- 1 -                                Poslovni broj: Usž-1864/20-2

Poslovni broj: Usž-1864/20-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HEP – O. D. S. d.o.o., D. E. D., D.1, zastupanog po direktoru Z. M., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsIpor-264/19-6 od 16. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2020.

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsIpor-264/19-6 od 16. prosinca 2019.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-20/17-01/2440, URBROJ: 513-04-19-2 od 29. srpnja 2019.

Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda D.2, Ispostava D.1, Klasa: UP/I-410-20/2017-001/00631, Urbroj: 513-007-29-03-2017-0003 od 13. lipnja 2017., kojim je tužitelju utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 128.787,62 kn i porez na promet nekretnina u iznosu od 5.151,50 kn.

Tužitelj je protiv pobijane presude podnio žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS). U žalbi u bitnom ističe da je pobijana presuda neutemeljena i protivna zakona jer su odlučne činjenice pogrešno utvrđene. Smatra da pobijanom presudom nije pravilno utvrđeno da je stvarni osnivač tužitelja Republika Hrvatska, bez obzira na formu kojom je provedeno njegovo osnivanje. Ponavlja da je osnovan sukladno odredbi članka 29. Zakona o tržištu električne energije (Narodne novine, broj: 68/01. i 177/04.), kojom je propisano da će Hrvatska elektroprivreda d.d. (dalje: HEP d.d.) do dana početka primjene tog zakona, uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske, osnovati trgovačko društvo koje će obavljati djelatnost vođenja energetskog sustava, zbog čega smatra da je Republika Hrvatska navedenom zakonskom odredbom društvu HEP d.d. propisala obvezu osnivanja tužitelja, kao povezanog pravnog samostalnog društva radi obavljanja distribucije električne energije u okviru HEP grupe. Kako je Republika Hrvatska jedini osnivač i jedini dioničar društva HEP d.d., tužitelj ukazuje da ga je posredno osnovala Republika Hrvatska kao njegov stvarni, odnosno krajnji osnivač. Stoga smatra da je u konkretnom slučaju primjenjivo porezno oslobođenje opisano u članku 13. Zakona o porezu na promet nekretnina. Ujedno ističe da se navedena odredba nikako ne može tumačiti strogo nomotehnički, već da ju je potrebno tumačiti logički, prema njenom smislu, odnosno cilju koji se njome želio postići. Napominje da je Ustavni sud u obrazloženju svoje odluke broj: U-III/2767/2014 od 18. prosinca 2018. naveo da je upravo Republika Hrvatska vlasnik tužitelja. Stoga tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešno primijenjeno materijalno pravo, slijedom čega predlaže da ovaj Sud usvoji njegovu žalbu i poništi pobijanu presudu.

Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći na ništavost po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

Iz spisa predmeta dostavljenog ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je tužitelju prvostupanjskim poreznim rješenjem od 13. lipnja 2017. utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 128.787,62 kn i porez na promet nekretnina u iznosu od 5.151,50 kn, radi stjecanja nekretnine označene kao kč.br. 1142/2, upisane u zk.ul. 1557 k.o. D., stečene na temelju Kupoprodajnog ugovora od 19. travnja 2017. od prodavatelja P. B. iz C.

Tužitelj u žalbi protiv navedenog prvostupanjskog rješenja, a kasnije i u tužbi osporava svoju obvezu plaćanja poreza na promet nekretnina jer smatra da bi sukladno odredbi članka 13. točke 1. Zakona o porezu na promet nekretnina (Narodne novine, broj: 115/16, dalje: ZPPN) trebao biti oslobođen obveze poreza na promet nekretnina.

Odredbom članka 13. točke 1. ZPPN-a propisano je da porez na promet nekretnina ne plaćaju Republika Hrvatska, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, tijela državne vlasti, ustanove čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zaklade i fundacije, sve pravne osobe čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska, Crveni križ i neprofitne pravne osobe registrirane za pružanje humanitarne pomoći sukladno posebnom propisu.

Prema ocjeni ovog Suda, pravilno prvostupanjski sud nalazi da tužitelj ne ispunjava uvjete propisane citiranom odredbom članka 13. točke 1. ZPPN-a za oslobođenje obveze plaćanja porez na promet nekretnina, imajući u vidu da osnivač tužitelja nije Republika Hrvatska, već Hrvatska elektroprivreda d.d., slijedom čega je porezno tijelo pravilno utvrdilo da je tužitelj obveznik poreza na promet nekretnina radi stjecanja predmetne nekretnine.

To stoga što je iz izvatka iz sudskog registra za tužitelja razvidno kako je osnivač tužitelja HEP d.d. Zagreb, čiji je osnivač Republika Hrvatska, iz čega proizlazi da Republika Hrvatska nije jedini osnivač tužitelja.

Stoga pravilno prvostupanjski sud obrazlaže da zakonodavac navedenom odredbom kao kriterij za ostvarivanje poreznog oslobođenja nije propisao druge kriterije, osim kriterija da je Republika Hrvatska jedini osnivač pravne osobe, pa nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari navodi tužitelja da ga je posredno osnovala Republika Hrvatska kao njegov stvarni, odnosno krajnji osnivač.

Naime, da bi porezno tijelo moglo donijeti rješenje o oslobođenju od plaćanja poreza, pretpostavke za oslobođenje od plaćanja poreza moraju biti propisane zakonom koji uređuje obvezu plaćanja pojedinog poreza. Tako su ZPPN-om taksativno propisani slučajevi u kojima se porez na promet nekretnina ne plaća te je detaljno određen krug osoba koje uživaju poreznu povlasticu iz članka 13. točke 1. ZPPN-a.

Shodno navedenom, kod ostvarivanja poreznih povlastica zakon se ne može tumačiti ekstenzivno, već se odredba članka 13. točke 1. ZPPN-a ima tumačiti onako kako su to u konkretnom slučaju učinila porezna tijela i prvostupanjski sud. Stoga tužitelj pogrešno smatra da se navedeno porezno oslobođenje tumačenjem odredbe članka 13. točke 1. ZPPN-a trebalo proširiti i na situaciju kada je Republika Hrvatska posredni, odnosno krajnji osnivač pravne osobe.

Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima tužiteljima, prvostupanjski sud i porezna tijela pravilno su i potpuno utvrdili činjenično stanje te pravilno primijenili mjerodavno materijalno pravo i tužitelju zakonito utvrdili obvezu poreza na promet nekretnina radi stjecanja predmetne nekretnine.

Stoga je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, slijedom čega je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Žalbeni prigovori tužitelja nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ujedno, riječ je o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

Na rješenje predmetne upravne stvari nije od utjecaja ni žalbeni navod tužitelja da je Ustavni sud u obrazloženju svoje odluke broj: U-III/2767/2014 od 18. prosinca 2018. naveo da je upravo Republika Hrvatska vlasnik tužitelja. To stoga što odredbom članka 13. točke 1. ZPPN-a kao kriterij za oslobođenje plaćanja poreza na promet nekretnina nije naveden kriterij posjeduje li Republika Hrvatska dionice nekog trgovačkog društva, odnosno li je isto u njezinom vlasništvu, već isključivo kriterij da je Republika Hrvatska jedini osnivač pravne osobe za koju se traži porezno oslobođenje.

Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je stoga temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 3. lipnja 2020.

                                                                                                                                          Predsjednik vijeća

                                Boris Marković, v.r.

s