- 1 -              I Kž-Us 149/2019-10

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 149/2019-10

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđ. A. V., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđ. A. V. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 11. srpnja 2019. broj Kv I-Us-4/19. (K-Us-36/09.), u sjednici održanoj 4. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbija se žalba osuđ. A. V. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 506. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08. – I.), odbačen je zahtjev osuđenice za obnovu kaznenog postupka, dovršenog presudom Županijskog suda u Zagrebu od 28. rujna 2012. broj K-Us-36/09., koja je preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. rujna 2014. broj I Kž-Us-115/12-7., kojom je osuđenica zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11. osuđena na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnijela osuđ. A. V. osobno, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona (označene kao "... pogrešne primjene materijalnog prava ..."), a sadržajno i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, bez posebno istaknutog prijedloga u smislu čl. 466. st. 5. toč. 4. u vezi s čl. 495. ZKP/08. – I.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. u vezi s čl. 495. ZKP/08. – I., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba je neosnovana.

 

Suprotno istaknutoj žalbenoj osnovi bitne povrede odredaba kaznenog postupka, iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. – I., u pobijanom rješenju nema proturječnosti, a prvostupanjski sud je označio jasne i logične razloge na kojima zasniva svoju odluku, uz jasno i detaljno obrazloženje nepostojanja zakonskih uvjeta za obnovu postupka.

 

Nije u pravu osuđenica niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Žaliteljica ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, a tvrdnjom kako je osuđena za kazneno djelo "... koje u zakonu ne postoji ...", ispušta iz vida kako činjenično opisani postupci osuđenice u cijelosti ispunjavaju sva bitna obilježja kaznenog djela protiv službene dužnosti, iz Glave XXVIII. KZ/11., zlouporaba položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. KZ/11., zbog kojeg je osuđenica pravomoćno proglašena krivom.

 

Nasuprot navodima žaliteljice, osnovano je sud prvog stupnja, na temelju čl. 506. st. 1. ZKP/08. – I., odbacio zahtjev osuđenice za obnovu kaznenog postupka, jer činjenice i dokazi koji su izneseni u zahtjevu, očito, ni sami za sebe niti u vezi s prijašnjim dokazima, nisu prikladni prouzročiti oslobođenje osuđene osobe ili njenu osudu po blažem zakonu.

 

Osuđenica u svom zahtjevu, iznosi čitav niz, navodnih, povreda tvrdeći kako "... istraga nikad nije završena ...", a pravomoćnu presudu je donio nenadležni sud, na temelju nezakonitih dokaza, te da je povrijeđeno "… pravo na pravično suđenje ... načelo kontradiktornosti ...  načelo traženja materijalne istine ... i načelo ne bis in idem ...", a ona nije imala pravo ispitati svjedoke i onemogućena je u iznošenju obrane. Međutim, neovisno o nevjerodostojnosti takvih paušalnih tvrdnji, napominje se žaliteljici da se obnova kaznenog postupka iz čl. 501. ZKP/08. – I. može se zahtijevati samo iz osnova taksativno navedenim u čl. 501. st. 1. toč. 1. do 5. ZKP/08. – I., a ne zbog, navodnih, postupovnih povreda. Pored toga, o istaknutom prigovoru nezakonitosti dokaza već je odlučivao Vrhovni sud Republike Hrvatske, te je rješenjem od 8. svibnja 2012. broj I Kž-Us-10/12-4. odbio žalbu osuđenice na rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 22. prosinca 2011. broj K-Us-36/09., kojim je odbijen prijedlog za izdvajanje osporavanih dokaza kao nezakonitih. O istom je svoju odluku dao Vrhovni sud Republike Hrvatske i u pravomoćnoj presudi od 30. rujna 2014. broj I Kž-Us-115/12-7. Isto tako, o navodno povrijeđenom pravu osuđenice na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00.-pročišćeni tekst, 28/01., 41/01.- pročišćeni tekst, 55/01.-ispravak, 76/10., 85/10.- pročišćeni tekst i 5/14.), te o načelu ne bis in idem, odlučivao je Ustavni sud Republike Hrvatske, te je ustavna tužba osuđenice odbijena Odlukom od 25. svibnja 2016. broj U-III-7600/2014.

 

Protivno daljnjim navodima osuđenice, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako postupanje sa stranom robom na području Republike Hrvatske, opisano u dopisu Carinske uprave od 21. srpnja 2016., te odgovor prometnog vještaka D. Š., o vještačenju tahografskih listića, a na kojima osuđenica temelji svoj zahtjev, nemaju takvu kvalitetu kojom bi se osporila pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u pravomoćno dovršenom kaznenom postupku. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za obnovu kaznenog postupka iz čl. 501. st. 1. toč. 3. ZKP/08. – I.

 

Naime, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, izneseni navodi nemaju značaj koji bi mogao dovesti do izmjene činjenične osnove utvrđene u pravomoćnoj presudi, a time niti mogućnost drukčije primjene zakona. Razvidno je da se radi o paušalnim prigovorima, kojima osuđenica bezuspješno nastoji polemizirati s pravilnošću činjeničnog stanja utvrđenog u postupku, ponavljajući svoje tvrdnje o tomu da "... joj se sudilo samo na osnovu indicija i sumnji, iz čiste osvete...".

 

Međutim, činjenice, koje su bile odlučne za donošenje pravomoćne presude, sud je utvrdio na temelju savjesne i svestrane analize obrane osuđenice i svih ostalih izvedenih dokaza. Svrha obnove kaznenog postupka nije nova ocjena već utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza, nego postojanje novih činjenica ili novih dokaza koji su, sami za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima, prikladni prouzročiti oslobođenje osuđene osobe ili njenu osudu po blažem zakonu.

 

Iz sadržaja samog zahtjeva i spisa prijašnjeg postupka proizlazi nepostojanje uvjeta za obnovu postupka.

 

Nije u pravu žaliteljica niti kada u žalbi ponavlja navode iz zahtjeva za obnovu kaznenog postupka, tvrdeći kako je pravomoćna presuda rezultat počinjenog kaznenog djela davanja lažnog nalaza i mišljenja sudskog vještaka koji je vještačio u kaznenom postupku u kojem je ona osuđena. Ističe se žaliteljici kako, u smislu odredbe čl. 501. st. 2. ZKP/08. – I., okolnosti iz čl. 501. st. 1. toč. 2. ZKP/08. moraju biti dokazane pravomoćnom presudom kojom bi ta osoba bila proglašena krivom za kazneno djelo. Nesporno je da takva presuda nije donesena, pa je očito da osuđenica nije dokazala da je do pravomoćne presude došlo zbog kaznenog djela vještaka.

 

Pravilno je, stoga, prvostupanjski sud, primjenom odredbe čl. 506. st. 1. ZKP/08. – I., odbacio zahtjev osuđenice za obnovu kaznenog postupka.

 

S obzirom da ispitivanjem prvostupanjskog rješenja nisu nađene povrede na koje sud drugog stupnja, sukladno čl. 494. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08. – II.), pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08. – II. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 4. lipnja 2020.