- 1 -              Poslovni broj: Usž-1127/19-2

 

                                                  Poslovni broj: Usž-1127/19-2

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Ante Galića, članova vijeća te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja H. Z. r. d.d. B., kojeg zastupa opunomoćenik dr. sc. D. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. & p. d.o.o. S., protiv tuženika Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Z., radi novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIsav-78/17-12 od 11. srpnja 2018., na sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIsav-78/17-12 od 11. srpnja 2018.

 

 

Obrazloženje

 

 

Osporavanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Uprave za tržište rada i zapošljavanje, Sektora analitika tržišta rada, klasa: UP/II-415-07/16-01/72, urbroj: 524-04-02-01/4-16-6 od 28. prosinca 2016. i rješenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, klasa: UP/I-415-07/16-02/511, urbroj: 426-06-02-16-1 od 24. veljače 2016. te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

Rješenjem tuženika od 28. prosinca 2016. odbijena je tužiteljeva žalba protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 24. veljače 2016. kojim je utvrđeno da je na ime novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom tužitelj dužan platiti iznos od 1.817,73 kn za ožujak 2015., iznos od po 3.635,46 kn za travanj i svibanj 2015. te iznos od 5.453,19 kn za lipanj 2015.

Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog svih, zakonom propisanih, razloga. U žalbi u bitnom ističe da je presuda oprečna ranijoj presudi prvostupanjskog suda koja je donesena u istoj pravnoj stvari. Mišljenja je da u postupku nakon ranije presude tuženik nije postupio prema uputi prvostupanjskog suda, čime je prekršio obvezu iz članka 81. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17.; u daljnjem tekstu: ZUS) te samovoljno zauzeo stajalište da je iznimka iz članka 2. stavka 4. Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom („Narodne novine“, 44/14.) relevantna samo u slučaju kad je poslodavac prijavio radnika Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje kao sezonskog radnika. Tvrdi da prvostupanjski sud nije izveo dokaz uvidom u spis UsIsav-310/16, niti u presudu donesenu u tom predmetu. Naglašava da je relevantan sadržaj ugovora o radu, a ne isključivo činjenica odgovarajuće e-prijave, kao što zaključuje sud u pobijanoj presudi. Predlaže da Sud poništi prvostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev.

Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod svojih navoda iz odgovora na tužbu i predlaže odbijanje žalbe.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući osporavanu prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Prvostupanjski je sud prihvatio činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku prema kojemu je tužitelj u ožujku 2015. zapošljavao ukupno 153 radnika od čega tri osobe s invaliditetom, u travnju 2015. zapošljavao je ukupno 258 radnika od čega četiri osobe s invaliditetom, u svibnju 2015. zapošljavao je ukupno 283 radnika od čega četiri osobe s invaliditetom, a u lipnju 2015. zapošljavao je ukupno 344 radnika od čega četiri osobe s invaliditetom. U postupku je nadalje utvrđeno da su radnici za koje tužitelj tvrdi da su sezonski radnici, Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje prijavljeni kao radnici zaposleni na određeno vrijeme s punim radnim vremenom, a ne kao radnici zaposleni na određeno vrijeme s punim radnim vremenom - sezonski radnici. 

Primjenjujući mjerodavne odredbe Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom („Narodne novine“, 157/13. i 152/14.; u daljnjem tekstu: Zakon) i Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom (u daljnjem tekstu: Pravilnik) na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelju, kao poslodavcu, pravilno utvrđena obveza plaćanja naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom za mjesece ožujak, travanj, svibanj i lipanj 2015.

Ocjenjujući osnovanost žalbe, valja poći od članka 8. stavka 1. Zakona kojim je propisano da su poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika, osim stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, integrativnih radionica i zaštitnih radionica, dužni zaposliti, na primjerenom radnom mjestu prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima, određeni broj osoba s invaliditetom, ovisno o ukupnom broju zaposlenih radnika i djelatnosti koju obavljaju. Člankom 8. stavkom 6. Zakona propisano je da su dokaze o ispunjavanju obveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom iz stavaka 4. i 5. toga članka poslodavci dužni dostaviti Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u roku od sedam dana od dana ispunjenja te obveze. Člankom 8. stavkom 10. Zakona propisano je da će radi praćenja ispunjenja obveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom iz stavka 1. toga članka Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i ministarstvo nadležno za financije, prema posebnom propisu o zaštiti osobnih podatka, dostavljati podatke Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Člankom 10. stavkom 1. Zakona propisano je da su poslodavci iz članka 8. stavka 1. toga Zakona koji ne ispunjavaju obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom obveznici novčane naknade te obveznici obračunavanja i plaćanja novčane naknade. U konkretnom je slučaju mjerodavan i članak 3. stavak 1. Pravilnika kojim je propisano da se kvota određuje u visini od 3% u odnosu na ukupan broj zaposlenih kod poslodavca, neovisno o djelatnosti koju poslodavac obavlja. Nadalje, članak 19. stavak 2. Pravilnika propisuje da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje dostavlja Zavodu mjesečno, na zadnji dan u mjesecu, podatke iz očevidnika o zaposlenim osobama s invaliditetom kod određenog poslodavca te druge podatke potrebne za praćenje kvote.

Pozivajući se na članak 2. stavak 4. Pravilnika kojim je propisano da se u ukupan broj zaposlenih ne ubrajaju radnici koji su u radnom odnosu kod poslodavca na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova, tužitelj ističe da od ukupnog broja njegovih zaposlenika u razdoblju obuhvaćenom osporavanim rješenjima javnopravnih tijela valja oduzeti broj sezonskih radnika, u kojem slučaju ne bi postojala obveza plaćanja naknade. Nakon analize svih podataka iz spisa premeta u svjetlu navedenih mjerodavnih odredaba Zakona i Pravilnika, ovaj Sud smatra pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za utvrđivanje obveze plaćanja naknade zbog tužiteljevog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom za mjesece ožujak, travanj, svibanj i lipanj 2015.

Tužitelj neosnovano prigovara da je iz ukupnog broja zaposlenih trebalo izuzeti osobe koje su u radnom odnosu kod tužitelja na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova, u smislu članka 2. stavka 4. Pravilnika. Naime, Sud ponavlja svoje, već izraženo stajalište, utemeljeno na tumačenju naprijed navedenih, mjerodavnih propisa, da se obveza kvotnog zapošljavanja utvrđuje prema podacima dobivenim od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pa je potrebno da su takvi radnici pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje prijavljeni kao osiguranici na sezonskim poslovima kako bi mogli biti izuzeti iz ukupnog broja zaposlenih kod poslodavca na temelju kojeg se utvrđuje kvota.

Stoga u konkretnom slučaju žalbeni navod o sezonskim radnicima ne može dovesti u sumnju zakonitost osporavane presude. 

Do drukčijeg ishoda ovog žalbenog postupka ne može dovesti ni žalbeni navod da je u postupku nakon ranije presude prvostupanjskog suda donesene u istoj upravnoj stvari, prvostupanjski sud ocijenio zakonitim rješenje tuženika kojim je tuženik odstupio od stajališta prvostupanjskog suda izraženog u ranijoj presudi. Prije svega valja naglasiti da iz spisa proizlazi da je u ranijem upravnom sporu poništeno tada osporavano rješenje tuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje je u nastavku postupka valjalo upotpuniti, što je i učinjeno. Okolnost što je u ranijoj presudi prvostupanjski sud iznio svoje stajalište o načinu na koji u konkretnom slučaju valja utvrditi odlučne činjenice (broj sezonskih radnika kod tužitelja u predmetnom razdoblju) kao i okolnost da su u nastavku postupka činjenice utvrđene na način koji nije podudaran s poimanjem prvostupanjskog suda o prikladnim dokaznim sredstvima za dokazivanje odlučnih činjenica u konkretnom slučaju, same po sebi, ne dovode u sumnju zakonitost postupka koji je uslijedio nakon ranije presude prvostupanjskog suda odnosno zakonitost presude prvostupanjskog suda koja se osporava u ovom žalbenom postupku. U prilog ovakvom zaključku valja uputiti i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: U-zpz 51/2017-5 od 19. rujna 2018., kojom je odlučeno o zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude ovoga Suda, a koja se odnosi na granice ispitivanja pojedinačne odluke javnopravnog tijela. U navedenoj presudi Vrhovnog suda, između ostalog je istaknuto da u smislu članka 63. ZUS-a pravomoćna „postaje presuda o zakonitosti rješenja tuženika sadržana u izreci presude, a razlozi sadržani u obrazloženju presude u kojima sud iznosi shvaćanje o mjerodavnom pravu, ne postaju pravomoćni.“

Slijedom iznesenog, utvrdivši da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija

 

prvostupanjska presuda, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti, Sud je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. 

 

U Zagrebu 4. lipnja 2020.

 

                                                                                                                     Predsjednica vijeća

Sanja Štefan, v.r.