1

Poslovni broj: Gž-1200/2017-4

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1200/2017-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Ferenčevića kao predsjednika vijeća, Ranka Orozovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i suca Vladimira Šestaka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o., D., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. I., odvjetnik u S., protiv I. tuženika Ž. M. iz Z., OIB: … i II. tuženice T. M. iz Z., OIB: …, koje oboje zastupa punomoćnik E. K., odvjetnik u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4105/15-18 od 27. travnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

1. Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4105/15-18 od 27. travnja 2017.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

Sud prvog stupnja donio je presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev za pobijanje pravne radnje dužnika, tj. da gubi učinak prema tužitelju Ugovor o darovanju od 15. listopada 2012., ovjeren kod Javnog bilježnika S. B. iz Z. pod brojem OV-14074/2012 dana 16. listopada 2012., u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljevog potraživanja u iznosu od 500.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 9. svibnja 2013. do isplate, uz obvezu II. tuženice da dopusti da tužitelj svoje potraživanje prema I. tuženiku namiri prodajom nekretnina upisanih u zk.ul. br. 303, 309, 294 i 277 k.o. Plesmo, te uz obvezu tuženika da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

 

Protiv navedene presude žalbu podnosi tužitelj navodeći da se žali zbog svih razloga za žalbu iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP-a), a predlaže presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, te naložiti tuženicima da solidarno tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 47.500,00 kn uvećanom za trošak podnošenja žalbe u ukupnom iznosu od 14.062,50 kn sve sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Posebno nije počinjena takva povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju tužitelj ističe u žalbi jer presuda sadrži jasne, valjane i potpune razloge o odlučnim činjenicama, a nema niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Nisu se ostvarili niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, koje ističe tužitelj u žalbi.

 

Predmet spora je osnovanost zahtjeva tužitelja za pobijanje Ugovora o darovanju od 15. listopada 2012. u dijelu potrebnom za ispunjenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 500.000,00 kn sa zateznim kamatama od 9. svibnja 2013. do isplate te obvezivanje II. tuženice da dopusti da tužitelj svoju tražbinu prema I. tuženiku namiri prodajom darovanih nekretnina.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio i nije sporno:

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-4108/07 od 3. ožujka 2008., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-5608/08 od 13. travnja 2010., naloženo društvu K. d.d. isplatiti tužitelju iznos od 190.926,72 kn zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 40.048,16 kn teku od 1. srpnja 2002. do isplate, a na iznos od 150.858,68 kn od 13. ožujka 2002. do isplate,

- da je K. d.d. preoblikovano u društvo s ograničenom odgovornošću sa skraćenom oznakom tvrtke K. d.o.o.,

- da je tužitelj radi namirenja tražbine utvrđene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-4108/07 od 3. ožujka 2008. podnio prijedlog za ovrhu na računima društva K. d.o.o., kojem je udovoljeno rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu od 22. prosinca 2010., ali je ovrha zbog dugotrajne blokade ostala bez uspjeha,

- da je nakon toga tužitelj protiv društva K. d.o.o. pokrenuo stečajni postupak,

- da je 8. svibnja 2013. društvo K. d.o.o. izdalo tužitelju bjanko zadužnicu za iznos od 500.000,00 kn, koju je I. tuženik potpisao kao direktor tog društva, ali i osobno kao jamac-platac, te su istoga dana tužitelj, K. d.o.o. i I. tuženik sklopili Sporazum kojim su suglasno utvrdili da je izdana navedena bjanko zadužnica kao uvjet za predaju podneska tužitelja u spis predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-203/13, kojim tužitelj izjavljuje da je njegova tražbina ispunjena, a s ciljem sprječavanja otvaranja stečajnog postupka nad društvom K. d.o.o, koji podnesak je tužitelj i podnio u navedeni spis,

- da je 3. prosinca 2013. tužitelj dostavio Financijskoj agenciji bjanko zadužnicu na naplatu i prema društvu K. d.o.o. i prema I. tuženiku za iznos od 500.000,00 kn, ali potraživanje nije mogao naplatiti,

- da je dana 15. listopada 2012. I. tuženik Ž. M. kao darovatelj s II. tuženicom T. M. (kćerkom) kao obdarenicom sklopio Ugovor o darovanju nekretnina upisanih u zk.ul.br. 303, 309, 294 i 277 k.o. P.,

- da se prilikom potpisivanja Sporazuma i bjanko zadužnice od 8. svibnja 2013. nije razgovaralo o imovini I. tuženika, niti je tužitelj provjeravao kojom imovinom I. tuženik raspolaže,

- da je I. tuženik već u vrijeme potpisivanja navedenog Sporazuma i bjanko zadužnice bio u blokadi,

- da I. tuženik nema dovoljno sredstava i imovine iz koje bi se moglo namiriti potraživanje tužitelja.

 

Na temelju navedenih činjenica pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u vrijeme dospijeća tražbine tužitelja prema društvu K. d.d., a kasnije K. d.o.o., kao ni u vrijeme donošenja pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-4108/07 kojom je utvrđena tražbina tužitelja i njezino dospijeće, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora o darovanju od 15. listopada 2012. godine I. tuženik nije bio dužnik tužitelja, već je dužnik bilo samo društvo čiji je I. tuženik bio direktor i predsjednik uprave, te da je I. tuženik tek potpisom Sporazuma od 8. svibnja 2013. i bjanko zadužnice od istog datuma kao jamac platac pristupio dugu društvu K. d.o.o., kada je nastao pravni odnos po kojem je I. tuženik postao tužiteljev dužnik.

 

Prema tome, budući da tužitelj svoje potraživanje prema I. tuženiku temelji na bjanko zadužnici koju je I. tuženik potpisao u svojstvu jamca platca jamčeći time za isplatu duga koje je teretilo društvo u kojem je bio predsjednik uprave, koje potraživanje je prema I. tuženiku nastalo i dospjelo onoga dana kada je navedena zadužnica potpisana (8. svibnja 2013.), pravilno je prvostupanjski sud zaključio da I. tuženik u vrijeme kada je učinio sporno besplatno raspolaganje (15. listopada 2012.) nije bio dužnik tužitelja te da u tom trenutku nije mogao znati da spornim raspolaganjem na bilo koji način šteti tužitelju i to bez obzira što mu je u to vrijeme kao direktoru društva dužnika bilo poznato postojanje duga tog društva prema tužitelju, jer se u to vrijeme između stranaka nije ni raspravljalo o mogućnosti da dugu društva pristupi I. tuženik, već je to uslijedilo tek pola godine nakon izvršenog raspolaganja.

 

Osnovano tužitelj žalbom ukazuje da je temeljna odredba o pobijanju dužnikovih pravnih radnji sadržana u čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), koji određuje da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

 

Prema odredbi čl. 66. st. 2. ZOO-a smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

 

Navedene zakonske odredbe reguliraju opće pretpostavke za pobijanje pravne radnje dužnika, a to su: dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, pravna radnja dužnika, insolventnost dužnika i postojanje oštećenja vjerovnika. Ove pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, a zajedno s njima i jedna od posebnih pretpostavki iz odredbi čl. 67. ZOO-a.

 

Za naplatno raspolaganje te su pretpostavke sadržane u odredbama čl. 67. st. 1. i st. 2. ZOO-a. U svakom slučaju traži se da je dužnik u trenutku poduzimanja radnje znao ili da je mogao znati da tom radnjom šteti vjerovniku.

 

U slučaju besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji, prema odredbi čl. 67. st. 3. ZOO-a smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

Odredba čl. 67. st. 3. ZOO-a doista sadrži neoborivu zakonsku presumpciju koja isključuje provjeravanje odnosno dokazivanje dužnikovog znanja o štetnosti besplatnog raspolaganja, dok je znanje treće osobe o štetnosti raspolaganja neodlučno, kako osnovano tužitelj ukazuje žalbom.

 

Međutim navedena zakonska presumpcija može se vezati samo za raspolaganje kojim se oštećuje vjerovnik, što podrazumijeva da je u trenutku raspolaganja postojala tražbina vjerovnika prema dužniku, dakle da je ta tražbina nastala prije izvršenja pravne radnje dužnika.

 

Sintagma o tražbini vjerovnika iz čl. 66. st. 1. ZOO-a "i bez obzira kad je nastala" znači da pravo pobijanja pripada svakom vjerovniku dospjele tražbine neovisno o tome koliko je vremena proteklo od njenog nastanka, s tim da iz odredbe čl. 67. st. 1. ZOO-a proizlazi da se mora raditi o tražbini koja je nastala do trenutka izvršenja pravne radnje dužnika, jer samo u odnosu na takvu tražbinu dužnik može znati da svojim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku te tražbine – kada je riječ o naplatnom raspolaganju, odnosno samo u odnosu na takvu tražbinu može se presumirati znanje dužnika da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku – kada se radi o besplatnom raspolaganju.

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju nisu ostvarile pretpostavke za pobijanje pravne radnje I. tuženika iz odredbi čl. 66. st. 1. i 2. te čl. 67. st. 3. ZOO-a te je pravilnom primjenom tih odredbi tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

 

Tužitelj tek u žalbi ističe tvrdnje o proboju pravne osobnosti na strani I. tuženika, koji je bio član uprave odnosno jedini direktor društva dužnika te vlasnik dionica odnosno kasnije udjela, i na čije inzistiranje je zaključen Sporazum od 8. svibnja 2013., s tim da je tužiteljeva tražbina prema društvu K. d.o.o. koja je kasnije prenesena na zadužnicu nastala prije zaključenja spornog ugovora o darovanju.

 

Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom tužitelj uopće nije iznosio tvrdnje da su se ostvarile pretpostavke za odgovornost I. tuženika za ispunjenje obveze tužitelju na osnovi proboja pravne osobnosti, tj. da je I. tuženik kao član trgovačkog društva zloupotrijebio okolnost da u tom svojstvu ne odgovara za obveze društva (u smislu  čl. 10. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima - "Narodne novine" broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15), a niti je te tvrdnje dokazivao.

 

Osim što je iznio navode o nemogućnosti naplate potraživanja od društva K. d.o.o. kao i od I. tuženika koji je osobno pristupio dugu društva (tek oko šest mjeseci nakon što je sklopio sporni darovni ugovor), tužitelj nije iznio navode i predložio dokaze o konkretnim radnjama I. tuženika – o načinu upravljanja imovinom društva, o korištenju društva na način da ošteti vjerovnike i sl. – na temelju kojih bi se moglo ocijeniti da je I. tuženik kao član društva zloupotrijebio okolnost da po zakonu ne odgovara za obveze društva, pa da je njegova odgovornost za dug nastala i prije nego što je zaključio Ugovor o darovanju s II. tuženicom.

 

U tom kontekstu neosnovano se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-4108/07 od 3. ožujka 2008. navodeći da je iz nje razvidno da je već u vrijeme vođenja tog postupka došlo do višestrukog proboja pravne osobnosti. Tom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja iz ove parnice protiv društva K. d.o.o., radi isplate, na temelju utvrđenja da je društvo K. d.o.o. kao osnivač i jedini član društava K.-M. d.o.o. i K.-Z d.o.o. zloupotrijebilo okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze navedenih društava time što je ta društva koristilo da bi oštetilo vjerovnike te je protivno zakonu upravljalo imovinom tih društva kao da je to njegova imovina. Njome dakle nije utvrđen proboj pravne osobnosti od strane tuženika glede obveza društva K. d.o.o.

 

Slijedom svih navedenih razloga žalbeni navodi tužitelja u cijelosti se ukazuju neosnovanim, radi čega je žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Budući da tužitelj sa žalbom nije uspio, njegov zahtjev za naknadu troška podnošenja žalbe nije osnovan pa je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

 

Bjelovar, 4. lipnja 2020.

             

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                               Vladimir Ferenčević