Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1870/20-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HEP – O. d. s. d.o.o., Z.1, zastupanog po direktoru N. Š., a ovaj po opunomoćeniku T. D., direktoru DP E. Z.2, Z.2, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z.1, radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 6 UsIpor-293/19-4 od 13. siječnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2020.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 6 UsIpor-293/19-4 od 13. siječnja 2020.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 6 UsIpor-293/19-4 od 13. siječnja 2020. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/19-01/784, urbroj: 513-04-19-2 od 19. srpnja 2019. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Z.2, Ispostave Z.2 klasa: UP/I-410-20/2019-001/00027, urbroj: 513-007-13-01-2019-0002 od 28. siječnja 2019. i da se tužitelj oslobodi od plaćanja porezne obveze.
Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Z.2, Ispostave Z.2, klasa: UP/I-410-20/2019-001/00027, urbroj 513-007-13-01-2019-0002 od 28. siječnja 2019., kojim je tužitelju utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 32.699,30 kn i na tu osnovicu porez na promet nekretnina u iznosu od 1.307,97 kn.
Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome ističe da je pobijana presuda neutemeljena i protivna zakonu te da su odlučne činjenice pogrešno utvrđene. Naime, smatra da pobijanom presudom nije pravilno utvrđeno da je njegov stvarni osnivač Republika Hrvatska bez obzira na formu kojom je provedeno osnivanje. Ističe da je odredbom članka 29. Zakona o tržištu električne energije došlo do statusnih promjena unutar Hrvatske elektroprivrede d.d. na način da su osnovana međusobno povezana i ovisna trgovačka društva za obavljanje pojedinih Zakonom utvrđenih djelatnosti. Ukazuje da iz te zakonske odredbe proizlazi da je Republika Hrvatska društvu Hrvatske Elektroprivreda d.d. propisala obvezu njegova osnivanja, kao povezanog pravno samostalnog društva radi obavljanja distribucije električne energije u okviru HEP grupe odnosno da ga je posredno osnovala upravo Republika Hrvatska. Ističe da je 21. lipnja 2002. kod Trgovačkog suda u Zagrebu osnovano trgovačko društvo HEP – D. d.o.o. kao pravni slijednik Hrvatske elektroprivrede d.d. u dijelu poslova distribucije električne energije koje je kasnije preimenovano u HEP – O. d. s. d.o.o., koje i danas obavlja distribuciju električne energije kao javnu uslugu. Smatra da je Republika Hrvatska njegov stvarni, odnosno krajnji osnivač, slijedom čega se u konkretnom slučaju primjenjuje porezno oslobođenje opisano u članku 13. Zakona o porezu na promet nekretnina. Posebno ukazuje da ukoliko bi se odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina o poreznim oslobođenjima tumačile strogo nomotehnički, tada zaista ne bi bilo mjesta primjeni poreznog oslobođenja. No, mišljenja je da se niti jednu zakonsku odredbu ne treba tumačiti strogo nomotehnički već logički, prema njenom smislu, odnosno cilju koji se tom odredbom želio postići. Naime, ukazuje da je cilj te odredbe izbjegavanje apsurdne situacije u kojoj Republika Hrvatska sama sebi plaća porez na promet nekretnina koju je stekla u vlasništvo. U prilog tom stavu upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. u vezi izraženog stajališta da se mjerodavno pravo treba tumačiti i primjenjivati u svjetlu osobitih okolnosti svakog konkretnog slučaja, odnosno da se pravna pravila ne smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće vrednovati imperative razumnosti i pravičnosti što dovodi do pretjeranog formalizma protivno Ustavu Republike Hrvatske. Posebno ukazuje da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-2767/2014 od 18. prosinca 2018. utvrdio da je trgovačko društvo koje je odgovorno za vođenje, održavanje, izgradnju i razvoj distribucijske mreže te osiguranje sposobnosti mreže u 100% vlasništvu Republike Hrvatske te time zauzeo stav da je Republika Hrvatska njegov vlasnik. Stoga smatra da je sud propuštanjem utvrđivanja njegovog stvarnog krajnjeg osnivača pogrešno, odnosno nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio, odnosno propustio primijeniti mjerodavno materijalno pravo. Predlaže da se žalba usvoji, poništi pobijana presuda i donese nova presuda kojim će se usvojiti tužbeni zahtjev.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS), u dijelu kojim je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Prema ocjeni ovoga suda pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda se ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a. To stoga jer prema podacima spisa proizlazi da je prvostupanjski upravni sud sukladno odredbi članka 33. stavak 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavak 3. ZUS-a, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan. Prvostupanjski upravni sud je pravilno primijenio odredbe ZUS-a, a pobijana presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. ZUS-a te dostatno obrazloženje odlučnih činjenica za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava, a slijedom toga i pravo na ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje.
Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelju utvrđena obveza poreza na promet nekretnina na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog 25. srpnja 2018. između tužitelja, kao stjecatelja i T. B. d.o.o, kao prodavatelja, kojim je tužitelj stekao nekretninu označene kao k.č.br. 6924/2, k.o. S. u površini od 40,00 m2. radi izgradnje i održavanja energetskog objekta – transformatorske stanice TS 10(20)0,4 kV „S. 12“.
Prema ocjeni ovog suda, protivno tvrdnji tužitelja, prvostupanjski upravni sud je pravilnom primjenom odredbe članka 13. točke 1. Zakona o porezu na promet nekretnina (Narodne novine broj 115/16) ocijenio pravilnim stav tuženika da u predmetnom slučaju tužitelj ne ispunjava uvjete za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina, s obzirom da osnivač te pravne osobe nije Republika Hrvatske već Hrvatska elektroprivreda d.d.
Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi porez na promet nekretnina ne plaćaju Republika Hrvatska, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, tijela državne vlasti, ustanove čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zaklade i fundacije, sve pravne osobe čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska, C. k. i neprofitne pravne osobe registrirane za pružanje humanitarne pomoći sukladno posebnom propisu.
Dakle, navedenom odredbom Zakona jasno je propisano da je uvjet koji mora biti ispunjen za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina da je jedini osnivač pravne osobe Republika Hrvatska.
Činjenica što se u ugovoru o kupoprodaji navodi da se nekretnina stječe radi izgradnje i održavanja transformatorske stanice te tvrdnje tužitelja da u okviru svoje registrirane djelatnosti obavlja djelatnost izgradnje i održavanja elektroenergetske mreže, odnosno elektroenergetskih objekata kao djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku te da ga je Republika Hrvatska posredno osnovala, putem društva HEP d.d, čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska, sami po sebi nisu dovoljni za drugačije tumačenje navedene zakonske odredbe.
Naime, pored samog nomotehničkog tumačenje navedene odredbe, koja, kako to i sam tužitelj ističe, ne daje mjesta primjeni poreznog oslobođenja, ovaj sud ne nalazi da bi ta odredba ni logičkim tumačenjem imala neki drugi smisao odnosno cilj od onoga koji je propisan, a to je da se poreza oslobađaju samo pravne osobe čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska, a u konkretnom slučaju tužitelj nije takva pravna osoba jer iz izvatka iz sudskog registra proizlazi da osnivač nije Republika Hrvatska već Hrvatska elektroprivreda d.d. Stoga, suprotno tvrdnji tužitelja, izraženo stajalište prvostupanjskog upravnog suda da tužitelj u konkretnoj situaciji ne ispunjava uvjete za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina ne predstavlja pretjerani formalizam u tumačenju i primjeni mjerodavnih odredaba Zakona o porezu na promet nekretnina u protivnosti s već izraženim shvaćanjima Ustavnog suda Republike Hrvatske u odlukama koje navodi tužitelj.
Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski upravni sud je pravilno ocijenio zakonitom odluku tuženika.
Budući da ovaj sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao niti onih na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 3. lipnja 2020.
Predsjednik vijeća
Boris Marković, v.r.