- 1 -              Rev-x 1218/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1218/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u Z., protiv I. tuženika C. o. d.d., Z., i II. tuženika M. K. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1808/12-4 od 9. veljače 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2853/03-48 od 6. listopada 2010., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I.              Revizija tužitelja odbija se kao djelomično neosnovana u dijelu kojim je pod toč. I. izreke presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1808/12-4 od 9. veljače 2016. potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2853/03-48 od 6. listopada 2010. pod toč. III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 21. svibnja 2002. do 5. listopada 2010.

 

II.              Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1808/12-4 od 9. veljače 2016. u dijelu pod toč. II. i IV. izreke tako da preinačena odluka u tom dijelu glasi:

 

1. Odbija se žalba I. tuženika C. d.d., Z. kao neosnovana te se u odnosu na njega potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2853/03-48 od 6. listopada 2010. u dijelu pod toč. I. izreke.

 

2. Odbija se zahtjev I. tuženika C. d.d., Z. za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.062,50 kuna, kao neosnovan.

 

III.              Nalaže se I. tuženiku naknaditi tužitelju trošak revizije u iznosu od 4.687,50 kuna, u roku od 15 dana.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom prvostupanjskog suda naloženo je I. i II. tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od 210.700,00 kuna sa zateznim kamatama od 6. listopada 2010. do isplate, kao i da mu solidarno nadoknade parnični trošak u iznosu od 40.333,80 kuna (toč. I. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.720,00 kuna što predstavlja razliku od dosuđenih 210.700,00 kuna pa do zatraženih 216.420,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (toč. II. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje od 21. svibnja 2002. do 5. listopada 2010. (toč. III. izreke).

 

Presudom drugostupanjskog suda suđeno je:

 

"I. Odbija se žalba tužitelja I. J. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2853/03-48 od 6. listopada 2010. u stavku II. i III. izreke.

 

II. Preinačuje se ista presuda u stavku I. izreke u dijelu koji se odnosi na prvotuženika C. o. d.d. i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika C. o. d.d. kao neosnovan.

 

III. Odbija se žalba drugotuženika M. K. kao neosnovana i potvrđuje ista presuda u dijelu koji se odnosi na drugotuženika u stavku I. izreke.

 

IV. Nalaže se tužitelju I. J. nadoknaditi prvotuženiku C. o. d.d. trošak nastao povodom uloženog pravnog lijeka u iznosu od 3.062,50 kn u roku od 15 dana. "

 

Protiv toč. I. izreke drugostupanjske presude (u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. III. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 21. svibnja 2002. do 5. listopada 2010.), toč. II. i IV. izreke drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati i drugostupanjska presuda preinači.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je djelomično osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio zbog propusta II. tuženika nepodnošenjem tužbe za naknadu štete iz štetnog događaja od 18. prosinca 1988., istaknut protiv I. tuženika kao osiguratelja Hrvatske odvjetničke komore i II. tuženika kao tadašnjeg punomoćnika tužitelja.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudom utvrđeno je:

 

-              da je pred Općinskim sudom u Šibeniku pokrenut postupak poslovni broj P-1845/91 kojom je tužitelj tražio naknadu štete od C. o. d.d., Z. kao osiguratelja štetnika u prometnoj nezgodi koja se dogodila 18. prosinca 1988. i u kojoj je tužitelj zadobio tjelesne ozljede,

 

-              da je u tom postupku, između ostalog, utvrđeno da je protiv štetnika A. P. proveden kazneni postupak poslovni broj K-409/89 te je isti proglašen krivim za uzrokovanje predmetne prometne nezgode jer je postupao protivno odredbama čl. 58. st. 1. i čl. 38. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama pa se radi o teškom krivičnom djelu protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 3., u svezi sa čl. 156. st. 3. i 1. tada važećeg Krivičnog zakona Republike Hrvatske,

 

-              da je predmetni parnični postupak pravomoćno okončan presudom Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1845/91 od 21. svibnja 2002., kojim je odbijen tužbeni zahtjev iz razloga jer da ne postoji obveza tuženika, tj. C. o. d.d. da nadoknadi zatraženu štetu, jer vozilo kojim je šteta počinjena nije bilo osigurano kod tuženika u času nezgode, a niti je tuženik pravni sljednik osiguratelja tog vozila,

 

-              da je tužitelj 19. svibnja 1998. proširio tužbu na M. o. d.d. u predmetnom postupku, čemu se je podneskom „M. " d.d. od 9. studenog 1998. izričito protivilo, koji je podnesak II. tuženik zaprimio na ročištu od 11. studenog 1998., kada je saznao za tu činjenicu odnosno promašenu pasivnu legitimaciju u toj parnici i tada je još imao dovoljno vremena (do 18. prosinca 1998. kada je prema odredbi čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO nastupila zastara) podnijeti novu tužbu protiv pasivno legitimiranog osiguravajućeg društva M. o. d.d., ali je spomenuto propustio,

 

-              da bi u smislu čl. 200. ZOO-a iznos od 210.700,00 kuna predstavljao pravičnu novčanu naknadu štete koju je tužitelj pretrpio u štetnom događaju od 18. prosinca 1988.

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen zahtjev tužitelja za solidarnu isplatu iznosa od 210.700,00 kuna od strane I. i II. tuženika sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

 

Drugostupanjski sud prihvaća odluku prvostupanjskog suda u odnosu na II. tuženika, pri tome ocjenjujući da tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude jer su tada bili ispunjeni uvjeti za odlučivanje o visini štete, kako materijalne tako i nematerijalne.

 

Međutim, drugostupanjski sud u odnosu na I. tuženika preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz obrazloženje da je I. tuženik bio osiguratelj odvjetnika u slučaju počinjenih propusta ili pogrešaka u razdoblju od 1. siječnja 1995. do 30. lipnja 1996., dakle u vremenu kad još nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja prema štetniku, odnosno njegovom osiguratelju (a koja je nastupila 18. prosinca 1998.) odnosno da je u razdoblju kada je osiguratelj odvjetnika za spomenute štete bio I. tuženik bilo moguće pokrenuti postupak protiv pasivno legitimiranog osiguravajućeg društva pa da stoga I. tuženik ne može biti odgovoran za konkretnu štetu, koju je svojim propustom u zastupanju počinio II. tuženik.

 

Suprotno navodima revidenta, pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju obveza plaćanja zateznih kamata (čl. 277. st. 1. ZOO-a) na dosuđene iznose nematerijalne štete, kao i naknade nenovčane materijalne štete (tuđa pomoć i njega) dospijeva danom donošenja prvostupanjske presude pa tužitelj neosnovano potražuje isplatu zateznih kamata u razdoblju od 21. svibnja 2002. do 5. listopada 2010.

 

Kako je materijalno pravo u odnosu na tijek zateznih kamata pravilno primijenjeno, to se u tom dijelu drugostupanjske odluke nisu ostvarili revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo odbiti reviziju tužitelja kao djelomično neosnovanu i odlučiti kao pod toč. I. izreke.

 

Međutim, shvaćanje drugostupanjskog suda da I. tuženik nije dužan naknaditi tužitelju utuženu štetu nije pravilno.

 

Naime, odredbom čl. 18. Uvjeta I. tuženika za osiguranje od odgovornosti odvjetnika propisano je da se osiguranim slučajem u smislu tih uvjeta smatra svaki pojedinačno određeni propušten oblik pravne zaštite ili učinjena pogreška prema članku 15. st. 2. tih uvjeta kojim se trećim osobama prouzrokuje šteta.

 

Prema odredbi čl. 15. st. 2. Uvjeta propisano je da se pod oblicima pravne zaštite podrazumijeva osobito: davanje pravnih savjeta, sastavljanje isprava (ugovora, oporuka, izjava i dr.), sastavljanje tužbi, žalbi, prijedloga, zahtjeva, molbi izvanrednih pravnih lijekova i drugih pravnih podnesaka, zastupanje stranki.

 

U konkretnom slučaju došlo je propuštanja pružanja odgovarajućeg oblika pravne zaštite - propuštanja podnošenja tužbe protiv pasivno legitimiranog osiguravajućeg društva. Navedeno propuštanje bilo je višegodišnje (od podnošenja tužbe 1991. do 18. prosinca 1998. kada je nastupila zastara potraživanja), a I. tuženik je bio osiguratelj odvjetnika u slučaju počinjenih propusta ili pogrešaka u razdoblju od 1. siječnja 1995. do 30. lipnja 1996. Do propuštanja je dakle došlo i u razdoblju kada je I. tuženik bio osiguratelj odvjetnika (pa tako i II. tuženika) odnosno u razdoblju kada je između tužitelja i II. tuženika bio zaključen Ugovor o nalogu u smislu odredbe čl. 749. ZOO-a te kada je učinjena pogreška propuštanja podnošenja tužbe protiv pasivno legitimirane osobe. Kako osiguraniku šteta nije bila poznata u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju (II. tuženik je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova za navedeno saznao na ročištu 11. studenog 1998.), isključena je primjena odredbi čl. 16. Općih uvjeta (štete koje nisu obuhvaćene osiguranjem), posljedično čemu bi I. tuženik, prema shvaćanju ovog suda, bio odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju u iznosu od 210.700,00 kuna, a koji iznos prema utvrđenju nižestupanjskih sudova predstavlja pravičnu novčanu naknadu štete koju je tužitelj pretrpio u štetnom događaju od 18. prosinca 1988.

 

Također, odluka o troškovima parničnog postupka u odnosu na I. tuženika, sadržana u toč. I. izreke prvostupanjske presude, ukazuje se pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini (čl. 154. st. 3. ZPP-a i 155. ZPP-a).

 

Slijedom iznesenog, revizija tužitelja je u tom dijelu osnovana pa ju je temeljem čl. 385. st. 1. ZPP-a valjalo prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu na način kao što je to navedeno u toč. II. izreke.

 

Odluka o trošku revizije sadržana u točki III. izreke donesena je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 3. ZPP-a (tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, i to u dijelu odluke o zateznim kamatama koje predstavljaju sporedno potraživanje u smislu čl. 35. st. 2. ZPP-a), čl. 155. ZPP-a, Tbr. 10/6 i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Tužitelju je tako dosuđen trošak sastava revizije po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 4.687,50 kuna.

 

Zagreb, 3. lipnja 2020.