- 1 -              Kžm 2/2020-9

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 2/2020-9

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te  Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice –specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. I., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 29. studenog 2019. broj Kmp-1/2019-35, u sjednici održanoj 4. lipnja 2020., u prisutnosti optuženika i njegovih branitelja M. V., odvjetnika iz S. te Lj. P. V., odvjetnika iz Z.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. J. I. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu proglašen je krivim opt. J. I. zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. KZ/11. (toč. 1.) izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, kaznenog djela iz čl. 235. st. 1. KZ/11. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci (toč. 2. izreke) te kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. KZ/11. (toč. 2. izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci. Na temelju čl. 51. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine u koju kaznu se na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u  istražnom zatvoru od  10. siječnja 2019. pa nadalje.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan oštećenom trgovačkom društvu A. L. d.o.o. isplatiti 10.484,99 kuna na ime imovinskopravnog zahtjeva.

 

Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08. optuženik je oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl.145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08.

 

Protiv presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

Optuženik se žali putem branitelja M. V., odvjetnika iz S., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te putem branitelja Lj. P. V., odvjetnika iz Z., zbog „pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“ i odluke o kaznenoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinači izricanjem oslobađajuće presude, odnosno u odluci o kazni, a zatražena je i obavijest o drugostupanjskoj sjednici vijeća. Obje žalbe će biti razmotrene kao jedinstvena optuženikova žalba.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.- dalje: ZKP/08.-VIII) spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sukladno čl. 475. st. 2., 4. i 8. ZKP/08.-VIII sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti optuženika (uz pomoć tehničkog uređaja za vezu na daljinu) i njegovih branitelja.

 

Žalbe državnog odvjetnika i opt. J. I. nisu osnovane.

 

Optuženik prigovara da je „...došlo do bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. st. 1. toč. 11. ZKP...“ jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama u odnosu na kazneno djelo silovanja. Međutim, osim parafraziranja zakonskog teksta spomenute bitne povrede odredaba kaznenog postupka sadržaj žalbenih navoda izraz je nezadovoljstva ocjenom dokaznog materijala, pa je suština žalbe osporavanje činjeničnih utvrđenja i zaključka suda o dokazanosti kaznenog djela silovanja budući da učin kaznenih djela oštećenja tuđe stvari i prijetnje nije sporan.

 

Osim toga, a protivno istaknutom prigovoru, prvostupanjski sud je korektno prenio bitan sadržaj dokazne građe, uz jasno određenje o vrednovanju dokaza, poglavito konfrontaciji personalnih dokaza, upravo u odnosu na spornu činjenicu, da je spolni odnos ostvaren nasilno, a ne dragovoljno kako je to nastojao u obrani prikazati optuženik (str. 13 presude).

 

Slijedom navedenog nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.-VIII.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (samo za kazneno djelo silovanja) optuženik ustraje na liniji obrane da je spolni odnos bio dragovoljan, zamjera prvostupanjskom sudu da pri razmatranju i ocjeni svih dokazno važnih činjenica nije pravilno ocijenio dokaze, napose iskaz oštećenice, niti vodio računa o trajanju i karakteru veze optuženika i oštećenice, mogućnosti oštećenice da se u više navrata tijekom noći udalji od optuženika odnosno napusti apartman te da je oštećenica „...prijavila silovanje nakon 7 dana...pod jakim pritiskom obitelji, pogotovo majke...“. Među ostalim, za žalitelja je od posebnog značaja činjenica da je oštećenica optuženika pitala „...da li ima zaštitu i to prije seksualnog odnosa...“, a iz njenog iskaza proizlazi „...u krucijalnom trenutku i suglasnost, odnosno privola za seksualni odnos jer kao što sama kaže u početku je rekla nemoj, dok se kasnije prepustila.“

 

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je na raspravi proveo sve potrebne dokaze i njihovom temeljitom ocjenom pravilno zaključio da je optuženik počinio terećena kaznena djela, dakle da je izvršio nasilni spolni odnos s oštećenicom bez njene privole.

 

U pravu je sud prvog stupnja kada pozitivno vrednuje iskaz oštećenice argumentom da se radi o detaljnom i okolnosnom opisu zbivanja te da oštećenica nema razloga za lažno terećenje optuženika.

 

Naime, oštećenica dosljedno, otvoreno i neskriveno (npr., intimnost-ljubljenje na početku večeri,  upit optuženiku ima li kondom, navod da spolni odnos nije bio grub i odjeća nije oštećena) opisuje tijek zbivanja, komunikaciju sa optuženikom, njegovu izrazitu agresivnost kojoj se verbalno i fizički suprotstavljala, što ni optuženik ne osporava, da bi u jutarnjim satima svoje protivljenje spolnom odnosu izrazila samo verbalno („nemoj, pusti me“) jer nije imala „drugog izlaza“ i bila je u strahu za svoj život. Razlog takvoj reakciji oštećenice posve je razumljiv i životno uvjerljiv imajući na umu cjelonoćno optuženikovo agresivno ponašanje. Osim toga, kada bi oštećenica lažno teretila optuženika za silovanje pod pritiskom majke mogla bi ustrajati u tvrdnji o snažnom aktivnom fizičkom otporu kojeg je nedvojbeno pružila na početku zbivanja, koji dio događaja nije sporan (protivljenje odlasku u drugu sobu). Nasuprot terećenja oštećenice, koja sustavno iskazuje da se jasno usprotivila spolnom odnosu, optuženik tvrdi da oštećenica ni verbalno ni konkludentnim radnjama, dakle ni na koji vidljivi način nije izrazila protivljenje spolnom odnosu što je višekratno rezolutno ponovio. Imajući na umu tako suprotstavljene tvrdnje oštećenice i optuženika te pri tako koncipiranoj obrani promašen je žalbeni navod da iskaz oštećenice o „prepuštanju“ spolnom odnosu izražava njenu privolu odnosu, a ni upit oštećenice o korištenju zaštite (kondoma) nema značaj pristajanja na spolni odnos kako to nastoji prikazati žalitelj.

 

U pravu je optuženik da oštećenica nije odmah (1. siječnja 2019.) prijavila kazneno djelo silovanja već 9. siječnja 2019., dakle doista protekom više od tjedan dana. Međutim, ova činjenica, protivno smjeranju žalitelja, ne diskreditira vjerodostojnost njenog iskaza. Naime, nije bez značaja okolnost da roditelji oštećenice nisu odobravali njenu vezu sa optuženikom pa se oštećenica tek povodom policijskih izvida kaznenog djela oštećenja tuđe stvari (štete u apartmanu) na inzistiranje i poticaj majke o svemu proživljenom povjerila roditeljima, što je rezultiralo podnošenjem kaznene prijave. Pored toga, u pravu je sud prvog stupnja da u prilog uvjerljivosti iskaza oštećenice govori i komunikacija porukama iz kojih se može zaključiti da je oštećenica na optuženikovu agresiju odgovorila otporom u mjeri u kojoj je to u danim okolnostima mogla, neovisno o činjenici da se u porukama nigdje eksplicite ne spominje neželjeni spolni odnos. Valja istaknuti znakovitim i svjedočenje M. K. (koja je po ocjeni suda prvog stupnja naklonjena interesima obrane) da joj je oštećenica rekla kako nije očekivala od optuženika da će počiniti kazneno djelo silovanja na njenu štetu, što također potvrđuje vjerodostojnost opisa događaja po oštećenici.  Stoga je osnovano sud prvog stupnja, analizom i ocjenom suprotstavljenih iskaza optuženika i oštećenice, zaključio da je unatoč jasno izraženom verbalnom protivljenju oštećenice optuženik svojom agresijom, fizičkom silom i prijetnjama slomio njen otpor i izvršio nasilni spolni odnos.

 

Nadalje, što se tiče ubrojivosti optuženika, u istrazi je provedeno psihijatrijsko vještačenje, vještakinja je na raspravi 26. studenog 2019. usmeno nalaz i mišljenje dopunila odgovorivši na sve upite obrane, a iz zapisnika o raspravi proizlazi kako stranke nisu imale primjedbi na pisani nalaz i mišljenje vještakinje prof. dr. D. B. kao ni na usmenu dopunu vještačenja, niti je obrana predlagala novo vještačenje. Pored toga, budući da je vještačenje provedeno po stručnoj osobi koja je u pisanom nalazu i mišljenju jasno naznačila podatke na kojima je temeljila svoju ekspertizu što uvijek uključuje provođenje psihijatrijskog pregleda - intervjua, zbog čega je i ocjena o ubrojivosti optuženika u odnosu na pojedina kaznena djela različita, neutemeljen je žalbeni prigovor o postojanju nelogičnosti koje je trebalo otkloniti novim vještačenjem.

 

Iz navedenih je razloga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u vezi s tim zbog povrede kaznenog zakona (koja nije posebno obrazložena) neosnovana.

 

Državni odvjetnik nije zadovoljan izrečenom kaznom, smatra da su pojedinačno utvrđene kazne zatvora preblage zbog precijenjenih olakotnih okolnosti dok otegotne okolnosti koje se tiču optuženikove osobnosti, zlouporabe marihuane te poglavito cjelonoćno fizičko zlostavljanje i ponižavanje oštećenice, nisu primjereno vrednovane kod odluke o kazni.

 

Nasuprot tome, optuženik prigovara da su otegotne okolnosti pogrešno utvrđene jer kaznena djela za koja je osuđen ni po čemu ne odudaraju od njihovih najčešćih pojavnih oblika, a prekršajna osuda zbog posjedovanja droge ne može imati značaj otegotne okolnosti. Ističe da su kaznena djela eksces u njegovom životu te odraz nezrelosti i alkoholiziranosti pa stoga „...visina kazne nikako ne smije u sebi imati dominantan efekt represivnosti.“

 

Razmotrivši odluku o kazni ovaj sud nalazi da su okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne primjereno vrednovane, kako u odnosu na utvrđenje pojedinačnih kazni zatvora, tako i glede odmjerene jedinstvene kazne zatvora. Neosuđivanost optuženika koji djela čini kao mlađi punoljetnik, gotovo u cijelosti priznanje svih činjeničnih navoda optužbe, priznanje kaznenih djela prijetnje i oštećenja tuđe stvari, izraženo kajanje te dijelom  smanjena ubrojivost ne opravdava strože kažnjavanje kako predlaže državni odvjetnik. Istovremeno upravo otegotne okolnosti koje je i sud prvog stupnja cijenio pri odmjeravanju kazne, agresivnost, grubost i bezobzirnost  izražena optuženikovim ponašanjem tijekom večeri, ne daje osnova ni za odmjeravanje blaže kazne prema sugestiji optuženika.

 

Slijedom navedenog, te kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz  čl. 476. st. 1. ZKP/08.-VIII, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08.-VIII  odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 4. lipnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.