1

Poslovni broj: 27 Gž-1454/2019-2

Poslovni broj: 27 Gž-1454/2019-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Sanje Bađun kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. J., OIB:... i tužiteljice L. J., OIB: ..., oboje iz G. 1 zastupanih po punomoćnici V. I., odvjetnici u V., uz umješača na strani tužitelja Z. J., OIB:... iz G. protiv tuženice K. B., OIB:... iz G. i tuženika I. B., OIB:... iz D. zastupanih po punomoćniku N. B., odvjetniku u N. M. te tuženika B. J., OIB:... iz G., radi prestanka uznemiravanja i činidbe, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-23/2017-36 od 1. srpnja 2019., na sjednici vijeća 4. lipnja 2020.

r i j e š i o   j e

              Žalba tužitelja se prihvaća kao osnovana te se ukida presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-23/2017-36 od 1. srpnja 2019. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom u točki 1. izreke odbijen je zahtjev tužitelja koji u cijelosti glasi:

              ''Tuženici K. B., I. B. i B. J. dužni su u roku od 15 dana prestati uznemiravati tužitelje S. J. i L. J. u suvlasništvu kčbr. 2966 kuća i dvor u G. sa 295 čhv, upisane u z. k. ul. 1799 k.o. T., a 1. tuženica K. B. dužna je i maknuti hidrofor iz bunara tužitelja na njoj.

Tuženici su ujedno dužni u roku od 15 dana tužiteljima solidarno naknaditi prouzročeni parnični trošak, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 7,68% godišnje, a u slučaju promjene stope po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.''

Točkom 2. izreke naloženo je tužiteljima solidarno naknaditi tuženicima parnični trošak i to K. B. i I. B. u iznosu od 5.671,87 kn te B. J. u iznosu od 208,00 kn u roku od 15 dana.

              Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobijaju tužitelji u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Tuženici K. i I. B. su u odgovoru na žalbu u cijelosti osporili navode žalbe tužitelja, predlažući drugostupanjskom sud odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu te naložiti tužiteljima naknaditi im trošak žalbenog postupka.

              Žalba tužitelja je osnovana.

              Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja za zaštitom od uznemiravanja nalaganjem tuženicima da prestanu uznemiravati tužitelje u suvlasništvu čkbr. 2966 kuća i dvor u G. sa 295 čhv upisane u zk.ul.br. 1799 k.o. T. te zahtjev za činidbom tuženice K. B. - micanja hidrofora iz bunara tužitelja, a koji zahtjev činjenično temelje na tvrdnji da su prema usmenom dogovoru iz 2008. dozvolili tuženici K. B. besplatno korištenje bunara na čkbr. 2966 do opoziva, da tuženica koristi pristup do bunara u koji je ugradila i hidrofor, da tuženica kao i tuženici I. B. (suprug tuženice) i B. J. (susjed) prolaze i provoze predmetnom nekretninom na javnu cestu te da su pismenom opomenom od 25. studenoga 2011. opozvali tuženici K. B. dozvolu za korištenje bunara i predmetne nekretnine, na koju opomenu se ona oglušila i nastavila s korištenjem nekretnine i bunara.

              Prvostupanjski sud, obrazlažući pobijanu presudu, navodi da su tužitelji ustali vlasničkom tužbom iz čl. 167. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – pročišćeni tekst – dalje u tekstu: ZV), cilj koje tužbe je postići prestanak uznemiravanja i to ovisno o načinu uznemiravanja uspostavom stanja kakvo je bilo prije uznemiravanja ili prestankom ponašanja kojim se čini uznemiravanje te zabranu daljnjeg uznemiravanja, zbog čega tužbeni zahtjev kod tužbe za prestanak uznemiravanja mora sadržavati opis određene radnje ili propuštanja koje predstavlja uznemiravanje prava vlasništva tužitelja i zabranu tuženiku budućeg točno određenog uznemiravanja na individualno određenoj stvari. Polazeći, nakon provedenog dokaznog postupka, od utvrđenja da tuženici, a posebno tuženici K. i I. B., za korist svoje nekretnine čkbr. 2967/1 u naravi kuće i dvorišta prolaze preko nekretnine čkbr. 2966 pravcem u skici izmjere geodetskog vještaka D. P. označenim crvenom linijom i da koriste bunar na toj nekretnini označen u skici geodetskog vještaka plavom linijom, a koji sporni pravac tuženici koriste od kada je tužitelj zatrpao putni pravac na južnom dijelu čkbr. 2966 (koji im je niz godina služio kao jedini kolni prilaz do njihove nekretnine i čije je postojanje vidljivo i na ortofoto karti iz 2011.), prvostupanjski sud, bez upuštanja u analizu postojanja uznemiravanja i eventualnog postojanja prava tuženika na poduzimanje onoga što uznemirava tužitelje, zaključuje da tužbeni zahtjev tužitelja ne sadrži opis konkretne radnje ili propuštanja koje predstavlja uznemiravanje, slijedom čega je odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan. Prvostupanjski sud, polazeći od utvrđenja da je tuženica nesporno ugradila u bunar hidrofor i pripadajuće stvari za crpljenje vode i izvršila ukopavanje cijevi, a koje je radove poduzela radi opskrbe svog kućanstva pitkom vodom, te da tuženici K. i I. B. poriču da bi korištenje bunara bilo dogovoreno do opoziva, zaključuje da tužitelji nisu dokazali da je tuženicima korištenje bunara bilo dozvoljeno do opoziva, slijedom čega je odbio zahtjev tužitelja i u tom dijelu kao neosnovan. Prvostupanjski sud je, polazeći od utvrđenja da su tužitelji izvanknjižni vlasnici nekretnine označene kao čkbr. 2966 (a što su u svojim iskazima naveli i sami tuženici), prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja ocijenio neosnovanim.

              Tužitelji u žalbi prvenstveno ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 – dalje u tekstu: ZPP) ''nepravilno primijenivši odredbe čl. 167. ZV-a, a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, a također i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč 12. ZPP-a prekoračenjem tužbenog zahtjeva''. Tužitelji priznaju činjenicu da u tužbenom zahtjevu nisu naveli konkretne radnje uznemiravanja, ali ističu da su iste precizno naveli u historijatu tužbe i izvršavanje kojih radnji - korištenje bunara na nekretnini tužitelja i korištenje pristupa do tog bunara od strane tuženice u koji je ugradila hidrofor, prolaženje i provoz autom preko predmetne nekretnine na cestu od strane tuženice i oba tuženika, uz vrijeđanje i napadanje tužiteljice od strane tuženice - proizlazi iz provedenih dokaza i tuženici ih nisu osporavali, kraj činjenice da su zahtijevali samo prestanak uznemiravanja (dok nisu tražili zabranu eventualnog budućeg uznemiravanja), smatraju da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev odbivši njihov zahtjev zbog eventualno budućeg uznemiravanja i ovršnosti presude, u odnosu na što nisu postavili zahtjev. Tužitelji ističu, ukoliko je prvostupanjski sud smatrao da je opis određene radnje koja predstavlja uznemiravanje te zabrane budućeg uznemiravanje pretpostavka koja onemogućava ovršnost presude, tada je sukladno načelu otvorenog pravosuđenja i odredbi čl. 109. ZPP-a trebao vratiti tužiteljima tužbu radi ispravka i dopune, a ne nakon provedenog dokaznog postupka odbiti zahtjev tužitelja. Vezano za odbijanje zahtjeva u odnosu na micanje hidrofora, tužitelji ističu da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni stanju spisa obzirom da su tužitelji priložili tužbi opomenu kojom su opozvali tuženici korištenje bunara i pozvali je da makne hidrofor iz bunara, čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud odlučivanjem o zahtjevu tužitelja koji nije razumljiv i određen do mjere koja omogućuje ovršivost sudske odluke za zaštitu od uznemiravanja počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 109. st. 1. ZPP-a (nije primijenio tu odredbu) što je bilo od utjecaja na zakonitost pobijane presude, jer u ovom predmetu nije postojala niti osnovna procesna pretpostavka za meritorno suđenje o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja.

Odredbom čl. 167. st. 1. ZV propisano je da ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane, a prema st. 2. - da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. ovoga članka, mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; time da ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže. Dakle, prema navedenoj zakonskoj odredbi tužitelji su dužni dokazati da je stvar njihovo vlasništvo, dok je na tuženicima teret dokazivanja da imaju pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari.

Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi, a što ističu tužitelji i u žalbi, da tuženica koristi bunar od 2008., da koristi i pristup do bunara, u koji je ugradila i hidrofor, da prolazi i provozi preko predmetne nekretnine na cestu kao i da vrijeđa i napada drugotužiteljicu, dok iz priložene opomene pred tužbu proizlazi da je tuženici opozvano samo pravo korištenja bunara i pristupa do njega, dok u odnosu na ostale tuženike samo navode da bespravno prolaze i provoze autom preko njihove nekretnine do ceste, iako imaju i drugi prolaz na cestu. S druge strane, tuženici ističu da provoz i prolaz preko nekretnine tužitelja označen u skici mjerničkog vještaka crvenom bojom koriste prema dogovoru sa tužiteljima, a koji dogovor je postignut nakon što je tužitelj zatrpao raniji put (u skici mjerničkog vještaka označen plavom bojom) koji su koristili dugi niz godina, dok tuženici K. i I. B. osporavaju da imaju pravo korištenja bunara do opoziva. Stoga, je u ovom konkretnom slučaju sporno kojim to uopće radnjama tuženici uznemiravaju tužitelje, obzirom da je u činjeničnom opisu navedeno niz radnji, a prema opomeni opozvano je samo pravo korištenja bunara.

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, cilj i svrha vođenja parnice radi zaštite od uznemiravanja je ishođenje isprave podobne za eventualnu provedbu ovrhe  ukoliko protivna strana dobrovoljno ne postupi po odluci suda, stoga bi zahtjev tužitelja, da bi se o njemu moglo odlučivati u meritumu, morao biti dovoljno određen i jasan, kako bi bio kao takav i podoban za provedbu kroz ovršni postupak. Pravilno postavljen tužbeni zahtjev je osnovna pretpostavka da bi se o njemu moglo odlučiti, pa je stoga i u ovom konkretnom slučaju zahtjev morao biti tako određen da može poslužiti kao ovršna isprava, što znači da u izreci presude mora biti jasno i nedvosmisleno određeno što trebaju tuženici učiniti ili propustiti (ovaj stav je identičan i pravnom stavu izraženom u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2557/1982 od 7. travnja 1983., Rev-x-1229/2014 od 27. siječnja 2015., Rev-3648/2018 od 18. prosinca 2019.).

Kondemnatornom zahtjevu tužitelja na obvezivanje tuženika ''da prestanu uznemiravati tužitelje u suvlasništvu čkbr….'', kada u njemu nije određeno naznačeno kojim to radnjama tuženici trebaju prestati uznemiravati tužitelje, ne može se dati značaj razumljivog i podobnog za raspravljanje i odlučivanje ili značaj podobnog za ovrhu.

Slijedom iznijetih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a prihvatiti žalbu tužitelja te ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prvostupanjski sud će, u ponovljenom postupku, prvenstveno sukladno odredbi čl. 109. ZPP-a pozvati tužitelje na ispravak i dopunu tužbe na način da u smislu odredbe čl. 186. st. 1. ZPP-a jasno postave određen zahtjev sa točno označenim radnjama kojima je i u kojem opsegu povrijeđeno njihovo pravo vlasništva, u kojim su vlasničkim ovlaštenjima ograničeni ili isključeni, po kome, kada i kako su iste izvršene. Nakon dopune i ispravka tužbe, prvostupanjski sud će ponovno sa strankama razjasniti sva sporna pitanja, u koju svrhu će ponovno provesti sve do sada provedene dokaze, kao i eventualno druge dokaze koje će stranke predložiti u okviru svojih stranačkih dispozicija, te utvrditi sve odlučne činjenice za meritorno odlučivanje o zahtjevu tužitelja, time da će novom odlukom ujedno odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.

U Varaždinu, 4. lipnja 2020.