1

                            Poslovni broj: 7 UsI-467/2020-4

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 7 UsI-467/2020-4

 

 

             

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužitelja Ž. M., P., kojega zastupa opunomoćenik D. M., odvjetnik u P., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, kojega zastupa službena osoba A. O. T., dipl. iur., radi naknade troškova zastupanja u upravnom postupku, 3. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-415-05/19-01/52, URBROJ: 513-04-20-4 od 11. ožujka 2020.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

 

 

Obrazloženje

 

Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-415-05/19-01/52, URBROJ: 513-04-20-4 od 11. ožujka 2020. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnoga carinskoga ureda O. KLASA: UP/I-415-02/18-15/1417, URBROJ: 513-02-7008/5-19-20 od 9. siječnja 2019., kojim je kao neosnovan odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, nastalih u postupku ovrhe radi naplate prekršajne kazne i troškova ovrhe od tužitelja kao ovršenika KLASA: UP/I-415-02/18-15/1417, URBROJ: 513-02-7010/7-18-1.

Tužitelj u tužbi navodi kako je u odnosu na tužitelja 13. kolovoza 2018. doneseno rješenje o ovrsi pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava, na temelju dokumenta nadležnog tijela Republike Grčke – države članice Europske unije, koji se prezentira kao jedinstvena ovršna isprava, radi namirenja novčane tražbine na ime prekršajne kazne u iznosu od 19.024.170,33 kn  s pripadajućom kamatom. Ističe kako je rješenjem od 17. prosinca 2018. protiv tužitelja obustavljena predmetna ovrha, a tužitelj je po opunomoćeniku 2. siječnja 2019. podnio zahtjev za naknadu troškova ovršnog postupka, na ime nagrade za zastupanje putem odvjetnika, koji je odbijen označenim prvostupanjskim rješenjem od 9. siječnja 2019., dok je isto potvrđeno pobijanim rješenjem tuženika od 11. ožujka 2020. Ukazuje kako je argument tuženika da postupak nije okončan povoljno za tužitelja jer će se ovrha nastaviti proturječan, jer konačno obustavljanje ovrhe nije pravno tehnički termin, zato što je nevezan za pravnu prirodu rješenja kojim je na određeni način odlučeno. Smatra kako se ne radi o privremenom obustavljanju ovrhe do konačne obustave ovrhe, jer je rješenje o obustavi ovrhe postalo konačno u upravnom postupku i da time argument tuženika gubi svaki značaj, dok se obustava ovrhe ne uvjetuje nekom naknadnom budućom radnjom. Napominje kako je nejasna i neobrazložena tvrdnja tuženika da u troškove postupka ne ulaze troškovi nagrade za rad odvjetnika. Zaključuje kako iz odredbe članka 161. Zakona o općem upravnom postupku proizlazi da sve troškove postupka snosi javnopravno tijelo ako je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku, a da nigdje nema odredbe koja bi propisivala suprotno. Navodi kako je u istom upravnom postupku javnopravno tijelo naplaćivalo troškove postupka na teret tužitelja pa ne može biti opravdan argument tuženika da troškovi zastupanja po opunomoćeniku u upravnom postupku nisu nužni, čime tuženik negira odredbe Ustava Republike Hrvatske o odvjetništvu kao samostalnoj i neovisnoj službi koja u skladu sa zakonom svakome osigurava pravnu pomoć. Ističe kako tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja od 11. ožujka 2020. nije iznio argument  zašto stranci ne pripada pravo na trošak koji je nesporno nastao angažiranjem odvjetnika, dok odredba članka 162. Zakona o općem upravnom postupku daje pravo na naknadu i drugim osobama koje stranka može koristiti u jednom postupku. Ukazuje kako prvostupanjsko tijelo ne razmatra odredbu članka 161. Zakona o općem upravnom  postupku kao temelj za naknadu troškova, već tužiteljev zahtjev odbija po članku 162. Zakona o općem upravnom postupku, a da tuženik tu povredu ne sankcionira, već potvrđuje tezu Ministarstva uprave Republike Hrvatske koju je prvostupanjsko tijelo prepisalo. Napominje kako je tužitelj u žalbi iznio jasnu tvrdnju da odvjetnik nije druga osoba, već dolazi u poziciji stranke. S obzirom na navedeno predlaže da sud poništi rješenje tuženika KLASA: UP/II-415-05/19-01/52, URBROJ: 513-04-20-4 od 11. ožujka 2020., uz naknadu troškova upravnoga spora specificiranoga u tužbi.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanoga rješenja. S obzirom na navedeno predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

Budući da je u ovom upravnom sporu između stranaka sporna samo primjena prava, dok su činjenice nesporne te kako stranke u tužbi odnosno odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske i 29/17.) upravni spor riješio bez rasprave.

              U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis upravnoga postupka i isprave koje su priložene u taj spis te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 33. i članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Člankom 4. Općega poreznoga zakona (Narodne novine, broj: 115/16.) propisano je da ako ovim Zakonom nije uređeno drugačije, na postupanje poreznih tijela primjenjuje se Zakon o općem upravnom postupku.

              Odredbom članka 140. Općega poreznoga zakona propisano je kako se ovrha provodi na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave (stavak 1.). Ovršna isprava iz stavka 1. ovoga članka je i jedinstvena ovršna isprava koja se koristi pri naplati stranih tražbina (stavak 2., točka 3.).

              Iz odredbe članka 141. stavka 1. Općega poreznoga zakona proizlazi kako se o provođenju ovrhe donosi rješenje o ovrsi.

              Sukladno odredbi članka 147. stavka 2. Općega poreznoga zakona ovrha će se obustaviti na prijedlog nadležnog tijela države članice Europske unije koja je zatražila pomoć pri naplati tražbina sukladno zakonu kojim se uređuje administrativna suradnja u području poreza.

              Prema odredbi članka 36. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09.) stranka, odnosno njezin zakonski zastupnik može odrediti opunomoćenika koji će je zastupati. Za opunomoćenika se može odrediti odvjetnik, odvjetnički ured ili druga pravna osoba koja na temelju zakona može zastupati stranku, odnosno svaka druga potpuno poslovno sposobna osoba, osim one koja se bavi nadripisarstvom.

              U skladu s odredbom članka 161. Zakona o općem upravnom postupku javnopravno tijelo snosi redovite troškove postupka, osim troškova upravnih pristojbi ili drugih troškova koje stranke plaćaju po posebnim propisima (stavak 1.). Kad je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku, troškove postupka snosi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo, ako nije drukčije propisano (stavak 5.).

              Sukladno odredbi članka 162. Zakona o općem upravnom postupku svjedoci, vještaci, prevoditelji, tumači i privremeni zastupnici imaju pravo na nagradu, odnosno naknadu stvarnih troškova nastalih u vezi s postupkom. Protivna stranka u dvostranačkim ili višestranačkim upravnim stvarima ima pravo na naknadu putnih troškova i izgubljene zarade, ako je postupak okončan povoljno za tu stranku (stavak 1.). Službena osoba dužna je osobe koje imaju pravo na naknadu troškova na to upozoriti. O iznosu nagrade, odnosno naknade troškova odlučuje se rješenjem, u skladu s propisima, a ako takvih nema, prema stvarno nastalim i dokumentiranim troškovima (stavak 2.). Vještaci, prevoditelji i tumači dužni su podnijeti zahtjev za naknadu troškova odnosno nagradu ili naknadu u roku od 30 dana od dana poduzimanja tražene radnje, s priloženim troškovnikom. Kad zahtjev nije podnesen u propisanom roku ili nije dokumentiran, a službena je osoba upozorila podnositelja zahtjeva na posljedice tog propuštanja, podnositelj zahtjeva gubi to pravo (stavak 4.). Troškove postupka, kao što su putni troškovi službenih osoba, izdaci za svjedoke, vještake, tumače, uviđaj, oglase i drugo koji su nastali u postupku, snosi stranka koja je cijeli postupak izazvala svojim postupanjem (stavak 5.).

Uvidom u spis upravnoga postupka utvrđeno je kako je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Carinska uprava, Područni carinski ured O. dana 13. kolovoza 2018. donio rješenje o ovrsi KLASA: UP/I-415-02/18-15/1417, URBROJ: 513-02-7010/7-18-1, pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužitelja kao ovršenika koje ima na računu kod banke – temeljem jedinstvene ovršne isprave, kojim je određeno da tužitelj temeljem jedinstvene ovršne   isprave EL-HR-EL 421-2018ULZ005-20180604-a-RR na dan 13. kolovoza 2018. duguje ukupni iznos od 19.163.046,80 kn na ime prekršajne kazne (glavnica u iznosu od 19.024.170,33 kn i kamate u iznosu od 138.876,47 kn) te daljnje kamate na neplaćenu glavnicu do dana uplate. Označeno rješenje o ovrsi od 13. kolovoza 2018. doneseno je na temelju odredbe članka 140. stavka 2. točke 3. i članka 141. stavka 1. Općeg poreznog zakona.

Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda O. KLASA: UP/I-415-02/18-15/1417, URBROJ: 513-02-7010/7-18-15 od 17. prosinca 2018. obustavljena je, na temelju odredbe članka 147. stavka 2. Općeg poreznog zakona, naplata predmetne prekršajne novčane kazne i troškova ovrhe s računa tužitelja po označenom rješenju o ovrsi od 13. kolovoza 2018., jer je 27. studenoga 2018. podnositelj zahtjeva država članica Europske unije Republika Grčka, Ured nadležan za utvrđivanje tražbina, Carina IGOMENTISA, LIMANI, 46100 IGOMENTISA izmijenila svoju jedinstvenu ovršnu ispravu, odnosno jedinstveni instrument prisilne naplate tražbine za prekršajnu kaznu referenca  EL-HR-EL 421-2018ULZ005-20180604-a-RR, s obzirom da je tužitelj uložio žalbu, a temeljem nacionalnog carinskog zakonodavstva Republike Grčke dospjeli iznos tražbine smanjen je do okončanja žalbenog postupka te iznosi 30 % od ukupno utvrđenog duga.

Tužitelj, kojega je u predmetnom upravnom postupku zastupao opunomoćenik D. M., odvjetnik u P., je dana 2. siječnja 2019. prvostupanjskom tijelu podnio zahtjev za naknadom troškova postupka u ukupnom iznosu od 218.810,00 kn, jer je obustavom ovršnog postupka protiv tužitelja taj postupak prethodno pokrenut od strane prvostupanjskog tijela povoljno okončan za tužitelja.

Prvostupanjsko tijelo je označenim rješenjem od 9. siječnja 2019. predmetni zahtjev odbilo kao neosnovan, na koje rješenje se tužitelj žalio, koja žalba je odbijena pobijanim rješenjem tuženika od 11. ožujka 2020.

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, sud smatra kako je pobijano rješenje tuženika od 11. ožujka 2020. zakonito.

Nesporno je da je u predmetnom upravnom postupku tužitelj bio zastupan po opunomoćeniku D. M., odvjetniku u P. te da je 2. siječnja 2019. postavio po istome zahtjev za naknadu troškova za zastupanje, prema priloženom troškovniku u iznosu od 218.810,00 kn.

Prema članku 17. stavku 1. Općega poreznoga zakona porezni obveznik može imati opunomoćenika, stručnog pomagača i poreznog savjetnika.

Opći porezni zakon ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na podmirivanje troškova zastupanja poreznoga obveznika u ovršnom postupku koji protiv njega provodi porezno tijelo te u članku 4. upućuje na podrednu primjenu Zakona o općem upravnom postupku u odnosu na sva pitanja koja nisu uređena Općim poreznim zakonom.

Sud smatra kako odredba članka 161. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku predviđa obvezu snošenja samo redovitih troškova, a ti troškovi nisu troškovi pravnog zastupanja po odvjetniku već je Zakonom o odvjetništvu (Narodne novine, broj: 9/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11.) i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) određena obveza stranke da naknadi trošak u svezi s obavljenim radom odvjetnika prema toj Tarifi koju donosi Komora. To znači da su odvjetničke usluge troškovi nastali po posebnim propisima te nema obveze javnopravnog tijela da trošak odvjetničkih usluga nadoknadi tužitelju kao stranci.

Isto shvaćanje je zauzeo i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u nizu odluka (primjerice presude poslovni broj: Usž-98/16-2 od 22. rujna 2016., Usž-766/15-2 od 27. kolovoza 2015., Usž-462/17-2 od 9. veljače 2017., Usž-2233/2018 od 23. svibnja 2018.) prema kojima nema osnove za naknadu troškova zastupanja po opunomoćeniku – odvjetniku, jer Zakon o općem upravnom postupku ne propisuje mogućnost naknade troškova za zastupanje po istome budući da se ne radi o redovitim troškovima koje snosi javnopravno tijelo. Stranka može angažirati odvjetnika u upravnom postupku što ovisi o njezinoj slobodnoj volji, međutim, tada je troškove pravnog zastupanja kao odvjetničke usluge dužna podmiriti u skladu s posebnim propisima, Zakonom o odvjetništvu i Tarifi.

Dakle, prema stavu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, izraženom u navedenim presudama, Zakon o općem upravnom postupku stranci ne priznaje pravo na troškove koje je imala pri angažiranju punomoćnika koji je odvjetnik.

K tome, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj: Usž-98/16-2 od 22. rujna 2016. i presudi Usž-4429/18-2 od 14. studenoga 2018. iznio stav kako Zakon o općem upravnom postupku ne propisuje mogućnost naknade troškova zastupanja po opunomoćeniku ni u slučaju kada se radi o pokrenutom postupku po službenoj dužnosti koji je povoljno okončan  za tužitelja obustavom postupka, jer je angažiranje odvjetnika u upravnom postupku prepušteno slobodnoj volji stranke koja je sama dužna snositi troškove pravnog zastupanja.

Stoga nisu od utjecaja navodi tužitelja o pravnoj naravi obustave predmetnoga ovršnoga postupka, kao i navodi da su prvostupanjsko tijelo i tuženik pogrešno zaključili kako tužitelju treba priznati pravo na naknadu troškova zastupanja tužitelja po opunomoćeniku – odvjetniku u predmetnom upravnom postupku.

Slijedom navedenoga, sud je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio je kao u točki I. izreke presude.

Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

U Osijeku 3. lipnja 2020.

                                                                                                                                                                                                                                                                Sutkinja

                                                                                                                                          Blanka Sajter, v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).