Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1717/20-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljica B. P. i M. R. M., obje iz L., zastupanih po opunomoćenicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu B. & L. j.t.d. Z., protiv tuženika Ministarstva uprave Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za građanska stanja i modernizaciju upravnog postupanja, Z., radi upisa u registar životnog partnerstva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1279/19-7 od 3. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2020.
p r e s u d i o j e
- Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1279/19-7 od 3. ožujka 2020.
- Odbija se zahtjev tužiteljica za naknadu troška odgovora na žalbu.
Obrazloženje
Pobijanom prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke poništeno je rješenje Ministarstva uprave Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za građanska stanja i modernizaciju upravnog postupanja, KLASA: UP/II-223-03/18-01/1, URBROJ: 515-07-01/1-19-2 od 4. ožujka 2019., a točkom II. izreke poništeno je rješenje Grada Z., Gradskog ureda za opću upravu, Četvrtog područnog odsjeka M., KLASA: UP/I-223-06/18-001/1265, URBROJ: 251-07-21/5-18-2 od 16. studenog 2018. Točkom III. izreke pobijane presude usvojen je zahtjev tužiteljica za upis činjenice sklopljenog istospolnog braka u inozemstvu u registar životnog partnerstva. Točkom IV. izreke pobijane presude naloženo je tuženiku da tužiteljicama naknadi troškove upravnog spora u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn.
Pobijanim rješenjem tuženika od 4. ožujka 2019., točkom 1. izreke poništeno je rješenje Grada Z., Gradskog ureda za opću upravu, Četvrtog područnog odsjeka M., KLASA: UP/I-223-06/18-001/1265, URBROJ: 251-07-21/5-18-2 od 16. studenog 2018., dok je točkom 2. izreke odbijen zahtjev tužiteljica za upis činjenice sklopljenog istospolnog braka kao životnog partnerstva u registar životnog partnerstva.
Tuženik je protiv pobijane presude podnio žalbu iz razloga propisanih odredbom članka 66. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu: ZUS), odnosno zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom ističe da je Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola (Narodne novine, broj: 92/14. i 98/19., dalje: Zakon) uređen postupak sklapanja i prestanak životnog partnerstva, način vođenja registra životnog partnerstva, nadležnost za vođenje registra, sadržaj registra, postupak ispravka podataka u registru, izdavanje isprava iz registra te pravo uvida u registar, ali da Zakonom nije predviđeno da se u registar životnog partnerstva u Republici Hrvatskoj upisuje činjenica istospolnog braka, odnosno životnog partnerstva sklopljenog u inozemstvu. Navodi da su prilikom rješavanja konkretne upravne stvari tuženik i prvostupanjsko tijelo bili dužni postupati po odredbama navedenog Zakona s obzirom na predmet upravnog postupka, a u konkretnom slučaju radi se o registraciji određene činjenice u službenim evidencijama. Napominje da tužiteljice sva prava koja im jamči Zakon mogu ostvarivati pred nadležnim tijelima neovisno da li je njihov brak upisan u registar životnog partnerstva u Republici Hrvatskoj ili ne i da kao dokaz činjenice sklopljenog istospolnog braka u Republici Hrvatskoj mogu koristiti ispravu izdanu u državi u kojoj je brak sklopljen, slijedom čega smatra da se ne radi o diskriminaciji. Ističe da Zakon niti jednom svojom odredbom ne stavlja u nepovoljniji položaj životna partnerstva u odnosu na bračne zajednice, već suprotno, osigurava jamstvo zabrane nepovoljnijeg postupanja. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu te otkloni nedostatke i sam presudom riješi stvar.
Tužiteljice u odgovoru na žalbu navode da su žalbeni razlozi tuženika paušalni i neosnovani te da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ispravno primijenio materijalno pravo te donio zakonitu presudu. Vezano uz navod tuženika da Zakon ne stavlja u nepovoljniji položaj životna partnerstva u odnosu na bračne zajednice, tužiteljice ističu da je točno da Zakon jamči jednaka postupovna prava i status kao bračnim drugovima u svim sudskim i upravnim postupcima te da je upravo zbog toga pobijano rješenje tuženika nezakonito jer je ovu stvar trebalo riješiti na temelju zakona, a ne podzakonskog propisa koji bez ikakvog legitimnog cilja i obrazloženja životne partnere stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na bračne drugove. Ističu da je i u odnosu na heteroseksualne brakove sklopljene u inozemstvu moguće koristiti ispravu izdanu u državi u kojoj je brak sklopljen, ali da je ipak Zakonom o državnim maticama propisano da se takvi brakovi upisuju u maticu vjenčanih, što smatraju da predstavlja nejednako postupanje jer su tužiteljice onemogućene da u pravnom prometu kao dokaz činjenice sklopljenog životnog partnerstva koriste izvadak iz hrvatskog registra životnog partnerstva, dok se korištenjem javne isprave iz strane države izlažu mogućim komplikacijama. Tužiteljice ističu da tuženik u konkretnom slučaju nije pokušao sagledati učinke svog tumačenja i primjene Naputka u svjetlu ustavne i konvencijske zabrane diskriminacije i svjetlu razvoja zakonodavnog poretka u Republici Hrvatskoj u smjeru otklanjanja razlika između bračnih drugova i životnih partnera u postupovnim pravima te statusu u svim sudskim i upravnim postupcima. Stoga tužiteljice predlažu da ovaj Sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu te potražuju trošak odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 4.296,88 kn.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći na ništavost po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
Iz podataka spisa predmeta dostavljenog ovom Sudu uz žalbu proizlazi da su tužiteljice 2. studenog 2018. podnijele zahtjev za upis činjenice sklopljenog istospolnog braka u inozemstvu u registar životnog partnerstva. Navedeni zahtjev odbijen je rješenjem prvostupanjskog tijela, Grada Z., Gradskog ureda za opću upravu, Četvrtog područnog odsjeka M., KLASA: UP/I-223-06/18-001/1265, URBROJ: 251-07-21/5-18-2 od 16. studenog 2018., uz obrazloženje da u registar životnog partnerstva nije moguće izvršiti upis činjenice sklapanja istospolnog braka što su ga hrvatske državljanke sklopile u inozemstvu, pri čemu se upravno tijelo pozvalo na odredbu članka 40. stavka 1. Zakona o državnim maticama (Narodne novine, broj: 96/93. i 76/13.) te odredbu točke 13.2. Naputka o vođenju registra životnog partnerstva (Narodne novine, broj: 147/14., dalje: Naputak). Protiv citiranog rješenja prvostupanjskog tijela tužiteljice su izjavile žalbu, povodom koje je pobijanim rješenjem tuženika od 4. ožujka 2019. poništeno rješenje prvostupanjskog tijela te ponovno odbijen zahtjev tužiteljica za upis činjenice sklopljenog istospolnog braka u inozemstvu u registar životnog partnerstva, uz obrazloženje da je žalba tužiteljica osnovana, ali iz razloga što nije moguća primjena odredbi Zakona o državnim maticama na konkretan slučaj te da je pravilnom primjenom odredbe točke 13.2. Naputka zahtjev tužiteljica trebalo odbiti.
Odredbom članka 37. stavka 4. Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola (Narodne novine, broj: 92/14. i 98/19., dalje: Zakon) propisano je da životni partneri imaju jednaka postupovna prava i status u svim sudskim i upravnim postupcima kao i bračni drugovi.
Odredbom članka točke 13.1. Naputka o vođenju registra životnog partnerstva (Narodne novine, broj: 147/14., dalje: Naputak) propisano je da se u registar ne upisuju životna partnerstva koja hrvatski državljani sklope u inozemstvu, dok je točkom 13.2. Naputka određeno da se životna partnerstva ili istospolni brakovi hrvatskih državljana sklopljeni u inozemstvu upisuju kao bilješka u maticu rođenih na temelju isprave inozemnog tijela.
Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine, broj: 85/08. i 112/12., dalje: ZSD) propisano je da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.
Stavkom 2. istog članka ZSD-a propisano je da se diskriminacijom u smislu ZSD-a smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovog članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.
Sukladno odredbi članka 2. stavka 1. ZSD-a, izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ZSD-a kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Prema odredbi članka 2. stavka 2. ZSD-a, neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. ZSD-a, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.
Ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je u okolnostima konkretnog slučaja odbijanjem zahtjeva tužiteljica za upis činjenice sklopljenog istospolnog braka u inozemstvu u registar životnog partnerstva u Republici Hrvatskoj došlo do diskriminacije na osnovi spolne orijentacije prema tužiteljicama.
To stoga što se u konkretnom slučaju radi o različitom postupanju u neosobnom kontekstu prema osobama u usporedivim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja, a da se pritom razlika temelji na pravno zaštićenoj osnovi iz članka 1. stavka 1. ZSD-a – spolnoj orijentaciji tužiteljica. Naime, u usporedivoj situaciji bračni drugovi koji sklope brak u inozemstvu mogu sukladno odredbi članka 40. ZDM-a u Republici Hrvatskoj upisati činjenicu sklapanja braka u inozemstvu u maticu vjenčanih (osim iznimke u odnosu na konzularne brakove sklopljene u trećim državama), kao što se činjenica sklapanja braka u Republici Hrvatskoj upisuje u maticu vjenčanih, dok tužiteljice koje su sklopile istospolni brak u inozemstvu ne mogu isti upisati u registar životnog partnerstva kao ekvivalentnoj službenoj evidenciji koju također vode matičari, iako bi isto bilo moguće da su životno partnerstvo sklopile u Republici Hrvatskoj.
Slijedom navedenog, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud ispravno ocijenio da su tužiteljice, kao istospolne partnerice koje su sklopile brak u Ujedinjenom Kraljevstvu, stavljene u nepovoljniji položaj zbog spolne orijentacije time što im je tuženik odbio zahtjev za upis činjenice sklopljenog braka u Ujedinjenom kraljevstvu kao životnog partnerstva u registar životnog partnerstva koji se vodi u Republici Hrvatskoj, uz mehaničko obrazloženje da je točkom 13.2. Naputka o vođenju registra životnog partnerstva (Narodne novine, broj: 147/14., dalje: Naputak) propisano da se životna partnerstva ili istospolni brakovi hrvatskih državljana sklopljeni u inozemstvu upisuju kao bilješke u matici rođenih, a da pritom tuženik nije uzeo u obzir odredbu članka 37. stavka 4. Zakona, koja propisuje da životni partneri imaju jednaka postupovna prava i status u svim sudskim i upravnim postupcima kao i bračni drugovi. Time je tuženik ujedno zanemario i odredbe članka 1. i članka 2. ZSD-a budući da nije dao obrazloženje da bi se stavljanje tužiteljica u nepovoljniji položaj na osnovi spolne orijentacije na opisani način moglo objektivno opravdati legitimnim ciljem zbog kojeg bi takvo postupanje tuženika bilo primjereno i nužno, što čini takvo postupanje tuženika nezakonitim.
Pritom se osnovano prvostupanjski sud poziva na stajalište Ustavnog suda iz odluke posl.br. U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016., prema kojem su nadležna tijela i sudovi dužni tumačiti mjerodavne propise u njihovoj ukupnosti, polazeći od združenih učinaka koje oni proizvode za stranke u svjetlu osobitih okolnosti samog slučaja, imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanog ishoda za samu stranku, a ponajmanje kršiti ustavna prava stranke ili objektivne vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka, kao što su u konkretnom slučaju ostvarivanje jednakih mogućnosti i zaštita od diskriminacije na osnovi spolne orijentacije.
Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovog Suda, pravilno je prvostupanjski sud pobijano rješenje tuženika ocijenio nezakonitim te je na temelju odredbe članka 58. stavka 1. ZUS-a poništio pobijanu odluku i prvostupanjsku odluku te sam riješio stvar, na način da je presudom usvojio zahtjev tužiteljica za upis činjenice sklopljenog istospolnog braka u inozemstvu u registar životnog partnerstva te, posljedično, sukladno odredbi članka 79. stavka 1. i stavka 4. ZUS-a, tužiteljicama dosudio trošak upravnog spora.
Ovaj Sud nalazi da žalbeni navodi tuženika ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. To stoga što se, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo te je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.
Kako tuženik razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je stoga temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.
Točkom II. izreke ove presude, sukladno odredbi članka 79. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud odbio je zahtjev tužiteljica za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 4.296,88 kn, budući da taj trošak nije bio nužan izdatak koji bi bio potreban za vođenje ovog upravnog spora.
Boris Marković, v.r.