. lipnja 2013. vidljivo je kako je tužitelj ranjen dana 3. veljače 1994., pri obavljanju vojnih dužnosti, na prvoj crti obrane.

              Člankom 142. stavkom 1. ZOHBDR propisano je da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine, ako to pravo nisu ostvarili do stupanja na snagu ovoga Zakona temeljem Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji.

              Stavkom 3. istoga članka određeno je da se pravo iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ostvaruje  pod uvjetima određenim ovim Zakonom i Zakonom o mirovinskom osiguranju te na način i postupkom određenim Ugovorom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji.

Slijedom navedenih odredbi utvrđeno je da tužitelj u smislu odredbe članka 142. stavak 1. ZOHBDR ispunjava uvjete za podnošenje zahtjeva radi ostvarenja prava na invalidsku mirovinu, ali da se smisleno stavku 3. istoga članka to pravo ostvaruje pod uvjetima određenim ZOHBDR i ZOMO.

Zbog toga je proveden odgovarajući postupak u smislu utvrđenja da li tužitelj osim uvjeta iz članka 142. stavka 1. i 3. ZOHBDR, ispunjava uvjete i iz članka 39. ZOMO.

Člankom 39. stavak 1. ZOMO propisano je da smanjenje radne sposobnosti prema ovome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Stavkom 2. istoga članka propisano je da preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, a stavkom 3. istoga članka propisano da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima. Nadalje, stavak 4. istoga članka propisuje da potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti, dok stavak 5. istoga članka propisuje da su uzroci smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti bolest, ozljeda izvan rada, ozljeda na radu ili profesionalna bolest.

              Uzimajući u obzir da je predmetni upravni postupak pokrenut povodom navedenog zahtjeva od 8. veljače 2019. to se na konkretni slučaj primjenjuju odredbe ZOMO i Uredbe o metodologijama vještačenja (Narodne novine, broj: 67/17. i 56/18., nastavno: Uredba).

              Iz sadržaja tužbe proizlazi kako tužitelj smatra da je kod njega došlo do trajnih promjena u zdravstvenom stanju, koje se ne mogu otkloniti liječenjem i da je isto vidljivo iz medicinske dokumentacije, odnosno da je nastupilo trajno smanjenje radne sposobnosti u smislu članka 39. ZOMO te da ispunjava uvjete za priznanje prava iz mirovinskog osiguranja.

Povodom navedenog vještačenja Vijeće vještaka pri Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područni ured Osijek, u prvom stupnju, svojim nalazom i mišljenjem broj evidencije: 322393 od 31. listopada 2019. utvrdilo je kako je tužitelj star 57 godina te da je bio pripadnik HVO i da ima status ratnog vojnog invalida s 40% oštećenja organizma po osnovi ranjavanja. Na liječničkoj komisiji  u Rijeci od 3. veljače 2007. kod tužitelja nije utvrđena invalidnost. Iz medicinske dokumentacije proizlazi da je isti 13. svibnja 1994. ranjen u desni lakat, desno rame i meka tkiva gelerima granate, zbog čega je liječen ambulantno u Kiseljaku do 13. svibnja 1994. Od ožujka 2013. liječi se po internisti zbog infarkta miokarda i kardiomiopatije. Ima okluziju femoropopliteales. Tijekom 2016. liječi se i po psihijatru. Utvrđuje se kako kardiološka bolest nije posljedica obnašanja dužnosti u HVO te da invalidnost na strani tužitelja ne postoji.

Na temelju citiranog nalaza i mišljenja, donijeto je prvostupanjsko rješenje od 8. studenog 2019. putem kojega tužitelju nije priznato pravo na invalidsku mirovinu, na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. Na navedeno rješenje tužitelj je izjavio žalbu te je smisleno odredbi članka 125. stavka 4. i članka 133. stavka 3. ZOMO  naloženo provođenje vještačenja po Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnji ured u Zagrebu.

Iz nalaza i mišljenja Vijeća viših vještaka, broj evidencije: 354280  od 13. siječnja 2020. vidljivo je da je tužitelj kao pripadnik HVO 3. veljače 1994. ranjen gelerima granate u desno rame, nadlakticu i lakat, a nakon saniranja ozljede i provedenog fizijatrijskog liječenja kretnje u ramenu su uredne dok u desnom laktu fleksija i ekstenzija terminalno zaostaju, a desna ruka je kraća od lijeve. U ožujka 2013. prebolio je akutni infarkt miokarda, a radi verificirane višežilne koronarne bolesti dana 2. prosinca 2015. učinjena je revaskularizacija miokarda. Prema zadnjem nalazu kardiologa od 28. kolovoza 2018. UZV srca ukazuje na nešto sniženu globalnu sistoličku funkciju srca te kompenzirani kardiopulmonalni status. Prisutne su i difuzne aterosklerotične promjene na velikim arterijama s posljedičnim smetnjama periferne cirkulacije. Zbog psihičkih smetnji iz kruga anksiodepresivnog poremećaja povremeno se liječio po psihijatru koji 2016. navodi da nema većih psihičkih smetnji. Tužitelj je ostvario status ratnog vojnog invalida s 40% oštećenja organizma temeljem ranjavanja. Stoga su vještaci stajališta da na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja navedene posljedice ranjavanja ne uvjetuju smanjenje radne sposobnosti te niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, dok ostale bolesti nisu posljedica sudjelovanja u postrojbama HVO. Zbog navedenog Vijeće viših vještaka je suglasano s ocjenom Vijeća vještaka u prvom stupnju.

Sud u cijelosti prihvaća navedene nalaze i mišljenja, kao zakonita i sačinjena u skladu s pravilima struke, odnosno u skladu s odredbama Uredbe, budući su ista jasna u pogledu medicinske dokumentacije koja je bila predmet vještačenja, kao i po pitanju utvrđenih dijagnoza na strani tužitelja.

Pri tome je potrebno naglasiti kako su vještaci tijekom provedenih vještačenja ocjenu donijeli na temelju medicinske dokumentacije na koju se poziva i sam tužitelj u uloženoj tužbi, dok je dokumentacija priložena uz tužbu istovjetna dokumentaciji u spisu koja je bila predmet ocjene, a tužitelj tijekom upravnog spora nije sudu predočio neku drugu medicinsku dokumentaciju putem koje bi doveo u dvojbu činjenična utvrđenja u svezi njegovog zdravstvenog stanja niti je predložio izvođenje drugih dokaza putem kojih bi se eventualno utvrdilo drugačije činjenično stanje. Pri tome vještaci pravilno utvrđuju kako su predmet ocjene samo ozljede i dijagnoze koje su bile posljedice ranjavanja, dok druge bolesti, a na koje se tužitelj poziva u tužbi, nisu osnova za priznanje predmetnog prava.

Prema stanju spisa razvidno je da su ovlašteni vještaci svoje mišljenje dali primjenjujući stručno medicinsko znanje i prema pravilima struke, nakon analize podataka iz cjelokupne spisu priložene medicinske dokumentacije, citirane u obrazloženju mišljenja vještaka. Zaključci vještaka su životni i logični i isti su utemeljeni na cjelokupnoj medicinskoj dokumentaciji s kojom tužitelj raspolaže te sud smatra da su isti mogli biti odgovarajuća podloga za donošenje zakonite odluke tuženika.

Zatim, treba naglasiti kako je postupak ostvarivanja predmetnog prava propisan odredbama članka 123. do 129. ZOMO te je istim odredbama propisano da se nalaz i mišljenje donosi od strane ovlaštenih vještaka, a koji nisu vezani ocjenom liječnika specijalista ili nositelja osiguranja iz inozemstva.

Također, i prvostupanjsko i drugostupanjsko vještačenje su provedeni bez pregleda tužitelja budući je odredbom članka 14. stavak 10. Uredbe propisano da za osobe s boravkom u inozemstvu vještak daje nalaz i mišljenje na temelju medicinske dokumentacije dostavljene od inozemnog nositelja mirovinskog osiguranja primjenom međunarodnog ugovora o socijalnom osiguranju, a kada za to postoje razlozi, vještak daje nalaz i mišljenje na temelju neposrednog pregleda osigurane osobe, dok viši vještak, u pravilu, daje nalaz i mišljenje o invalidnosti, neposrednoj opasnosti od nastanka invalidnosti, tjelesnom oštećenju, odnosno općoj nesposobnosti za rad člana obitelji na temelju odgovarajuće medicinske i druge dokumentacije.

Uzimajući u obzir navedeno to je u konkretnom slučaju, smisleno odredbi članka 142. stavka 3. ZOHBDR, proveden odgovarajući postupak prema odredbama ZOMO te je nakon istoga utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na invalidsku mirovinu iz članka 39. stavka 3. i 4. ZOMO.

Stoga tužitelj navodima iz tužbe ne dovodi u dvojbu sud o tome da je prilikom provođenja upravnog postupka i donošenja osporavane odluke došlo do povrede njegovih prava, obveza ili pravnog interesa.

              Cjelokupni postupak proveden je na temelju odgovarajućih zakonskih odredbi, a na koje se pozvao tuženik u obrazloženju osporavane odluke i koje su valjano primijenjene u konkretnom slučaju.

Imajući u vidu navedeno, osporavano rješenje tuženika ocjenjuje se zakonitim.

              Slijedom iznijetog, a na temelju članka 57. stavak 1. ZUS, tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan te je sud donio odluku kao izreci presude.

Sud u smislu odredbe članka 79. Zakona o upravnim sporovima, nije donosio odluku o troškovima upravnog spora, budući tužitelj i tuženik nisu postavili zahtjev za naknadu troškova.

 

U Osijeku 4. lipnja 2020.

 

Sudac

Berislav Babić v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).