1

                            Broj: Jž-3289/2017

 

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice specijalistice Martine Bastić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. pravne osobe M. P. d.o.o. i dr., zbog prekršaja iz čl. 89. st. 1. toč. 10. i dr. Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja („Narodne novine“, broj 70/17.), odlučujući o žalbama okr. pravne osobe i okr. F. K., podnesenim protiv presude Prekršajnog suda u Gospiću, Stalne službe u Otočcu od 7. kolovoza 2017., broj: 1. Pp J-102/17-8, u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbijaju se žalbe okr. pravne osobe M. P. d.o.o. i okr. F. K. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. pravna osoba M. P. d.o.o. i okr. F. K. obvezni su naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 400,00 (četiristo) kuna, svaki okrivljenik, u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Gospiću, Stalne službe u Otočcu od 7. kolovoza 2017., broj: 1. Pp J-102/17-8, proglašeni su krivima okr. pravna osoba M. P. d.o.o. i okr. F. K., kao odgovorna osoba, da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz 89. st. 1. toč. 10. Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja (okr. pravna osoba) odnosno prekršaj iz čl. 89. st. 2. u vezi st. 1. toč. 10 istog Zakona (okr. odgovorna osoba), za koji je okr. pravnoj osobi izrečena novčana kazna u iznosu 12.000,00 kuna, a okr. odgovornoj osobi novčana kazna u iznosu 3.000,00 kuna, koje su dužni platiti u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost uplate dvije trećine izrečenih novčanih kazni, a obvezani su i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 250,00 kuna, svaki okrivljenik.

 

              Protiv te presude, žalbe identičnog sadržaja, zbog svih žalbenih osnova, podnijeli su oboje okrivljenih, putem branitelja odvjetnika L. K., s prijedlogom da se žalbe prihvate.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbama, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenici pobijaju prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenici ističu povredu iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona, navodeći da je „izreka pobijane presude protivna samoj sebi i razlozima presude, a razlozi presude su potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni“.

 

Međutim, citirane žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka svodi se na puko prepisivanje jednog dijela zakonske odredbe čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona, bez navođenja ikakvih konkretnih okolnosti i razloga u čemu bi se ta povreda sastojala. Iz navedenih razloga, žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka se nisu mogle ispitati pa žalbe u tom dijelu nisu osnovane.

 

U žalbama zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenici ističu da su, između ostalog, proglašeni krivima i da pirotehnička sredstva koja su predmet ovog postupka, nisu prošla predeklariranje, za koju tvrdnju optužbe tužitelj nije dostavio dokaz te da je nejasno na temelju čega je sud zaključio o ovoj tvrdnji optužbe.

 

Međutim, ni ovi žalbeni navodi nisu osnovani, jer navedena činjenica proizlazi iz rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za upravne i inspekcijske poslove, Sektora za inspekcijske poslove broj 511-01-209-UP/I-6745/6-16-2/6 od 11. listopada 2016., koje je prvostupanjski sud pročitao u dokaznom postupku. Navedenim rješenjem, upravno tijelo je, postupajući po zahtjevu okr. pravne osobe za izdavanje odobrenja za stavljanje u promet eksplozivnih tvari, okrivljenoj pravnoj osobi izdalo odobrenje za predeklariranje odnosno za stavljanje u promet određenih eksplozivnih tvari – pirotehničkih sredstava, na kojem popisu nema pirotehničkih sredstava koja su predmet ovog postupka.

 

Nadalje, u okviru ove žalbene osnove, okrivljenici pobijaju dio iskaza svjedoka P. M. u kojem je on naveo da je na predmetnim pirotehničkim sredstvima stara deklaracija bila uništena i oštećena tako da nije bio vidljiv jedan vrlo važan podatak za takvo sredstvo kao što je godina proizvodnje. No, budući da okrivljenici nisu ni proglašeni krivima za tu radnju, ovaj sud se nije upuštao u ispitivanje osnovanosti ovih žalbenih navoda.

 

Stoga, nisu osnovane ni žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žaleći se zbog povrede odredba materijalnog prekršajnog prava, okrivljenici, pravilno citirajući relevantne zakonske i podzakonske odredbe, tvrde da činjenični opis za koji su proglašeni krivima ne odgovara biću djela prekršaja za koji su proglašeni krivima. U biti, suština ove žalbene tvrdnje je da su se predmetna pirotehnička sredstva nalazila u izvornoj kutiji/pakiranju od proizvođača, da okolnost da takvo pakiranje nije imalo zaštitnu foliju tzv. celofan ne znači da se nisu nalazila i prodavala u originalnom pakiranju te da ni Zakonom o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja, a ni Pravilnikom o načinu označavanja eksplozivnih tvari nije propisano kako je zaštitna folija tzv. celofan nužan dio ni unutarnje, niti vanjske ambalaže pirotehničkih sredstava.

 

Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenici očigledno ističu povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. toč. 1. Prekršajnog zakona.

 

Međutim, po stanovištu ovog suda, žalbeni navodi da činjenični opis djela za koji su okrivljenici proglašeni krivima ne odgovara biću prekršaja čl. 89. st. 1. toč. 10. i st. 2. Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja nisu osnovani.

 

Naime, odredbom čl. 89. st. 1. toč. 10. Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja sankcionira se postupanje protivno čl. 9. st. 5. tog Zakona, kojom odredbom je propisano, kako se to i u žalbi pravilno citira, da se eksplozivne tvari, između ostalog, smiju prevoziti, stavljati u promet i uporabljivati samo u izvornoj ambalaži, koja je ispitana i označena sukladno odredbama tog Zakona i na temelju njega donesenog propisa o označavanju eksplozivnih tvari.

 

Dakle, navedena zakonska odredba, da bi se eksplozivne tvari mogle stavljati u promet, a što je radnja okrivljenih u ovom prekršajnom predmetu, propisuje dva uvjeta koja moraju biti kumulativno ispunjena: da su eksplozivne tvari u izvornoj ambalaži te da je ta ambalaža ispitana i označena na način kako to propisuju relevantne odredbe Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja kao i Pravilnika o načinu označavanja eksplozivnih tvari. Budući da je odredbom čl. 2. Pravilnika o načinu označavanja eksplozivnih tvari, koja se također u žalbi pravilno citira, propisano, između ostalog, da se eksplozivne tvari pakiraju u odgovarajuću unutarnju i vanjsku ambalažu, a u konkretnom slučaju nije sporno da eksplozivne tvari koje su predmet ovog postupka, nisu imale vanjsku ambalažu, jasno je da zbog toga nisu smjele biti stavljene u promet.

 

Svakako treba napomenuti da, iako tome nije mjesto u okviru žalbene osnove povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, nego u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da odlučna činjenica da predmetna pirotehnička sredstva nisu imala vanjsku ambalažu nije sporna, a niti se ona pobija u žalbi.

 

Stoga, suprotno žalbenim navodima, činjenični opis djela za koji su okrivljenici proglašeni krivima odgovara biću djela prekršaja čl. 89. st. 1. toč. 10. i st. 2. Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja pa žalba zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava u tom dijelu nije osnovana.

 

Nadalje, žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okrivljenici, prije svega ističu da se radi o beznačajnom djelu, a osim toga da je svrha kažnjavanja ostvarena već samim time što je počinjenje prekršaja utvrđeno, da ih posljedice prekršaja pogađaju do te mjere da je kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenje svrhe kažnjavanja, da je izrečena drakonska kazna posve neprimjerena za prekršaj za koji su proglašeni krivima te da je okr. pravna osoba kroz svoje višegodišnje uspješno poslovanje na području Republike Hrvatske oduvijek usmjerena na ispunjavanje najviših standarda pružanja usluga u svom predmetu poslovanja.

 

Međutim, po ocjeni ovog suda, neosnovano okrivljenici ističu da bi se radilo o beznačajnom djelu. Naime, za prosudbu je li neko djelo beznačajno od značaja su subjektivne i objektivne okolnosti, odnosno stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti te potreba da počinitelj bude kažnjen (čl. 24.a Prekršajnog zakona). Budući da se radi o okrivljenicima koji su do sada već pravomoćno osuđivani zbog istovrsnih prekršaja, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju, upravo zbog navedene subjektivne okolnosti, nema osnove za primjenom instituta beznačajnog djela.

 

Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, u dostatnoj mjeri vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Za prekršaj za koji je okr. pravna osoba proglašena krivom zakonom je propisana novčana kazna u visini od 10.000,00 do 30.000,00 kuna, a za prekršaj za koji je proglašena krivom okr. odgovorna osoba propisana je novčana kazna od 2.000,00 do 4.000,00 kuna, pa su okrivljenicima, dakle, izrečene novčane kazne malo iznad zakonom propisanog posebnog minimuma. Imajući na umu da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti te da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, po ocjeni ovog suda, otklonjena je mogućnost izricanja još blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Iz navedenih razloga, nije osnovana ni žalba zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okr. pravna osoba imala poteškoća u poslovanju, a niti da bi okr. odgovorna osoba bila lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 400,00 kuna, dakle doista blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje redovno poslovanje okr. pravne osobe odnosno uzdržavanje okr. odgovorne osobe.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 4. lipnja 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Gospiću u 6 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.