1

Poslovni broj: 27 Gž-74/2019-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 27 Gž-74/2019-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Sanje Bađun kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. d.o.o. iz P., OIB:... zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Z. odvjetničkog ureda H.., Z. i B. B. u V. protiv tuženika Ž. C. iz P., D. OIB:... i tuženika D. C. iz C., C. OIB:... zastupanih po punomoćniku V. Š., odvjetniku iz O. društva R. i kolege j.t.d., Z., P. u P., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-259/2018-17 od 28. rujna 2018., na sjednici vijeća 4. lipnja 2020.

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se žalba tužitelja te ukida presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-259/2018-17 od 28. rujna 2018. u točkama I. i II. izreke i u tom ukinutom dijelu predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U nepobijanoj točki III. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da ugovor o darovanju od 23. siječnja 2015. kojim je tuženik Ž. C. kao darovatelj darovao tuženiku D. C. kao daroprimatelju nekretninu upisanu u zk.ul.br. 258 k.o. D., čkbr. 59/5 oranica sa 1089 m2 gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 81.573,60 kn (u izreci prvostupanjske presude pogrešno upisano 85.573,60 kn) na ime glavnice, u iznosu od 1.165,74 kn na ime troškova ovršnog postupka i u iznosu od 2.500,00 kn na ime parničnog troška, sve sa pripadajućom zateznom kamatom te trpljenja tuženika da tužitelj namiri svoju tražbinu prema tuženiku Ž. C. prodajom predmetne nekretnine u dijelu u kojem je to potrebno radi namirenja tražbine tužitelja, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 2.750,00 kn. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 1.375,00 kn kao neosnovan.

 

              Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj u točki I. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, te osporava i odluku o trošku (točka II. izreke), predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženici nisu odgovorili na žalbu tužitelja.

 

              Žalba tužitelja je osnovana.

 

              Prvostupanjski sud je, na temelju dokumentacije priložene u spis predmeta, bez preispitivanja da li su kumulativno ispunjene opće pretpostavke iz čl. 66. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu: ZOO) i posebna pretpostavka iz čl. 67. st. 3. ZOO-a za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, polazeći od utvrđenja da je ugovor o darovanju sklopljen dana 23. siječnja 2015. a tužba podnesena 5. veljače 2018., pozivajući se na odredbu čl. 71. st. 1. i 2. ZOO-a i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 7. studenoga 2016. broj Su-IV-168/2016-9 da rok za podnošenje tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji nije prekluzivni rok procesnog prava (a koje shvaćanje je Vrhovni sud Republike Hrvatske istaknuo i u obrazloženju svoje odluke Rev-1235/2011-2 od 29. ožujka 2017.), ocjenjuje prigovor zastare tuženika osnovanim te zaključuje da je tužba nepravodobna, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Odluku o trošku prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 – dalje u tekstu: ZPP) utvrdivši tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 2.750,00 kn, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja (točka II. izreke) dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka do zatraženih 4.125,00 kn odbio kao neosnovan.

 

              Tužitelj u žalbi prvenstveno ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o nepravodobnosti tužbe i osnovanosti prigovora zastare tuženika, jer se u ovom konkretnom slučaju ne radi o prigovoru zastare već o procesnopravnom prigovoru prekluzije prava na podnošenje tužbe radi pobijanja pravnih radnji dužnika poduzetih na štetu vjerovnika. Polazeći od činjenice da je prijedlog za uknjižbu prava vlasništva u korist tuženika D. C. zaprimljen u zemljišnoknjižnom odjelu istog suda dana 31. ožujka 2015., a da je tužba podnesena putem pošte kao preporučena pošiljka dana 2. veljače 2015., tužitelj smatra da nije prekludiran u pravu na podnošenje tužbe jer se prekluzivni rok za pobijanje dužnikovih pravnih radnji računa od trenutka podnošenja prijedloga za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnu knjigu, a u prilog tom stajalištu poziva se i na opsežnu sudsku praksu citiranu u žalbi s priloženim odlukama uz žalbu.

             

Kako tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, sadržajno ne navodeći u čemu bi se sastojala bitna povreda, to je ovaj sud pobijanu presudu ispitao temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a i utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a a na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

              Međutim, ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 71. ZOO-a odbivši zahtjev tužitelja kao neosnovan zaključivši da je tužba nepravodobno podnesena.

 

              Prema odredbi čl. 71. st. 1. ZOO-a tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganja iz čl. 67. st. 1. ZOO-a (naplatno potraživanje), a za ostale slučajeve u roku od tri godine, time da se rok računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju (st. 2. istog članka).

 

              Pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem rok iz čl. 71. st. 1. ZOO-a kod ugovora o darovanju, a koji je nesporno besplatno raspolaganje, počinje teći već onda kad je došlo do sklapanja takvog ugovora kao prve poduzete radnje. Trogodišnji prekluzivni rok u kojem se može podnijeti tužba za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u slučaju besplatnog raspolaganja (čl. 67. st. 3. ZOO-a) računa se od dana kad je dužnik poduzeo pravnu radnju koja se pobija. Međutim, ako se takva pravna radnja dužnika sastoji od više odvojenih radnji, kao u ovom konkretnom slučaju od zaključenja ugovora o darovanju, njegove ovjere kod javnog bilježnika i potom predaje zemljišnoknjižnom sudu na provedbu, tada je dužnikova radnja poduzeta u trenutku kada je poduzet posljednji akt kojim se ta radnja okončava (isti stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1828/2012-2 od 3. svibnja 2017., Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-5050/2011 od 3. srpnja 2014., Županijski sud u Varaždinu u odlukama poslovni broj Gž-1708/2016. od 26. listopada 2017. i Gž-2991/2016. od 5. listopada 2017., Županijski sud u Rijeci u odluci Gž-3781/2012 od 4. ožujka 2015.). Kako ugovor o darovanju ima za cilj prijenos prava vlasništva, do kojeg dolazi tek njegovom provedbom i uknjižbom u zemljišne knjige, to je posljednji akt kojim se ta radnja okončava upravo onaj trenutak kad je zahtijevan upis u zemljišne knjige (31. ožujka 2015.). Stoga je prema ocjeni ovog suda tužba tužitelja radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji podnesena prvostupanjskom sudu dana 2. veljače 2015. (predana pošti kao preporučena pošiljka 2. veljače 2015.) u ovom postupku pravodobna.

 

              Vezano za pozivanje prvostupanjskog suda na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijeto na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 7. studenoga 2016. broj Su-IV-168/2016-9 valja navesti da je na toj sjednici zauzeto slijedeće pravno shvaćanje :''Zadužnica nema značenje pravomoćno presuđene stvari.'', a koje shvaćanje nije primjenjivo u ovom predmetu.

 

              Obzirom da prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o prekluziji podnošenja tužbe, nije ispitivao ispunjenje općih i posebnih pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno pa stoga ovaj sud nije u mogućnosti ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

 

              Iz iznijetih razloga ovaj sud je prihvatio žalbu tužitelja i primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

             

Prvostupanjski sud će u ponovnom postupku, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, upotpuniti činjenično stanje i novom odlukom, koju će obrazložiti sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a jasnim i valjanim razlozima, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja. Novom odlukom će odlučiti i o cjelokupnim troškovima parničnog postupka.

 

U Varaždinu, 4. lipnja 2020.