- 1 -              Poslovni broj: Usž-1962/20-2

 

Poslovni broj: Usž-1962/20-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u upravnom sporu tužitelja B. V. iz H., S. N., protiv tuženika Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Z., radi utvrđivanja prava na obnovu i dodjelu potpore za opremanje u ratu oštećenog objekta, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-181/19-5 od 31. prosinca 2019., na sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-181/19-5 od 31. prosinca 2019.             

             

Obrazloženje

             

Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-361-01/18-05/02, urbroj: 510-05-01-01/01-19-03 od 15. ožujka 2019. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Š.-k. županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, klasa: UP/I-361-02/17-01/3, urbroj: 2182-03-04/1-17-13 od 2. lipnja 2017. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje prava na obnovu i dodjelu potpore za opremanje u ratu oštećenog objekta u B. selu, V. 6, općina K.

Tužitelj je protiv citirane presude podnio žalbu u kojoj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da nije prebivao u obiteljskoj kući čiju obnovu traži do početka ratnih operacija na tom području te iznosi argumente kojima detaljno obrazlaže navedeno. Smatra da je njegova izjava dana na zapisnik od 28. prosinca 2017., a koja predstavlja ključni dokaz, pogrešno protumačena i namjerno formulirana na način da iz nje proizlazi kako je do 11. listopada 1991. prebivao u Z., dok je jedino točno da je do tog datuma radio u B. u Z. Navodi da se iz Z. odjavio negdje u travnju ili početkom svibnja 1991., što se može lako provjeriti, a već početkom 1991. iz sigurnosnih razloga odlučio je na posao putovati osobnim automobilom iz B. sela u Z. Ističe da je od 7. svibnja 1991. imao uredno prebivalište u K., B. selo te je tamo i faktično prebivao, što proizlazi i iz osobne iskaznice izdane od nadležnog tijela 2. srpnja 1991. Poziva se na odredbu članka 4. i članka 5. stavka 3. Zakona o obnovi i navodi da na području B. sela nije bilo nikakvih ratnih operacija u krugu od pedeset kilometara do 5. kolovoza 1995. Smatra da je prvostupanjski sud trebao održati raspravu u upravnom sporu. Predlaže da Sud usvoji žalbu i donese presudu u njegovu korist.

Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da time što je odbio tužbeni zahtjev prvostupanjski sud nije povrijedio zakon na štetu tužitelja.

Iz podataka spisa predmeta proizlazi da tužitelj nije do početka ratnih operacija na tom području prebivao u stambenom objektu čiju obnovu traži, već da su u istom prebivali njegova majka i brat s obitelji, a da je isti u predmetnu obiteljsku kuću za vrijeme rada u Z. dolazio svaki vikend, a po potrebi i tijekom tjedna, kako to proizlazi iz njegove izjave dane na zapisnik od 4. svibnja 2017. Kako je tužitelj na zapisnik od 28. prosinca 2017. izričito izjavio da je do 11. listopada 1991. bio u radnom odnosu u B. u Z. gdje je živio kao podstanar na više adresa, a što je u skladu s podacima iz Popisa stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gospodarstava u 1991. prema kojima je isti popisan u Z., V. B. 10, prema ocjeni ovog Suda, pravilno je prvostupanjski upravni sud, kao i tuženik, u konkretnom slučaju primijenio mjerodavne odredbe Zakona o obnovi („Narodne novine“ broj 24/96., 54/96., 87/96., 57/00., 38/09., 45/11., 51A/13.).

Naime, prema odredbi članka 4. stavka 1. citiranog Zakona, pravo na obnovu pod uvjetima iz tog Zakona imaju vlasnici, odnosno suvlasnici u ratu uništenih ili oštećenih stambenih zgrada te zaštićeni najmoprimci u stanovima u tim zgradama, kao i vlasnici drugih uništenih ili oštećenih materijalnih dobara, koji su državljani Republike Hrvatske te osobe koje su 1991. godine imale prebivalište u Republici Hrvatskoj. Odredbom članka 5. stavka 1. točke 3. istog Zakona propisano je da se pravo iz članka 4. stavka 1. tog Zakona može ostvariti ako je korisnik prava na obnovu s obitelji prebivao u stambenoj zgradi, odnosno koristio drugo uništeno ili oštećeno dobro, do početka ratnih operacija na tom području i ako zahtjevu priloži pisanu izjavu da će se nakon obnove s obitelji vratiti, odnosno koristiti obnovljeno dobro. Odredbom članka 16. stavka 2. točke 4. istog Zakona, propisano je da zahtjev iz članka 16. stavka 1. tog Zakona mora sadržavati dokaz da je podnositelj zahtjeva prebivao u obiteljskoj kući ili stanu do početka oružanih sukoba na tom području.

Prema stajalištu ovog Suda prebivanje u smislu odredaba Zakona o obnovi podrazumijeva kontinuirano korištenje objekta u cilju svakodnevnog zadovoljavanja stambenih i životnih potreba, a koje potrebe je tužitelj ostvarivao u Z., a ne u objektu čiju obnovu traži.

S obzirom na sve naprijed navedeno i utvrđeno u upravnom postupku i upravnom sporu, ovaj Sud ocjenjuje da tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda i upravnih tijela prema kojem tužitelj u kući u odnosu na koju je podnesen zahtjev za obnovu nije do početka oružanih sukoba na tom području prebivao u smislu odredaba Zakona o obnovi, već je u nju povremeno dolazio, slijedom čega u konkretnom slučaju nisu ostvareni zakonom propisani uvjeti za udovoljenje zahtjevu tužitelja.

Osim navedenog, zapreku za utvrđivanje prava na obnovu tužitelju predstavlja i nesporna činjenica da je tužitelju već utvrđeno pravo na obnovu iste obiteljske kuće čiju obnovu traži u ovom postupku, i to kao članu obitelji svoga brata, L. V., o čijem zahtjevu je prvostupanjsko upravno tijelo odlučilo rješenjem klasa: UP/I-361-02/05-01-517, urbroj: 2182-04-03-06-01 od 1. rujna 2006., a protiv kojeg rješenja je L. V. izjavio žalbu od koje je naknadno odustao, slijedom čega je donesen zaključak o obustavi postupka po žalbi, klasa: UP/I-361-02/05-01-517, urbroj: 2182-04-03-08-03 od 4. travnja 2008., kako to proizlazi iz presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-160/15 od 28. rujna 2016.

Kako je, dakle, u postupku neprijeporno utvrđeno da tužitelj prije početka ratnih operacija na tom području nije prebivao u objektu čiju obnovu traži te s obzirom da je rješenjem prvostupanjskog tijela od 1. rujna 2006. utvrđeno da tužiteljev brat L. V. ima pravo na obnovu iste obiteljske kuće koja je predmetom obnove u ovom postupku u kojoj će isti prebivati s članovima obitelji koji su navedeni u točki 1. izreke predmetnog rješenja, a među kojima je i tužitelj, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda i tuženika prema kojem u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za udovoljenje zahtjevu tužitelja.

Stoga je neosnovan prigovor o bitnoj povredi pravila sudskog postupka neprovođenjem rasprave u smislu odredbe članka 66. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17.) prema kojoj bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude, što konkretno nije slučaj, dok ostali prigovori koje tužitelj iznosi u žalbi nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

Iz naprijed navedenih razloga, prema ocjeni ovog Suda, osporavanom presudom nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Kako razlozi na kojima tužitelj temelji žalbu u ovom upravnom sporu nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

Trebalo je, stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17.) odlučiti kao u izreci presude.

 

U Zagrebu 4. lipnja 2020.

 

Predsjednica vijeća

  Ana Berlengi Fellner, v.r.