Pristupanje sadržaju
- 1 - Kžm 11/2019-5
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetnom D. A., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama maloljetnika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 5. ožujka 2019. broj Km-2/2018-22, u sjednici održanoj 4. lipnja 2020.,
p r e s u d i o j e:
Žalbe maloljetnog D. A. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom proglašen je krivim mlt. D. A. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11 te četiri kaznena djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 118. st. 1. u vezi čl. 34. st. 1. KZ/11, za što mu je, primjenom čl. 24. st.1. i 2., čl. 25. i čl. 26. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13. i 56/15. - dalje: ZSM) izrečena jedinstvena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U tu kaznu, maloljetniku je uračunato vrijeme lišenja slobode od 24. rujna 2017. do 29. siječnja 2018.
Temeljem čl. 79. st 1. KZ/11, od maloljetnika je oduzet nož, pobliže opisan u zapisniku o očevidu, koji će se po pravomoćnosti presude uništiti.
Oštećenici su upućeni da svoj imovinsko-pravni zahtjev ostvaruju u parnici, sukladno čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje: ZKP/08).
Temeljem čl. 89. st 1. ZSM u vezi čl. 148. st. 1. ZKP/08, maloljetnik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka koji su pali na teret proračuna.
Protiv te presude žale se maloljetnik i državni odvjetnik.
Maloljetnik se žali po svom branitelju Z. V., odvjetniku iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, a podredno da se ta presuda preinači i maloljetnik oslobodi optužbe.
Odgovor na žalbu maloljetnika nije podnesen.
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i maloljetniku izrekne jedinstvena kazna maloljetničkog zatvora u duljem trajanju.
Maloljetnik je po svom branitelju odgovorio na navode te žalbe i predložio da se ista kao neosnovana odbije.
Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, u vezi čl. 3. ZSM, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je spis u zakonskom roku vratilo.
Žalbe nisu osnovane.
Uvodno treba reći da je ranije osuđujuća presuda prema maloljetniku, kojom je proglašen krivim zbog terećenih kaznenih djela počinjenih u prekoračenju granica nužne obrane, ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kžm-9/2018 od 24. svibnja 2018. te je spis vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
U ponovljenom postupku, prvostupanjski je sud sa sigurnošću našao dokazanim da je maloljetnik počinio predmetna kaznena djela na način kako ga tereti optužba.
Podnoseći žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, maloljetnik u žalbi tek parafrazira zakonski tekst tog članka, ne navodeći u čemu bi se povreda konkretno sastojala. Nasuprot tome, ovaj žalbeni sud nalazi da je izreka prvostupanjske presude u svemu jasna, razumljiva i suglasna razlozima navedenim u obrazloženju presude pa ovaj žalbeni osnov očito nije ostvaren.
Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, maloljetnik ukazuje da je fizički sukob započeo ošt. Z. P. sa svojim društvom, što potvrđuje svjedok K. K., a on je izvadio nož tek nakon što je zadobio udarac bocom po glavi. Pri tome, ukazuje na sadržaj verbalne prepirke sa ošt. Z. P. koji je bio prijetećeg karaktera. Tvrdi se da je maloljetnik bio žrtva napada više osoba koje su ga tukle šakama i nogama te gađale bocama, čašama pa čak i stolicom, što potvrđuju iskazi svjedoka koji su bili s maloljetnikom u društvu, ali suglasno iskazuju i nepristrani svjedoci M. Z. i K. K. Pogrešnim se smatra utvrđenje prvostupanjskog suda da je samo optuženik bio naoružan nožem, jer suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka K. K. Zbog navedenog, maloljetnik je imao pravo obraniti se nožem, kao jedinim odgovarajućim sredstvom, kako bi sačuvao vlastiti život pa je time postupao u stanju dopuštene nužne obrane.
Suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski je sud činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio te je iz tako utvrđenih činjenica izveo pravilan zaključak o dokazanosti svih terećenih kaznenih djela.
Žalbom se ne osporavaju utvrđenja prvostupanjskog suda da je maloljetnik, tijekom fizičkog sukoba u disko klub G. u S., ubodima nožem pokušao ubiti dijete A. P. te pokušao teško tjelesno ozlijediti dijete M. S. te ošt. Z. P., Z. T. i D. Č., ali se, prema shvaćanju žalitelja, radilo o samoobrani jer su ozljede nanesene oštećenicima pri otklanjanju njihovog istovremenog protupravnog napada na njegov život i tijelo. Stoga se, smatra žalitelj, o dopuštenom ponašanju o okvirima nužne obrane.
Nasuprot tome, prvostupanjski sud valjano cijeni i obrazlaže da primjeni čl. 21. st. 1. KZ/11 ovdje nema mjesta. Naime, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da, s obzirom na utvrđene okolnosti prije, uoči i tijekom samog kritičnog događaja, maloljetnik nema pravo pozivati se na stanje nužne obrane zato jer se on prethodno pripremio na fizički obračun s oštećenicima tijekom kojeg je aktivno učestvovao primajući i zadavajući ozljede.
Činjenice koje prvostupanjski sud osnovano cijeni, a žalitelj zanemaruje, su sljedeće: Maloljetnik je dulje vrijeme bio u sukobu sa svojim vršnjacima porijeklom s Kosova, koje pogrdno naziva "Šiptarima", a što proizlazi ne samo iz njegove obrane, već i iz postupaka koji su protiv njega nesporno vođeni zbog prekršaja protiv javnog reda i mira. Uvidom u izvod iz prekršajne evidencije, ali i dokumentacije priložene u spisu, vidljivo je da je maloljetnik još 2016. osuđen jer je nožem prijetio učenicima govoreći "jebem vam mater šiptarsku", a u travnju 2017. ponovio je iste prijetnje nožem na autobusnom stajalištu te je još u školi prijetio R. T. i F. P. palicom te uporabio sprej suzavac, za što je u tijeku protiv njega kazneni postupak. Maloljetnik u svojoj obrani potvrđuje da se radilo o međusobnoj netrpeljivosti zbog čega kritične večeri raspravlja sa svjedokom R. Č. o tome gdje bi se "Janjevci" mogli zateći. Nadalje, činjenica je da su, u trenutku dolaska maloljetnika i njegovog društva u disko klub G. tamo već bili oštećenici sa svojim društvom i to za stolom koji je u blizini ulaznih vrata pa ih je maloljetnik, s obzirom da se radi o relativno manjem prostoru lokala, sigurno mogao zamijetiti. Usprkos toga, maloljetnik se sa svojim društvom smješta za šank, a kada mu svjedok L. B. prenosi informaciju o tome da ga "Šiptari" namjeravaju napasti, ništa ne poduzima, već gleda prema njihovom stolu očito očekujući daljnji rasplet događaja. Pri tome, maloljetnik se prethodno naoružao nožem, kao opasnim sredstvom, što mu, u slučaju fizičkog sukoba, nesumnjivo daje prednost i on je toga svjestan. Da je maloljetnik bio spreman uporabiti nož proizlazi i iz iskaza oštećenika koji potvrđuju da je maloljetnik, neposredno nakon što ga je ošt. Z. P. počeo navlačiti za odjeću, izvadio nož i počeo njime mlatarati, što ukazuje da je spremno čekao trenutak kada će ga upotrijebiti.
Kod tako utvrđenih činjenica, koje niti žalitelj ne dovodi u pitanje, nije odlučno tko je započeo sukob te da li je, od koga i koliko udaraca maloljetnik primio. On se, prema utvrđenim činjenicama, na taj obračun pripremio i naoružao te se u njega spremno uključio zadajući više napadačkih ubodnih rana oštećenicima.
Pri tome, najteže i životno opasne ozljede maloljetnik je zadao djetetu A. P., iako ovaj, kako prema iskazima oštećenika, tako i iskazima maloljetnikovih prijatelja, nije aktivno sudjelovao u sukobu niti se maloljetnik od njega imao potrebu, kako kaže, braniti.
Zbog navedenog, nije odlučno je li društvo oštećenika brojčano bilo nadmoćno, na što žalba ukazuje. Osim toga, iz iskaza svjedoka R. Č. i M. Š. proizlazi da su se oni uključili u sukob na strani maloljetnika, pa se, dakle, ne radi o napadu više osoba na maloljetnika, već o međusobnom fizičkom razračunavanju između dvije grupe mladića od kojih je samo maloljetnik bio naoružan nožem i time u prednosti pred ostalima.
U žalbi se bezuspješno osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da su oštećenici kritične prilike bili nenaoružani, tj. goloruki. Naime, nitko, osim svjedoka K. K., nije vidio niti čuo da bi "netko od društva iz Ć." imao nož. To ne tvrdi niti maloljetnik u svojoj obrani. Iskaz svjedoka K. K. prvostupanjski sud s pravom cijeni tek djelomično istinitim jer bi prema verziji tog svjedoka maloljetnik morao zadobiti više tjelesnih ozljeda nego li je utvrđeno medicinskim pregledom. Međutim, prema priloženoj liječničkoj dokumentaciji, kod maloljetnika je nađeno samo par ekskorijacija i modrica po glavi i tijelu, bez prekida kontinuiteta kože, što je u suprotnosti s dinamikom događaja kako ju opisuje svjedok K. Konačno, nikakav drugi nož, osim onog koji je pripadao maloljetniku, na mjestu događaja nije pronađen, što sve ukazuje na ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda.
Iako se žalbom uvodno ističe žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u obrazloženju žalbe se ne navodi u čemu bi se dokazni postupak trebao dopuniti niti ima dokaznih prijedloga u tom pravcu.
Zaključno, dakle, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da konkretno nema elemenata za zaključak o postupanju maloljetnika u stanju nužne obrane, kako te predviđa odredba čl. 21. st. 1. KZ/11, zbog čega nije ostvarena niti daljnja žalbena osnova povrede kaznenog zakona koju žalitelj ističe.
Konačno, nije u pravu maloljetnik, ali niti državni odvjetnik, kada žalbom pobijaju odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj maloljetničkoj sankciji.
Maloljetnik u žalbi tek paušalno tvrdi da su olakotne okolnosti podcijenjene dok državni odvjetnik traži strožu kaznu pozivajući se na brojnost počinjenih kaznenih djela i činjenicu da je maloljetnik naknadno osuđen zbog kaznenog djela s elementima nasilja te je u tijeku protiv njega još jedan kazneni postupak zbog kaznenih djela iz čl. 139. st. 2. i čl. 235. st. 1. KZ/11 počinjenih uz uporabu noža.
Nasuprot tome, prvostupanjski je sud, valjanom ocjenom svih olakotnih i otegotnih okolnosti konkretnog slučaja, a posebno ocjenom maloljetnikove ličnosti, pravilno mu izrekao jedinstvenu kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
Izricanju blaže kazne sigurno nema mjesta jer je maloljetnik višekratno prekršajno kažnjen zbog prekršaja protiv javnog reda i mira koji uključuju nasilje prema drugim osobama, a izrečene prekršajne sankcije očito nisu dale rezultata. Upravo suprotno, maloljetnik progredira u činjenju kaznenih djela nasilnog karaktera. Osim toga, on je prekinuo školovanje te je izvan obrazovnog i odgojnog utjecaja, kako proizlazi iz navoda socijalne anamneze.
Zbog toga, uzevši u obzir težinu i narav kaznenih djela za koja ovdje odgovara te obiteljske prilike i ponašanje maloljetnika nakon učina djela, kada nastavlja s kriminalnom aktivnosti zbog koje je i osuđen, očito je da ocjena svih okolnosti iz čl. 33. ZSM-a ukazuje na potrebu izricanja kazne maloljetničkog zatvora.
Sa druge strane, sve otegotne okolnosti istaknute u žalbi državnog odvjetnika već su našle dovoljno odraza u duljini izrečene kazne maloljetničkog zatvora. On je u vrijeme događaja bio stariji maloljetnik i bez kaznenih osuda, a činjenica da je naknado osuđen za drugo kazneno djelo, kao i da je u tijeku protiv njega još jedan kazneni postupak, nisu okolnosti potrebne kvalitete da bi opravdale maloljetnički zatvor u duljem vremenskom trajanju.
Tako odmjerena maloljetnička sankcija dostatna je i nužna kako bi se poduzimanjem mjera odgoja, obrazovanja te stručnog osposobljavanja maloljetnika utjecalo na njegov daljnji razvoj ličnosti i jačanje osobne odgovornosti radi suzdržavanja od ponovnog činjenja kaznenog djela, a ujedno će se takvom kaznom utjecati na druge da ne čine kaznena djela.
Kako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I) pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci ove presude.
Ranko Marijan, v.r.