- 1 -              Kžzd 5/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 5/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene A. B. i drugih, zbog kaznenih djela iz čl. 162. st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optužene A. B. i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. studenog 2018. broj Kzd-3/2018, u sjednici održanoj 4. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Žalbe optužene A. B. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom presudom, pod toč. 1. izreke, proglašena je krivom opt. A. B. zbog kaznenog djela podvođenja djeteta iz čl. 162. st. 1. KZ/11 za koje je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, uz uračunavanje vremena oduzimanja slobode od 14. listopada 2017. do 30. ožujka 2018., sukladno čl. 54. KZ/11.

 

              Temeljem čl. 557. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), naloženo je toj optuženici da s osnova imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom u iznosu od 700,00 kn, uplati taj iznos u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Nadalje, pod toč. 2. izreke pobijane presude, proglašen je krivim opt. K. J. K. zbog kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz čl. 158. st. 1. KZ/11 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, uz uračunavanje vremena oduzimanja slobode od 14. listopada 2017. pa nadalje.

 

Nasuprot tome, opt. V. B. je, u nedostatku dokaza, oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo podvođenja djeteta iz čl. 162. st. 1. KZ/11, činjenično i pravno opisano u tom dijelu izreke prvostupanjske presude.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. i 6. ZKP/08, opt. A. B. obavezana je platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.500,00 kn, dok je opt. K. J. K. oslobođen plaćanja tih troškova. U oslobađajućem dijelu presude troškovi su pali na teret proračuna, sukladno čl. 149. st. 1. ZKP/08.

 

Protiv te presude žale se opt. A. B. i državni odvjetnik.

 

Opt. A. B. se žali po svom branitelju M. K., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženica oslobodi optužbe, a podredno da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu optuženice nije podnesen.

 

Državni odvjetnik podnosi žalbu protiv oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a protiv osuđujućeg dijela zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se oslobađajući dio pobijane presude ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, dok da se osuđujući dio te presude preinači i "II. i III. okrivljenom" (ispravno I. i III. optuženom) izreknu strože kazne zatvora.

 

Na ovu žalbu podnijeli su odgovore opt. V. B. po svom branitelju G. D., odvjetniku iz Z., te opt. K. J. K. po svom branitelju E. M., odvjetniku iz Z., u kojima osporavaju žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlažu da se žalba državnog odvjetnika odbije.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je spis vratilo uz dopis broj KŽ-DO-188/2019 od 7. svibnja 2019. kojim odustaju od žalbe nižeg državnog odvjetnika izjavljene zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude.

 

S obzirom da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske dijelom odustalo od žalbe nižeg državnog odvjetnika, to je ista razmatrana samo povodom žalbenog osnova zbog odluke o kazni.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Podnoseći žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11.  ZKP/08, opt. A. B. tek paušalno tvrdi da se pobijana presuda ne može ispitati jer su razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni. Međutim, s obzirom da u žalbi izostaje obrazloženje u čemu bi se ova povreda konkretno sastojala, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti takvi nedostaci nisu nađeni, to istaknuti žalbeni osnov očito nije ostvaren.

 

Također, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 time što bi prvostupanjski sud, iako mu to nalaže odredba čl. 9. ZKP/08, propustio s jednakom pažnjom ispitati činjenice koje optuženicu terete, kao i one koje joj idu u korist. Nasuprot tome, prvostupanjski sud je tijekom dokaznog postupka izvodio dokazne prijedloge državnog odvjetnika, ali je prihvatio i pojedine dokazne prijedloge obrane, temeljem kojih rezultata je ravnopravno utvrđivao činjenice važne za interese obiju strana. Drugo je pitanje što se žaliteljica ne slaže sa zaključcima izvedenim temeljem tako utvrđenih činjenica, čime se, u stvari, presuda pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žaliteljica u žalbi navodi da se osuđujuća presuda temelji isključivo na iskazima oštećenica i posrednih svjedoka, dok je zanemaren iskaz svjedoka M. T. o tome što mu je ošt. Š. Z. ispričala o događajima u kući obitelji B. S obzirom da je ova oštećenica drugačije opisivala događaj socijalnoj radnici J. R. A. te je inače sklona izmišljanju i laganju, moguće je da je izvršila utjecaj na ošt. D. J. kako bi ova bezrazložno teretila žaliteljicu. Također, u postupku nije sa sigurnošću utvrđeno postojanje NN osobe Z. niti da bi ošt. Š. Z. s tom osobom imala spolne odnose za novac. Trebalo je vjerovati svjedoku A. J. koja izričito iskazuje da nitko nije prisiljavao oštećenice na neželjene spolne odnose. Zbog međusobne kontradiktornosti iskaza svjedoka i izostanka materijalnih tragova o učinu kaznenog djela, činjenično stanje je ostalo pogrešno utvrđenim, a osuđujuća presuda je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je opt. A. B. radi zarade poticala djecu D. J. i Š. Z. na pružanje spolnih usluga za novac te im to omogućila, čime je ostvarila subjektivne i objektivne elemente bića kaznenog djela podvođenja djeteta iz čl. 162. st. 1. KZ/11.

 

Suprotno tvrdnji žaliteljice, obje oštećenice u bitnome jednako opisuju da su za vrijeme boravka u kući opt. A. B. morale imati spolne odnose s opt. K. J. K. (kojeg one zovu H. te još jednom osobom pod nadimkom Z. a novac dobiven za pružene seksualne usluge davale su "mami" tj. optuženici. Sve se to događalo za vrijeme njihovog bijega iz Caritasove kuće E. a tako zarađeni novac trebao im je omogućiti daljnji smještaj kod obitelji B. Pri tome, obje oštećenice su tada bile u dobi od 14 godina života, što je optuženoj bilo poznato.

 

Osim oštećenica D. J. i Š. Z., jednako iskazuje i svjedok A. M. koja je u inkriminirano vrijeme s njima zajedno boravila u kući kod optuženice. Ta svjedokinja, također u bijegu iz Doma E. potvrđuje da je opt. A. B. od njih tražila da imaju spolne odnose s muškarcima za novac, što je svjedokinja odbila, a oštećenice prihvatile. Vidjela je kako obje odlaze u sobu sa H. i njegovim prijateljem, također strancem, gdje su imali spolne odnose, a sav zarađeni iznos davale su optuženici.

 

Dakle, ova svjedokinja govori iz neposrednog saznanja o onom što je vidjela za vrijeme boravka u kući optuženice, pa nije točna tvrdnja žalbe o tome da se pobijana presuda, osim na terećenju oštećenica, temelji tek na posrednim dokazima.

 

Nadalje, svjedoku D. P., koji je također živio u kući optuženice, poznato je da je ošt. D. J. imala spolne odnose s H. a zarađeni novac davala optuženici.

 

Kada se uz ove iskaze uzmu u obzir i iskazi stručnih osoba Z. Š. i J. R. A., kojima su se oštećenice po povratku u E. povjerile, kao i iskaz svjedoka S. Š. pred državnim odvjetnikom, koji prvostupanjski sud, za razliku od onog danog na raspravi, cijeni istinitim, tada je očito da za donošenje osuđujuće presude postoje sigurni i čvrsti dokazi.

 

Konačno, nije nevažno reći i da opt. K. J. K. u svojoj obrani priznaje da je održavao spolne odnose s djetetom D. J., za što je (sada) pravomoćno i osuđen.

 

Bezuspješno se žalbom pokušava osporiti vjerodostojnost iskaza oštećenica, odnosno pokušava iskonstruirati motiv za lažno terećenje opt. A. B. Svjedok M. T. nema saznanja o podvođenju oštećenica, već prenosi ono što mu je ošt. Š. Z. pričala o međusobnim odnosima u obitelji B. Međutim, iako se ta verzija donekle razlikuje od onog što je ta oštećenica ispričala socijalnoj radnici J. R. A., to još ne znači da je ukupan iskaz te oštećenice neistinit, posebno ne u dijelu gdje ga potvrđuju i drugi dokazi. Manja odstupanja moguća su s obzirom da se radi o djetetu s intelektualnim poteškoćama, što je prvostupanjski sud imao u vidu.

 

Što se tiče iskaza svjedoka A. J., koja je po prijedlogu obrane ispitana tek na raspravi, prvostupanjski ga sud valjano otklanja kao nevjerodostojan. Naime, iako ta svjedokinja tvrdi da je u inkriminirano vrijeme živjela u kući optuženice, nitko od ostalih svjedoka to ne potvrđuje, pa u situaciji i da je ona povremeno dolazila u goste, kako bi proizlazilo iz iskaza svjedoka A. M., to još ne znači da bi trebala imati relevantna saznanja o svemu što se u toj kući događalo. Stoga žalitelj, u kontekstu ostalih provedenih dokaza, precjenjuje značaj onoga što je ta svjedokinja izjavila.

 

Konačno, nikakve dvojbe nema da je u kuću optuženice dolazio i stranac, NN osoba zvana Z. Njega u svojim iskazima spominju kako oštećenice, tako i svjedoci A. M. i D. P., ali i svjedok R. M. (koji ga naziva Z. te sin optuženice, E. B. (koji ga zove Z. Stoga prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je ta osoba održavala spolne odnose sa ošt. Š. Z., a novac za pružene usluge uzimala optuženica, kako to nedvojbeno proizlazi iz ukupnosti naprijed citiranih dokaza.

 

Iako se žalbom uvodno ističe žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u obrazloženju žalbe se ne navodi u čemu bi se dokazni postupak trebao dopuniti niti ima dokaznih prijedloga u tom pravcu.

 

Žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, kojeg žalitelj očito izvodi iz, po njemu, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, također nije osnovan.

 

Zaključno, dakle, prvostupanjski je sud sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je primjenom odgovarajuće odredbe materijalnog prava optuženicu osnovano proglasio krivom za kazneno djelo iz optužnice.

 

Nisu u pravu opt. A. B. niti državni odvjetnik kada prvostupanjsku presudu pobijaju zbog odluke o kazni.

 

Optuženica u žalbi ne navodi konkretne razloge zbog kojih izrečenu kaznu smatra prestrogom, dok državni odvjetnik traži preocjenu olakotnih i otegotnih okolnosti na strani opt. A. B. i opt. K. J. K., uz naglasak na duljinu inkriminiranog perioda i opasnost takvih kaznenih djela  na štetu djece.

 

Nasuprot tome, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio sve okolnosti odlučne za odmjeravanje kazne. Tako je opt. A. B. olakotnim cijenio njezinu neosuđivanost, obiteljske prilike kao i bolest sina E., dok je kao otegotno uzeo u obzir da se radi o dvije izrazito mlade oštećenice čiju je tešku životnu situaciju iskoristila radi vlastite zarade. Pri tome, otegotnim je cijenjena duljina inkriminiranog perioda te višekratnost radnji podvođenja, ali i činjenica da je optuženica skrivala djecu pred policijom koja ih je tražila za vrijeme bijega iz Doma.

 

Opt. K. J. K. cijenjeno je olakotnim priznanje kaznenog djela i izraženo kajanje te činjenica neosuđivanosti (barem prema dostupnim podacima), a otegotnim to što je kao izbjeglica predočavao neistinite identifikacijske podatke te višekratnost spolnih odnosa s djetetom uz novčanu naknadu.

 

Ovako utvrđene olakotne i otegotne okolnosti niti žalitelji ne dovode u pitanje, ali smatraju da ih treba drugačije cijeniti. Međutim, prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, sve navedene okolnosti, kao i težina te društvena opasnost počinjenih kaznenih djela, pravilno su ocijenjene zbog čega se kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci izrečena opt. A. B., kao i kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca izrečena opt. K. J. K., ukazuju u svemu primjerene i podobne da se njima ostvare zakonom predviđene svrhe. Stoga blažem, ali niti strožem, kažnjavanju optuženika ovdje nema mjesta.

 

Po sudu prvog stupnja izrečene zatvorske kazne nužne su i pravedne te će se njima utjecati na optuženike da shvate neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a ujedno će se upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

 

Odluka o oduzimanju imovinske koristi nužna je i opravdana posljedica osuđujuće presude za predmetno kazneno djelo, jer nitko ne smije zadržati korist ostvarenu kaznenim djelom u smislu čl. 77. KZ/11.

 

Isto tako, odluka o obvezi plaćanja troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.500,00 kn odgovara duljini i složenosti postupka te imovnom stanju opt. A. B., koja ovaj dio prvostupanjske presude pobija tek uvodno, ali bez konkretnih razloga u obrazloženju žalbe.

 

Kako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude, u smislu čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I) nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 4. lipnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.