- 1 -              I Kž 516/2017-10

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 516/2017-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. lipnja 2017. broj K-62/2016., u sjednici održanoj 4. lipnja 2020., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja optuženog B. P., odvjetnika Ž. Ž. iz Z.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom presudom, temeljem članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., dalje: ZKP/08.), oslobođeni su optužbe optuženi B. P. i optužena V. K. da bi, zajedno i po prethodnom dogovoru, počinili kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., a optužena V. K. i kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenje službene isprave iz članka 312. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08.), činjenično i pravno opisana u izreci te presude.

 

              Ujedno je odlučeno da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              Odgovore na žalbu podnijeli su optuženi B. P. po branitelju Ž. Ž., odvjetniku iz Z. odvjetničkog ureda Ž. i V. iz Z. i optužena V. K. po branitelju Lj. P. V., odvjetniku iz Odvjetničkog društva R. & V. iz Z. U odgovorima ističu neosnovanost žalbenih navoda uz prijedlog da ovaj drugostupanjski sud žalbu državnog odvjetnika odbije kao neosnovanu. Ujedno, oboje optuženika su zatražili obavijest o drugostupanjskoj sjednici.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08-I) dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji ga je u roku vratio.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupio je branitelj optuženog B. P., odvjetnik Ž. Ž. koji je izložio navode podnesenog odgovora na žalbu. Uredno obaviješteni državni odvjetnik, optuženi B. P., optužena V. K. te njen branitelj, odvjetnik Lj. P. V., nisu pristupili sjednici pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-II), održana u njihovoj nenazočnosti.

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

              Naime, žalitelj prigovara da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno. Smatra da na fiktivnost i naknadno sačinjavanje inkriminiranih ugovora ukazuje činjenica što je optuženi B. P. određenu dokumentaciju u spis predmeta predao nakon što je protiv njega krajem 2008. već počelo kriminalističko istraživanje (i to Ugovor o zajmu između njega i Ž. Ć. tek 16. siječnja 2009., a Sporazumni raskid svih ugovora navedenih u činjeničnom opisu djela tek 15. travnja 2009.), kao i činjenica da su određeni ugovori zaključeni između optuženog B. P. i optužene V. K. te društva M. d.o.o., prema navodu žalbe „ovjereni“ kod javnog bilježnika tek 2008. godine. Nadalje, žalitelj tvrdi da na fiktivnost ugovorenih poslova i odnosa ukazuje i činjenica što iz Ugovora o asignaciji zaključenog između društva M. d.o.o., društva J. d.o.o. i V. K., a kojim društvo M. d.o.o. upućuje društvo J. d.o.o. da iznos od 9.600.000,00 kuna uplati optuženoj V. K., ne proizlazi temelj asignacije, odnosno nije jasno iz čega proizlazi obveza društva M. d.o.o. prema optuženoj V. K., a što da nije bilo utvrđeno ni tijekom inspekcijskog nadzora porezne uprave iz 2007. budući da iz bilanca društva M. d.o.o. nije proizlazilo da to društvo ima značajnijih obveza prema optuženoj V. K.

 

              U odnosu na izložene žalbene tvrdnje, u prvom je redu potrebno naglasiti da je za donošenje osuđujuće presude u kaznenom postupku potrebno dokazima ili zatvorenim krugom indicija izvan svake sumnje utvrditi ostvarenje objektivnih i subjektivnih elemenata kaznenog djela koje se određenom optuženiku činjeničnim i pravnim supstratom optužnice stavlja na teret. U tom kontekstu, okolnost da je optuženi B. P. mjesec dana nakon što je pozvan na obavijesni razgovor u spis predmeta dostavio Ugovor o zajmu u kojem je kao datum sačinjavanja naznačen 4. rujna 2001., sama za sebe ne može biti dostatan razlog za siguran zaključak da je taj Ugovor sačinjen naknadno „po potrebi i dinamici kriminalističke obrade“, kako to tvrdi žalitelj. Ovo osobito kada ovakvoj tezi optužbe oponiraju u prvostupanjskom postupku izvedeni personalni dokazi.

 

Naime, iz iskaza, na ovu okolnost saslušanih, svjedoka Ž. Ć., E. K. – tadašnjeg direktora društva M. d.o.o., J. M. - vlasnika tog društva, no i D. G., odvjetnika koji je do kraja 2001. zastupao društvo M. d.o.o., suglasno i istovjetno proizlazi da je Ugovor o zajmu između B. P., Ž. Ć. i društva M. d.o.o., kojim optuženi B. P. pozajmljuje Ž. Ć. iznos od 10.000.000,00 kuna, dok društvo M. d.o.o. pristaje biti jamac tom zajmu, doista sklopljen 2001. godine, a ne kako to žalitelj tvrdi u razdoblju nakon 16. lipnja 2004. pa do 4. studenog 2008. Pri tome, razlike u iskazima svjedoka E. K. i svjedoka Ž. Ć., na koje upire optužba, kada Ž. Ć. navodi da je s E. K. i J. M. razgovarao o jamstvu za zajam, dok suprotno tome svjedok E. K. navodi da Ž. Ć. uopće ne poznaje, ovdje nisu od utjecaja na utvrđenje meritorne činjenice trenutka i istinitosti sklapanja tog spornog Ugovora o zajmu.

 

Tako, svjedok E. K. iskazuje da je bio direktor društva M. d.o.o. jedno kraće vrijeme, i to 2001. te početkom 2002., pa iako se konkretnog ugovora o zajmu ne sjeća, potvrđuje, po predočenju, da se na istom doista nalazi njegov potpis, uz navod da je taj ugovor mogao potpisati samo u razdoblju kada je stvarno i bio direktor tog trgovačkog društva. Takvo što proizlazi i iz iskaza svjedoka D. G., koji je kao odvjetnik zastupao društvo M. d.o.o. dok su poslovni udjeli istog bili u vlasništvu J. M. Ovaj svjedok potvrđuje da je E. K. 2001. bio direktor tog društva i da je upravo on s tim ugovorom došao u njegov ured, pa nakon što je s pravne strane i telefonskim razgovorom s vlasnikom društva J. M. provjerio stvarnu volju vlasnika, rekao je E. K. da taj ugovor može potpisati.

 

Imajući u vidu izložene iskaze svjedoka te dovodeći iste u vezu s iskazom svjedoka J. M. koji detaljno objašnjava razloge zbog kojih je 2001. pristao da njegovo društvo bude jamac Ž. Ć. za zajam u iznosu od 10.000.000,00 kuna, nadalje, iskazom svjedoka Ž. Ć. koji tvrdi da mu je novac trebao 2001. radi podmirenja kockarskih dugova u inozemstvu kada ga je od optuženog B. P. i pozajmio, doista nije moguće smatrati dokazanom tezu činjeničnog opisa da je taj ugovor fiktivan te da je nastao u razdoblju od lipnja 2004. do studenog 2008.

 

Nadalje, razmatranjem Ugovora o ustupu tražbine između optuženih B. P. i V. K. od 17. listopada 2001., Ugovora o ustupu tražbine između trgovačkog društva M. d.o.o. i optužene V. K. od 9. lipnja 2004. i Sporazuma o namirenju između optuženih B. P. i V. K. od 16. lipnja 2004. utvrđuje se kako nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su ti ugovori ovjereni kod javnog bilježnika tek 2008., što da ukazuje da su tada i nastali.

 

Naime, iz ovjera na poleđini tih dokumenata proizlazi da je u studenom 2008. javni bilježnik M. J. potvrđivao istovjetnost preslika tih dokumenta njihovom originalu, dok ugovori kao takvi ili pak potpisi na njima nisu opće ovjeravani. Povezano s time, a imajući u vidu životan navod obrane optuženog B. P. da je u to vrijeme počela kontrola kao i pozivi raznih državnih tijela zbog čega da je on sačinio određeni broj preslika svih dokumenata i kod javnog bilježnika tada ovjerio samo to da su preslike vjerne originalu, a u nedostatku dokaza koji bi ukazivali na drugačije činjenično stanje, doista nije moguće govoriti da su ti ugovori i sporazumi, kao takvi, ovjereni 2008. i samo temeljem toga zaključivati da su tada i nastali.

 

              Vezano uz navod žalbe o nepostojanju obveze društva M. d.o.o. prema optuženoj V. K., točno je da takva obveza nije proizlazila iz pregledane financijske dokumentacije društva M. d.o.o. tijekom inspekcijskog nadzora tog i društva J. d.o.o., a jednako proizlazi i iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka R. P. te iskaza svjedoka D. H.

 

Međutim, jednako tako iz iskaza svjedokinje M. P., knjigovotkinje društva M. d.o.o. proizlazi da Ugovor o zajmu, kojem je društvo M. d.o.o. bilo jamac, njoj u knjigovodstveni servis nikada nije dostavljen, zbog čega nije ni knjižen u poslovnim knjigama i bilancama tog društva, dok je, sukladno njenom iskazu, obvezu predaje tog ugovora na knjiženje imao tadašnji direktor društva, E. K. No, kako je to u ovoj odluci već istaknuto, iskazima ranije spomenutih svjedoka proizlazi da je taj Ugovor nastao 2001. kada je pravni posao zajma i ostvaren. Budući da je sukladno tom Ugovoru o zajmu društvo M. d.o.o. bilo jamac za dug Ž. Ć. prema optuženom B. P., koji je pak Ugovorom o ustupu od 17. listopada 2001. ovo svoje potraživanje prenio na optuženu V. K., dok iz iskaza svjedoka Ž. Ć. proizlazi da on svoj dug nije podmirio do 2012., to dug društva M. d.o.o. kao jamca tom zajmu, prema optuženoj V. K. proizlazi upravo iz predmetnih ugovora, sve neovisno što isti nisu bili provedeni u knjigama društva M. d.o.o.

 

Žalbeno pozivanje državnog odvjetnika na iskaz svjedoka D. H., poreznog inspektora koji je vršio nadzor nad društvom J. d.o.o., a koji ističe da su, s obzirom na to da u knjigama nije nađen osnov obveze društva M. d.o.o. prema optuženoj V. K., svi ugovori iz činjeničnog opisa fiktivni i smišljeni s ciljem izvlačenja 9.600.000,00 kuna u korist optuženog B. P., ne može biti od utjecaja na odluku budući da nije utemeljeno u provedenim dokazima, tim više što sam svjedok ističe da se radi o njegovom osobnom mišljenju, a ne službenom stavu porezne uprave. Nastavno tome, nije u pravu žalitelj kada prvostupanjskom sudu prigovara što nije reproducirao i pri analizi dokaza uzeo u obzir iskaz ovog svjedoka.

 

Nadalje, iako događaji vezani uz Sporazumni raskid zaključen 28. siječnja 2009. između društva M. d.o.o., društva J. d.o.o., optužene V. K., D. J., V. J. i optuženog B. P. te posljedične uplate i isplate iznosa od 9.600.000,00 kuna, nisu predmet činjeničnog opisa kaznenih djela za koje su optuženici oslobođeni od optužbe, s obzirom na to da se radi upravo o inkriminiranom iznosu i, između ostalog, raskidu Ugovora o ustupu potraživanja od 8. lipnja 2004., svakako je potrebno osvrnuti se i na slijedeće žalbene navode državnog odvjetnika.

 

              Naime, na temelju Sporazumnog raskida od 28. siječnja 2009. te bankovne dokumentacije, dovedenih u vezu s iskazima svjedoka D. J., V. J. , R. B., M. V. i T. F. prvostupanjski sud utvrđuje kako nije dokazana ni teza optužbe da bi optuženi B. P., na štetu društva M. d.o.o., pribavio nepripadnu materijalnu korist od 9.600.000,00 kuna.

 

U tom kontekstu, tijekom prvostupanjskog je postupka nesporno utvrđeno da je M. P. po nalogu svog supruga, optuženog B. P., 6. svibnja 2009. na račun ranijih direktora društva J. d.o.o. D. J. i V. J. uplatila ukupno iznos od 9.600.000,00 kuna na ime plaćanja po ugovoru, kao i da su oni taj iznos istog dana uplatili na račun društva J. d.o.o., a u svrhu povrata pozajmice. Osim dokumentacije, ovakav razvoj događaja potvrđuju i svjedoci D. J. te V. J.

 

Jednako tako, nesporno je da je odmah po uplati tog iznosa na račun društva J. d.o.o., sada ovlaštenik za raspolaganje sredstvima po računu tog društva i vlasnik istog – M. D. taj novac podigao s računa društva J. d.o.o. Nastavno, točna je tvrdnja žalitelja da je toga dana, kako prilikom dolaska M. P. u banku, tako i kada se u banci nalazio M. D., tamo bio i muškarac u crvenoj kariranoj košulji, čiji je identitet do danas ostao nepoznat, kao i da upravo taj muškarac, noseći torbe u kojima se nalazi novac, napustio prostor banke zajedno s M. D. i nepoznatom ženskom osobom, a što sve proizlazi već iz razgledane snimke nadzorne kamere banke.

 

              Međutim, samo iz te činjenice, protivno žalbenoj tvrdnji, doista nije moguće smatrati nedvojbeno utvrđenim da je sve ove transakcije organizirao optuženi B. P. kako bi, prema navodu žalitelja, prikrio "opetovano prisvajanje tog novca". Ovo neovisno o nekonfrontiranom iskazu svjedoka M. D. koji pred tužiteljem u B. L. poriče da bi on podizao kakav novac i isti odnio sa sobom. Takav njegov iskaz ne potvrđuje niti jedan svjedok pa ni svjedok N. K. za kojeg M. D. navodi da ga je angažirao za obavljanje nekih poslova zbog kojih da ga je dva puta vozio u Z. te ga spojio s V. K., koja mu se predstavila kao I. Ovdje treba naglasiti da, iako je obrana predlagala provođenje radnje prepoznavanja optužene V. K. po svjedoku M. D., ova radnja, kao ni ispitivanje ovog svjedoka na raspravi, nije realizirano, budući da je svjedok M. D. u međuvremenu preminuo.

 

              Naime, unatoč takvom iskazu svjedoka M. D. te žalbenoj tvrdnji da je on (sukladno podacima tužiteljstva u B. L.) bio bekućnik, niti jedan svjedok koji ima saznanja o prodaji poslovnih udjela društva J. d.o.o. M. D., s ovom poslovnom transakcijom ni na koji način optuženog B. P. ne dovodi u vezu. Tako svjedoci D. J. i V. J., nakon što iznose životno uvjerljive razloge za svoju odluku da prodaju društvo, suglasno u bitnome iskazuju da je kupca poslovnih udjela društva J. d.o.o. pronašao sada pokojni odvjetnik Z. S. te da se cijela prodaja odvijala putem njega i odvjetnika M. P. Također, oba svjedoka decidirano tvrde da optuženi B. P. nije imao nikakve udjele u društvu J. d.o.o. niti je na bilo koji način sudjelovao u prodaji tog društva M. D. Ovo potvrđuje i svjedok M. P. koji na istovjetan način opisuje događaje vezane uz prodaju društva J. d.o.o. uz navod kako prema njegovom saznanju optuženici nisu bili povezani s prijenosom udjela u trgovačkom društvu J. d.o.o. Nadalje, ovaj svjedok dodatno navodi da je M. D. u svibnju 2009. išao u banku nakon čega je u pratnji jedne ženske osobe došao kod njega u ured te je prilikom plaćanja predujma sudskih i odvjetničkih troškova, svjedok vidio da on u crnoj aktovci ima veći iznos novca od po tisuću kuna.

 

              Imajući u vidu sve izloženo, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da tijekom ovog kaznenog postupka nije izveden niti jedan dokaz koji bi opovrgnuo obranu optuženog B. P. kada tvrdi da je za njega poslovni odnos društva M. d.o.o. i društva J. d.o.o. završio onog dana kada je sukladno odredbama Sporazumnog raskida, putem svoje supruge, izvršio povrat iznosa od 9.600.000,00 kuna, te kada je društvu M. d.o.o. vraćen ranije, za protuvrijednost tog iznosa, ustupljen dio potraživanja prema društvu J. B.

 

Kod takvog stanja stvari, kada niti jedan dokaz ne ukazuje da bi optuženi B. P. imao ikakve veze s prodajom poslovnih udjela društva J. d.o.o. M. D., doista samo temeljem činjenice da torbe s novcem u društvu M. D. iz banke iznosi osoba koja je u banku ušla istovremeno kada tamo dolazi M. P. s R. B. i M. V. koji torbe s novcem unose u banku, nije moguće prihvatiti tezu optužbe da je optuženi B. P. organizirao sve transakcije od dana 6. svibnja 2009. kako bi novac ponovno prisvojio.

 

              Nastavno, na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nisu od utjecaja ni žalbeni navodi kojima državni odvjetnik nastoji ukazati na nevjerodostojnost iskaza svjedokinje I. P. (ranije F.). Naime, ova je svjedokinja iskazivala o činjenicama tko je, kada i s kime došao u banku 6. svibnja 2009., koje vrijeme, za ponoviti je, nije obuhvaćeno inkriminiranim razdobljem, a o kojim okolnostima postoji i snimka video nadzora banke. S druge strane, ova svjedokinja nema i ne može imati nikakvih saznanja o eventualnim dogovorima između sudionika ovih događaja kakve navodima žalbe insinuira državni odvjetnik, a o kojima ne postoji nedvojbeni dokaz.

 

              Povezano s navedenim, neosnovana je žalbena tvrdnja da bi činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno uslijed činjenice što je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog za ispitivanje svjedoka I. M. Naime, ovaj je djelatnik banke, prema navodu I. P. (ranije F.) bio njena tehnička pomoć u provođenju bankovnih transakcija dana 6. svibnja 2009., slijedom čega je jasno da je isti mogao iskazivati samo o činjenicama koje su već utvrđene iskazima svjedoka R. B., M. V., T. F. te svjedokinje I. P. (ranije F.), kao i snimkom nadzorne kamere. Uostalom, kako je već ranije naglašeno, pitanje tko je, kada i s kim došao u banku ili, pak, iz iste izašao, a u izostanku ijednog drugog dokaza koji bi upućivao na povezanost optuženika s prijenosom poslovnih udjela u društvu J. d.o.o., odnosno sa svjedokom M. D., nije od utjecaja na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zaključno, a kada se imaju u vidu iskazi svjedoka koji su neposredni sudionici zaključenja Ugovora o zajmu (Ž. Ć., J. M., E. K. i D. G.) te potom iskazi svjedoka involviranih u poslovni odnos između društava M. d.o.o. i J. d.o.o. te prijenos poslovnih udjela društva J. d.o.o. M. D. (D. J., V. J. i M. P.), tada doista nije moguće s nedvojbenom sigurnošću zaključivati da bi optuženici B. P. i V. K., zajedno i po prethodnom dogovoru, sklapanjem više neistinitih ugovora, pribavili optuženom B. P. nepripadnu materijalnu dobit od 9.600.000,00 kuna i na taj način oštetili trgovačko društvo M. d.o.o.

 

Stoga, a budući da žalbenim navodima nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, dok ispitivanjem pobijane odluke nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08-II, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je temeljem članka 482. ZKP/08-II, odlučiti kao izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 4. lipnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.