- 1 -              III Kr 6/2020-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 6/2020-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. D. P., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.),  odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 15. svibnja 2018. broj K-547/2015-21 i presuda Županijskog suda u Rijeci od 2. listopada 2019. broj Kž-320/18-4 u sjednici održanoj 13. veljače 2020. i 4. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Utvrđuje se da je zahtjev os. D. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci od 2. listopada 2019. broj Kž-320/18-4 te se predmet upućuje tom drugostupanjskom sudu  na ponovno odlučivanje.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom, koju čine Općinskog suda u Osijeku od 15. svibnja 2018. broj K-547/2015-21 i presuda Županijskog suda u Rijeci od 2. listopada 2019. broj Kž-320/18-4 proglašen je krivim D. P. zbog  kaznenog djela iz čl. 227. st. 3. KZ/11.,  osuđen je na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci te mu je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da je šest mjeseci neuvjetovani dio kazne koji se ima izvršiti dok je ostali dio kazne zatvora u trajanju jedne godine uvjetovan uz vrijeme provjeravanja od tri godine.

 

Protiv te presude osuđenik je putem branitelja H. G., odvjetnika iz O., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) „…zbog povrede odredaba kaznenog postupka koje su počinjene u drugostupanjskom postupku, a predviđene su u čl. 468. st. 1. t. 10. ZKP/08 (povreda načela zabrane „reformatio in peius“).“, s prijedlogom da se preinači drugostupanjska presuda  Županijskog suda u Rijeci „…na način da se odbija žalba Državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku…“.

 

Nakon što je prvostupanjski sud prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.), osuđenik se pisano očitovao o odgovoru Glavnog državnog odvjetnika na zahtjev.

 

Osuđenik je u tom očitovanju, pored istaknutih razloga zahtjevu „nadodao“ kako smatra da je „…teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje  iz čl. 468. st. 2. ZKP-a…, a na koju povredu sud pazi po službenoj dužnosti.“ Navodi da je obrazloženje drugostupanjske presude proturječno činjenicama utvrđenim u postupku i sadržaju žalbe državnog odvjetnika, odnosno da je drugostupanjska presuda arbitrarna zbog selektivne analize žalbe i da je taj sud „…izašao izvan okvira predmeta optužbe.“

 

Prije svega valja istaknuti da je pri odlučivanju o zahtjevu Vrhovni sud Republike Hrvatske ograničen samo na ispitivanje onih povreda zakona na koje se osuđenik pozvao u pravodobno podnijetom zahtjevu (čl. 519. u vezi s čl. 511. st. 1. ZKP/08.). Stoga povrede zakona istaknute u podnesku osuđenika podnijetom izvan roka iz čl. 518. st. 1. ZKP/08. nisu predmet ispitivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude je osnovan.

 

U zahtjevu se navodi kako je prvostupanjskom presudom D. P. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine te mu je izrečena uvjetna osuda uz rok kušnje od tri godine. Protiv presude se žalio državni odvjetnik zbog odluke o uvjetnoj osudi „…i predložio zamjenu iste visine kazne zatvora radom za opće dobro.“, dakle „…nije podnio žalbu zbog odluke o kazni nego isključivo pobijao odluku o uvjetnoj osudi, s tim da je pravac pobijanja bio usmjeren isključivo na zamjenu kazne zatvora radom za opće dobro.“, ali je drugostupanjski sud „…bez žalbe Državnog odvjetnika u tom pravcu, preinačio na štetu os. Perića odluku o zatvorskoj kazni na vrijeme dužeg trajanja (sa 1. g. na 1.g. i 6. mj.) te izrekao djelomičnu uvjetnu osudu.“  Prema mišljenju osuđenika drugostupanjski sud je „…imao ovlast isključivo produžiti vrijeme provjeravanja…ili postojeću kaznu zatvora u trajanju od 1. godine dana umjesto uvjetnom osudom zamijeniti radom za opće dobro…“, smatra da je time drugostupanjski sud povrijedio načelo zabrane „reformatio in peius“ predviđeno u čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08. odnosno tvrdi da je taj sud „…ispitivao presudu u dijelu i iz osnova koji se ne pobijaju žalbom na štetu os. P.…“ protivno čl. 476. st. 1. ZKP/08.

 

U pravu je osuđenik da je drugostupanjski sud povrijedio zakonske odredbe kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta je povreda utjecala na presudu.

 

Naime, državni odvjetnik je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu naznačivši uvodno da se žali „zbog odluke o uvjetnoj osudi“. U obrazloženju žalbe državni odvjetnik naglašava značaj otegotnih okolnosti koje po njegovom mišljenju nisu primjereno vrednovane „…prilikom odluke o izboru vrste i mjere kazne…“, među ostalim smatra „…da je uvjetna osuda …u svakom slučaju preblaga te da se njome neće postići svrha kažnjavanja…da je okrivljenika trebalo osuditi na kaznu zatvora i istu zamijeniti radom za opće dobro na slobodi…“ uz konačan žalbeni prijedlog da se pobijana presuda „…preinači u odluci o kazni te okrivljenog …osudi na kaznu zatvora.“

 

Prema tome, državni odvjetnik je u žalbi tražio da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu tako da u odnosu na kaznu na koju je D. P. osuđen bude primijenjen rad za opće dobro čime su određene granice i pravac odlučivanja drugostupanjskog suda.

 

Kako je pri odlučivanju o žalbi državnog odvjetnika drugostupanjski sud bio dužan voditi računa o opsegu pobijanja prvostupanjske presude (žalba zbog odluke o uvjetnoj osudi)  i pravcu pobijanja (predlaganju da se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro), to je preko zahtjeva državnog odvjetnika D. P. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u odnosu na koju kaznu je izrečena djelomičnu uvjetnu osudu tako da neuvjetovani dio kazne iznosi šest mjeseci dok je ostali dio uvjetovan uz vrijeme provjeravanja od tri godine.

 

Stoga je osnovana osuđenikova  tvrdnja u zahtjevu da je sud drugog stupnja povrijedio odredbu čl. 479. st. 1. ZKP/08. koja je utjecala na presudu. Iz navedenog je razloga, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 513. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) trebalo osuđenikov zahtjev prihvatiti, ukinuti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti tom sudu, koji će pri ponovnom odlučivanju o žalbi državnog odvjetnika voditi računa o osnovama, opsegu i pravcu pobijanja prvostupanjske presude kako je upućen ovom odlukom.

 

Zagreb, 4. lipnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.