Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2123/18-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. I. B.P. d.o.o., V., kojega zastupa opunomoćenik I. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i p., Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi naplate uvoznog duga, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 6 UsIcar-2/16-6 od 30. listopada 2017., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2020.
Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 6 UsIcar-2/16-6 od 30. listopada 2017.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 6 UsIcar-2/16-6 od 30. listopada 2017. poništeno je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-05/15-01/487, urbroj. 513-04/15-02 od 7. prosinca 2015. (točka I. izreke), uvažena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-05/15-01/487, urbroj. 513-04/15-02 od 7. prosinca 2015. (točka II. izreke) i poništene točke 1., 2., 3., 4., 7. i 9. izreke rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Z., klasa: UP/I-415-02/11-01/328, urbroj: 513-02-3005/17-15-18 od 9. studenog 2015. (točka III. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je zatraženo poništenje točke 8. izreke rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Z., klasa: UP/I-415-02/11-01/328, urbroj: 513-02-3005/17-15-18 od 9. studenog 2015. koji glasi „po dostavljanju originalnog rješenja s klauzulom izvršnosti “ (točka IV. izreke).
Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik po svim zakonskim osnovama sukladno članku 66. Zakona o upravnim sporovima. U bitnome ističe da je pobijanom presudom sud Carinskoj upravi osporio korištenje Pravilnika o kakvoći goveđih trupova i polovica na liniji klanja (Narodne novine broj 20/04 i 10/05), Pravilnika o kakvoći goveđih trupova i polovica na liniji klanja (Narodne novine broj 40/07) i Pravilnika o kakvoći goveđih trupova i polovica (Narodne novine broj 2/09 i 68/09) za potrebe razvrstavanja robe u Carinsku tarifu i iznio stav da je Carinska uprava u uvozu morala prihvatiti kategorizaciju zemlje izvoznice, čime su sasvim nesporno narušena osnovna pravila uspostavljanja nacionalne Carinske tarife te sam njezin smisao i svrha kao instrumenta za provedbu nacionalnih politika u uvozu, u ovom slučaju nacionale poljoprivredne politike. Napominje da Carinsku tarifu čine nomenklatura (klasifikacija robe) i stope carine te da u promatranom razdoblju od 2007. do 2010. godine nomenklatura Carinske tarife ima svoje međunarodne pravne osnove u Međunarodnoj konvenciji o Harmoniziranom sustavu nazivlja i brojčanog označavanja robe (odluka o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju pristupa /akcesije/, Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 3/95 u kojoj je Odluci navedena Međunarodna konvencija o Harmoniziranom sustavu naziva i šifarskih oznaka robe/ Bruxelles, 14. lipnja 1983./ Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori i drugi sporazumi broj 6/1987, u daljnjem tekstu: Konvencija, kojoj je na temelju pristupa (akcesije) Republika Hrvatska stranka od 29. rujna 1994.) u prilogu koje je nomenklatura roba odnosno Harmonizirani sustav nazivlja i brojčanog označavanja robe (dalje: Harmonizirani sustav) te u Kombiniranoj nomenklaturi Europske unije (Prilog I. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2658/87 od 23. srpnja 1987. o tarifnoj i statističkoj nomenklaturi i o Zajedničkoj carinskoj tarifi, donosi se svake godine do kraja listopada za slijedeću kalendarsku godinu, dalje: Kombinirana nomenklatura). Ističe da je člancima 15. stavak 2. i 130. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih zemalja članica (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 14/01, dalje: Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju) ugovoreno da će se u međusobnoj trgovini kod razvrstavanja roba primjenjivati Kombinirana nomenklatura roba pa je od 1. siječnja 2002. u carinski sustav Republike Hrvatske preuzeta Kombinirana nomenklatura, odnosno Uredba o carinskoj tarifi za 2002. godinu (Narodne novine broj 113/01) usklađena je s Kombiniranom nomenklaturom. Pored toga tu je i nacionalni dio koji je postojao zbog potrebe provedbe nacionalnih politika (npr. fiskalne, gospodarske, poljoprivredne statističke, zaštite zdravlja, okoliša i slično). Vezano uz harmonizirani sustav ističe da se radi o međunarodnoj nomenklaturi roba koju primjenjuju tako reći sve države na svijetu za carinske potrebe i potrebe statistike međunarodne trgovine i kojom upravlja Svjetska carinska organizacija a Republika Hrvatska primjenjuje Harmonizirani sustav od 1988. godine kao dio bivše Jugoslavije, a formalno je kao samostalna država pristupila Konvenciji 1994. godine. Ukazuje da u članku 3. Konvencije stoji da ugovorne strane preuzimaju obvezu da će njihove carinsko/statističke nomenklature biti potpuno u skladu s Harmoniziranim sustavom, kao i da ugovorne strane imaju pravo na uvođenje daljnje podjele u svoje carinsko/statističke nomenklature ispod šestoznamenkaste razine podjele Harmoniziranog sustava. Pritom se u publikaciji „Classification Handbook“ Svjetske carinske organizacije obrazlaže da je Harmonizirani sustav razvijen kao temeljni sustav (kostur) tako da ugovorne strane mogu vršiti daljnje podjele (nacionalne podjele) u skladu s vlastitim potrebama te da se njihove carinske i statističke tarife baziraju na nacionalnoj razini podjele. Nadalje navodi da je na primjeru iz Carinske tarife za 1992. godinu Republika Hrvatska iskoristila svoje pravo na uvođenje daljnje nacionalne podjele koja je tada bila označena sedmom znamenkom tarifne oznake. Vezano uz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Republika Hrvatska je 1. siječnja 2002. uskladila svoju Carinsku tarifu s Kombiniranom nomenklaturom Europske unije uključujući daljnju podjelu uvedenu za potrebe provedbe zajedničkih politika Europske unije označenu sedmom i osmom znamenkom tarifne oznake te je preuzeta samo nomenklatura (klasifikacija) do razine od osam znamenaka, ali ne i osnovne stope carine koje su i nadalje ostale instrument za provedbu nacionalnih politika. Navodi da u članku 9. Konvencije jasno stoji da ugovorne strane preuzimanjem Konvencije ne preuzimaju nikakvu obvezu u pogledu stopa carine, odnosno da Konvencija uređuje samo pitanje nomenklature, a ne i stopa carine. Dakle, kada se uz nomenklaturu dodaju i stope carine dolazi se do pojma carinske tarife, a stope carine propisuje svaka država jer su isključivo nacionalne i kroz njih se provodi trgovinska, gospodarska i poljoprivredna politika. Ukazuje na odredbe članka 20. stavka 3. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o cCrinskom zakoniku Zajednice (SL L 302,19.10.1992. str.1. sa svim izmjenama i dopuna) i članka 2. stavka 2. točke (b) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2658/87 od 23. srpnja 1987. o tarifnoj i statističkoj nomenklaturi i o Zajedničkoj carinskoj tarifi (SL L 256,7.9.1987. str. 2. sa svim izmjenama i dopunama, dalje: Uredba o tarifi) iz kojih nedvojbeno i potpuno nesporno do mjere notornog proizlazi da nomenklatura Zajedničke carinske tarife uključuje, osim kombinirane nomenklature koja je izvorno carinski propis i bilo koju drugu nomenklaturu utvrđenu drugim propisima Zajednice (TARIC podbrojevi, označenu devetom i desetom znamenkom) odnosno da se u nomenklaturu Uredbe o tarifi uključuju podjele iz drugih propisa Zajednice radi provedbe mjera Zajednica u trgovini s trećim zemljama, kao i da se razvrstavanje u Uredbi o tarifi temelji na tim nomenklaturama. U konkretnom slučaju vezano uz meso goveda u Carinsku tarifu za 2002. godinu, a slijedom principa ustanovljenih člankom 3. Konvencije do tada postojeća nacionalna podjela je zadržana i uvrštena ispod razine od 8 znamenaka te su uz tako uvrštenu nomenklaturu za svaku potkategoriju (teletina, junetina, govedina) definirane različite stope carine kao posljedica provedbe nacionalne poljoprivredne politike. Dakle, iz svega zaključuje da nacionalna carinska tarifa predstavlja instrument za provedbu različitih nacionalnih politika pa je tumačenje suda da Carinska uprava nije ovlaštena koristiti navedene Pravilnike za potrebe razvrstavanja robe u Carinsku tarifu i da je Carinska uprava u uvozu morala prihvatiti kategorizaciju zemlje izvoznice potpuno u suprotnosti sa samim elementarnim postavkama nacionalne Carinske tarife. Osim toga, takvo stajalište je suprotno pozitivnim propisima i temeljnim načelima hrvatskog carinsko-pravnog sustava, a u bitnom narušava pravo i obveze provedbe nadležnog postupanja carinskog tijela koje nesumnjivo obuhvaća i utvrđivanje pravilnog razvrstavanja robe sukladno carinskoj tarifi te s tim u vezi primjenu propisane carinske stope. Ukazuje da bi se uopće za potrebe razvrstavanja robe u carinsku tarifu moglo primijeniti opće pravilo 6. Kombinirane nomenklature osnovni princip tarife „jedna roba – jedno razvrstavanje“ mora biti zadržan i kada su u pitanju pojmovi „teletina“, „junetina“ i „govedina“ na nacionalnoj razini podjele u hrvatskoj Carinskoj tarifi, a to znači da mora postojati samo jedno tumačenje što koji od tih pojmova znači jer u protivnom nema jednoznačnog razvrstavanja i jednake naplate carinskih davanja za istovrsnu robu. Pritom ti pojmovi nisu univerzalni u cijelom svijetu pa je shvaćanje suda da Carinska uprava pri uvozu mora prihvatiti i primijeniti nazivlje svake pojedine države potpuno pogrešno i predstavlja krajnji oblik nezakonitosti. Stoga smatra da je jasno i potpuno nedvojbeno da je zbog jednoznačnog razvrstavanja u Carinsku tarifu te slijedom toga ispravne i jednake naplate carinskih davanja svim sudionicima u carinskom postupku, nužno i jedino moguće koristiti nacionalne propise za potrebe pojmovnog određenja u nacionalnim podbrojevima Carinske tarife. U slučaju mesa goveda, to je pojmovno određenje (teleće, juneće i goveđe meso) sadržano u navedenim Pravilnicima, a klasifikacija iz tih Pravilnika je preuzeta u carinsku tarifu kako bi se omogućila provedba nacionalne poljoprivredne politike vezano uz stanje na domaćem tržištu i domaćoj proizvodnji u sektoru goveđeg mesa. Ponovno ističe da Carinska uprava pri uvozu spornog mesa nije vršila klasifikaciju u smislu navedenih Pravilnika već je klasifikaciji koja je provedena u Nizozemskoj samo dodala pripadajući naziv iz Pravilnika za potrebe unosa na hrvatsko tržište, razvrstavanja robe u Carinsku tarifu i ispravne primjene hrvatske poljoprivredne politike. Na kraju ističe da je nedvojbena nadležnost Carinske uprave provoditi razvrstavanje robe u Carinsku tarifu, a u cilju jednoobraznog postupanja prema svim učesnicima u carinskom postupku, zaštite financijskih interesa Republike Hrvatske, provedbe nacionalne trgovinske, gospodarske i poljoprivredne politike, u konkretnom slučaju zaštite domaćih uzgajivača goveda, kao i drugih politika vezano uz uvoz ili izvoz robe. Predlaže da se pobijana presuda poništi i odluči sukladno odredbi članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima.
Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe da je žalba tuženika u cijelosti neosnovana. Naime, ukazuje da tuženik navodi da presudu pobija po svim zakonskim osnovama, ali iz razloga navedenih u žalbi proizlazi da žalbu izjavljuje samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava time što je prvostupanjski sud carinskoj upravi osporio korištenje navedenih Pravilnika za potrebe razvrstavanja robe u Carinsku tarifu i iznio stav da je Carinska uprava u uvozu morala prihvatiti kategorizaciju zemlje izvoznice. Prije svega ističe da je sud presudu donio poštujući članak 81. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima koji propisuje dužnost upravnih tijela da poštuju pravna shvaćanja i primjedbe upravnog suda pa je presuda već iz tog razloga zakonita, a žalba neosnovana. No, smatra da su i ostali navodi tuženika suprotni domaćem i međunarodnom pravu. U bitnome navodi da sve kada bi se predmetni Pravilnici i digli na razinu zakona i međunarodnih konvencija oni ne bi bili primjenjivi na razvrstavanje mesa pri uvozu jer je uvoz isključen iz njihovog polja primjena 2005. godine i ograničen isključivo na postupak u hrvatskim klaonicama od strane nadležnih klasifikatora. Smatra da, suprotno žalbenim navodima, ne postoji nikakav propis temeljem kojeg bi Carinarnica bila ovlaštena razvrstavati ili zahtijevati od uvoznika da razvrstava goveđe meso uvezeno iz EU prema odredbama tih Pravilnika već, suprotno, nacionalni carinski propisi izrijekom upućuju na primjenu važećih međunarodnih ugovora koji, pak zabranjuju dupliciranje kontrola koje su već jednom izvršene u kontekstu drugih postupaka u kojoj od država potpisnica i zahtijevaju priznavanje obavljene i certificirane klasifikacije koju su obavila nadležna tijela zemlje izvoza odnosno klaonice koja se nalazi na listi odobrenih objekata od strane Europske unije. Stoga domaći Pravilnik i ograničava polje svoje primjene na klanje živih životinja na teritoriju Republike Hrvatske. Ističe da u međunarodnom pravu, potvrđenom brojnim presudama međunarodnih sudova i izdanim smjernicama kojima se daju upute za poštivanje zabrane primjenjivanja mjera s učinkom jednakim količinskim ograničenjima iz članka 18. stavka 4. i članka 26. stavka 2. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 14/01) podrazumijeva poštivanje načela uzajamnog priznavanja. Naime, za mnoge proizvode odnosno aspekte proizvoda propisi različitih zemalja koji se odnose na naziv, oblik, veličinu, sastav, prezentiranje, označavanje, pakiranje, testiranje i slično nisu međusobno usklađeni, pa ni unutar Europske unije. Ističe da se radi o načelu međunarodnog prava prema kojem su države potpisnice dužne dopustiti da se proizvod koji je zakonito stavljen na tržište druge države kao takav slobodno uveze odnosno stavi na njihovo tržište, čak i ako je taj proizvod u skladu s tehničkim propisima različitima od onih koji se primjenjuju na domeće proizvode, a što, među ostalih tehnički normama i standardima, podrazumijeva i priznavanje naznake odnosno naziva proizvoda. Dakle, to načelo dolazi u primjenu upravo kada tehnički propisi nisu međusobno harmonizirani. Ističe da isto načelo proizlazi iz članka 2. Sporazuma o uklanjanju tehničkih prepreka trgovini kojeg je Republika Hrvatska postala potpisnica u skladu sa Zakonom o potvrđivanju protokola o pristupanju Republike Hrvatske Marakeškom Ugovoru o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (Narodne novine broj 13/2000) i pristupanjem WTO Ugovoru. Obaveza priznavanja klasifikacije odnosno naziva proizvoda koju je obavilo nadležno tijelo države članice Europske unije potvrđena je i u članku 2. Pravilnika o proizvodima od mesa (Narodne novine broj 1/2007). Stoga smatra da je netočan navod žalbe da je stav suda da carina treba primjenjivati regulativu zemalja izvoznica već je carina dužna kao istovjetne svojima priznati proizvode koje dolaze iz država članica Europske unije te koji su klasificirani od nadležnih tijela zemlje odnosno klaonice koju je Republika Hrvatska odobrila i priznala, neovisno o tome što tehnička pravila te druge države za pojedini proizvod nisu identična domaćima. Ističe i da tuženik u žalbi pogrešno tumači Opće pravilo 6 Kombinirane nomenklature roba, koju je Republika Hrvatska dužna primjenjivati u skladu s člankom 15. SSP-a jer to pravilo ne glasi „jedna roba – jedno razvrstavanje“ već glasi: „Za zakonske potrebe, razvrstavanje robe u podbrojeve pojedinog tarifnog broja vrši se na temelju naziva tih podbrojeva i odgovarajućih napomena za podbrojeve …“. Smatra da suprotno navodu tuženika to ne podrazumijeva da svaka država potpisnica kombinirane nomenklature ima pravo proizvoljno određivati i mijenjati definicije pojedinih roba navedenih u nomenklaturi i inzistirati da proizvodi koji su u tim državama zakonito proizvedeni i certificirani budu podvrgnuti ponovnim tehničkim kontrolama i razvrstavanju jer se time gubi smisao Harmoniziranog sustava. U ostalim navodima odgovora na žalbu tužitelj ponavlja navode iz tužbe. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući presudu prvostupanjskog upravnog suda u granicama određenim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS), ovaj sud je utvrdio da nisu osnovani razlozi zbog kojih tuženik pobija presudu.
Prema stanju spisa proizlazi da prvostupanjski upravni sud temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te odlučuje kao u točkama I., II. i III. izreke pobijane presude.
Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Carinarnica, pozivom na odredbu članka 90. Carinskog zakona (Narodne novine broj 78/99., 94/99., 117/99., 73/00., 92/01., 47/03., 140/05., 138/06., 60/08., 45/09. i 56/10), u poreznom nadzoru u vezi provjere ispravnosti razvrstavanja svježeg, rashlađenog i smrznutog mesa, delklariranog kao teleće, uvezenog od 1. siječnja 2007. do 10. siječnja 2011. zbog utvrđenih nepravilnosti, odnosno utvrđenja da je tužitelj u nadziranom razdoblju s obzirom na starost goveda netočno razvrstavao-klasirao svježe, rashlađeno i smrznuto meso kao teleće, a ne kao juneće te kao takvo i uvozno ocarinio, pa je obračunat preostali uvozni dug po propisima koji su važili u trenutku nastanka uvoznog duga.
Presudom prvostupanjskog Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 3 UsI-2391/12-9 od 16. travnja 2015. poništeno je prvotno doneseno rješenje tuženika od 4. listopada 2012. te je predmet vraćen na ponovni postupak, u kojem prvostupanjsko tijelo ponovno, s obzirom na važeće dobne granice za teletinu prema nacionalnim Pravilnicima, utvrđuje postojanje preostalog uvoznog duga, ali radi nastupanja zastare obustavlja postupak naknadne naplate carinskog duga za 2007. i 2008. godinu.
Prvostupanjski upravni sud u pobijanoj presudi prije svega ima u vidu da upravna tijela nisu postupila po uputi iz navedene presude od 16. travnja 2015., odnosno da nisu uvažila utvrđenja niti pravna shvaćanja suda, iako je to bila njihova dužnost u smislu odredbe članka 81. stavka 2. ZUS-a. Naime, sud je već u navedenoj presudi ocijenio osnovanim tužbeni navod tužitelja da carinsko tijelo nije ovlašteno vršiti razvrstavanje odnosno kategorizaciju goveđeg mesa u skladu s Pravilnikom o kakvoći goveđih trupova i polovica na liniji klanja (Narodne novine broj 20/04 i 10/05), Pravilnikom o kakvoći goveđih trupova i polovica na liniji klanja (Narodne novine broj 40/07) i Pravilnikom o kakvoći goveđih trupova i polovica (Narodne novine broj 2/09 i 68/09) nego su to ovlaštene pravne osobe akreditirane prema normi HRN EN ISO/IEC 17020 za nadzorno tijelo vrste A pod nadzorom Hrvatske poljoprivredne agencije. Stoga je sud smatrao da je prvostupanjsko tijelo moglo ukoliko je utvrdilo da tužitelj iz bilo kojeg razloga krši navedene Pravilnike, podnijeti prijavu Hrvatskoj poljoprivrednoj agenciji, odnosno Ministarstvu poljoprivrede Republike Hrvatske pod čijom se ingerencijom ovi poslovi nalaze te ovisno o ishodu i na temelju rezultata postupka po podnesenoj prijavi eventualno utvrditi postojanje uvoznog carinskog duga ako bi za to bile ispunjene zakonom propisane pretpostavke, odnosno ako bi se na nesporan način utvrdilo da je tužitelj u konkretnom slučaju postupao protivno mjerodavnim i kogentnim zakonskim i podzakonskim odredbama. Zaključno je sud utvrdio da je prvostupanjsko tijelo trebalo prihvatiti obavljenu i certificiranu klasifikaciju koju su obavila nadležna tijela zemlje odnosno klaonice koju je Republika Hrvatska odobrila i priznala sukladno članku 68. stavku 6. Zakona o veterinarstvu (Narodne novine broj 41/07. i 55/11.).
Naime, nije sporno, a na što je prvostupanjski upravni sud već ukazivao u presudi od 16. travnja 2015., da se prema odredbama navedenih Pravilnika propisuju uvjeti i kriteriji razvrstavanja i ocjenjivanja goveđih trupova i polovica na liniji klanja, dakle, u hrvatskim klaonicama koje su dužne taj propis primjenjivati, koji se koriste za određivanje prodajne cijene zaklanih goveda, a za koje razvrstavanje su ovlaštene isključivo ovlaštene pravne osobe akreditirane prema normi HRN EN ISO/IEC 17020 za nadzorno tijelo vrste A i za koje su odgovorne klaonice. Nadalje je nesporno da je predmetna roba klasirana od strane klasifikatora zemlje izvoznice na liniji klanja, da je prije uvoza u Republiku Hrvatsku bila pregledana od strane veterinarskog inspektora u zemlji izvoznici (Nizozemska) koji je za nju izdao propisani veterinarski certifikat, da je dostavljena na izvoznu carinu zemlje izvoznice koja je svu dokumentaciju pregledala, ovjerila i plombirala pošiljku, te napokon da je na carini Republike Hrvatske veterinarski inspektor na svim Zahtjevima za veterinarsko-zdravstveni pregled (ZVDU) potvrdio da pošiljke zadovoljavaju i dokumentacijski i identifikacijski pregled, a time potvrdio i klasifikaciju na liniji klanja u zemlji izvoznici, a slijedom čega je roba i ocarinjena. Nakon što je životinja izišla iz linije klanja u daljem postupanju s mesom ne postoje klasifikatori koji bi bili ovlašteni vršiti neku novu klasifikaciju mesa.
Isto tako nije sporno da niti jedan carinski propis Republike Hrvatske, niti Kombinirana nomenklatura, niti Carinska tarifa niti „Classification handbook“, na koje se pozivaju upravna tijela, ne određuje dobne granice za razvrstavanje mesa goveda.
Iako Republika Hrvatska u spornom periodu nije bila država članica Europske unije, potpisnica je Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 14/01, dalje: SSP), koji u članku 26. stavku 2. određuje obvezu ukidanja mjera s jednakim učinkom na uvoz poljoprivrednih i ribljih proizvoda porijeklom iz Zajednice u Republiku Hrvatsku, dakle, sprječavanje mjera koje bi utjecale na slobodno kretanje roba iz Zajednice u Republiku Hrvatsku i iz Republike Hrvatske u Zajednicu (članak 26. stavak 1.). Pritom bi u propise Republike Hrvatske trebalo ugrađivati klauzulu uzajamnog priznavanja u svrhu uklanjanja smetnji slobodnom kretanja robe. U tom smislu, iako upravna tijela ukazuju da Carinska uprava pri uvozu spornog mesa nije vršila klasifikaciju u smislu navedenih Pravilnika već je klasifikaciji koja je provedena u Nizozemskoj samo dodala pripadajući naziv iz nacionalnih Pravilnika za potrebe unosa na hrvatsko tržište, razvrstavanja robe u carinsku tarifu i ispravne primjene hrvatske poljoprivredne politike, proizlazi da to što je Republika Hrvatska navedenu robu, koju su nizozemska ovlaštena tijela kategorizirala kao teletinu, razvrstala kao junetinu i ocarinila višom carinom nego teletinu, predstavlja mjeru s učinkom jednakim količinskom ograničenju zabranjenu člankom 26. stavkom 2. SSP-a.
Dakle, u situaciji kada Zakon o carinskoj tarifi (Narodne novine broj 61/00., 117/00., 119/00. i 146/08.) ne predviđa specifične dobne granice za razvrstavanje teletine od junetine, a Pravilnici na koje se pozivaju upravna tijela nisu carinski podzakonski propisi već reguliraju postupak u hrvatskim klaonicama od strane nadležnih klasifikatora, tužitelj kao uvoznik nije bio niti dužan niti ovlašten po istima postupati, te Carinarnica nije bila ovlaštena razvrstavati goveđe meso po istima, odnosno njima se ne mogu popunjavati eventualne praznine da se to regulira carinskim propisima (u Carinskoj tarifi), valjalo je u konkretnom slučaju primijenit važeće međunarodne ugovore (SSP i WTO ugovor).
Pritom tužitelj pravilno ukazuje da se u međunarodnom pravu, i izdanim smjernicama, daju upute za poštivanje zabrane primjenjivanja mjera s učinkom jednakim količinskim ograničenjima te izražavaju stajalište da nedopuštanje da se proizvodi stave na tržište pod određenim nazivima pod kojima su proizvedeni zbog ne udovoljavanja nacionalnom tehničkom propisu zemlje uvoza koji za te proizvode postavlja druge kriterije, predstavlja mjeru s jednakim učinkom količinskom ograničenju.
Naime, to načelo dolazi u primjenu kada tehnički propisi nisu međusobno harmonizirani jer za mnoge proizvode odnosno aspekte proizvoda propisi različitih zemalja koji se odnose na naziv, oblik, veličinu, sastav, prezentiranje, označavanje, pakiranje, testiranje i slično nisu međusobno usklađeni, pa ni unutar Europske unije. Dakle, vezano uz pitanje naziva odnosno kategorizacije proizvoda prilikom uvoza u drugu državu zabrana primjene mjera s jednakim učinkom količinskom ograničenju zabranjuje da države primjenjuju na proizvode koji su uvezeni iz zemlje članice, a gdje su zakonito proizvedene i stavljene na tržište, nacionalna pravila koja bi onemogućavala da se taj proizvod pod istim nazivom stavlja na tržište u zemlji uvoznici, s iznimkom da bi radi pravedne trgovine i zaštite potrošača države mogle zahtijevati da se opis prehrambenog proizvoda izmijeni ukoliko je taj proizvod po svojem sastavu i proizvodnji toliko različit od proizvoda za koje se općenito smatra da potpadaju pod istu kategoriju pa se ne može smatrati da se radi o proizvodu iz iste kategorije. No, u slučaju da je ta razlika manje važnosti zadovoljavajuće deklariranje treba biti dovoljno da kupcu ili potrošaču pruži nužne informacije, odnosno čak i da ta razlika može dovesti potrošača u zabludu o proizvodu kojeg kupuje dovoljno je da se postojeći naziv upotpuni podacima koji ukazuju na razliku.
Pravilno ukazuje tužitelj da konkretna razlika u pravilima kategorizacije goveđeg mesa između Kraljevine Nizozemske i Republike Hrvatske nije od ključnog značaja za zaštitu zdravlja i sigurnost potrošača te eventualne manje razlike do kojih dolazi prilikom primjene tih pravila mogu biti dovoljno kompenzirane detaljnim opisom koji prati svaki proizvod iz kojeg prosječan potrošač može dobiti sve informacije koje utječu na njegovu odluku o kupnji. I sama je Republika Hrvatska u pojedinim razdobljima navedenim podzakonskim aktima različito postavljala granice između kategorija teletine i junetine (varirajući maksimalnu granicu od 6 do 12 mjeseci) te ih u konačnici i potpuno uskladila s propisima koji vrijede u Europskoj uniji.
Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovoga suda, upravna su tijela u ponovnom postupku trebala prihvatiti izraženo stajalište prvostupanjskog upravnog suda da carinsko tijelo nije ovlašteno vršiti razvrstavanje odnosno kategorizaciju goveđeg mesa u skladu s navedenim Pravilnicima te prihvatiti obavljenu i certificiranu klasifikaciju koju su obavila nadležna ovlaštena tijela zemlje izvoznice i veterinarska inspekcija Republike Hrvatske pri uvozu. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog upravnog suda da je prvostupanjskim i drugostupanjskim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja jer u predmetnoj upravnoj stvari nije bilo mjesta tužitelju utvrditi uvozni dug za 2009. godinu s pripadajućim kamatama pa je pravilno odlučeno kao u točkama I., II. i III. izreke pobijane presude.
Radi navedenog, a s obzirom da tuženik u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, ovaj sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
Zato je temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu 3. lipnja 2020.
Predsjednik vijeća
Boris Marković,v.r.