- 1 -              Rev-x 18/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 18/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelj) P. Z. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika – protutužitelja (u daljnjem tekstu: tuženika): 1. M. M. i 2. E. M., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnik I. H., odvjetnik u Z., radi isplate i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 2001/12-2 od 4. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 3269/98-67 od 27. svibnja 2010. ispravljena rješenjem istog suda broj P - 3269/98-75 od 13. prosinca 2011., u sjednici održanoj 3. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te preinačava presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 2001/12-2 od 4. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 3269/98-67 od 27. svibnja 2010. ispravljena rješenjem istog suda broj P - 3269/98-75 od 13. prosinca 2011. u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje ništetnosti mjenične obveze tuženika, te sudi:

 

"Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se ništava mjenična obveza tuženika, zasnovana njihovim potpisima na trasiranoj mjenici, koja nosi datum 26. travnja 1993. godine, s rokom dospijeća 26. listopada 1994. godine, na iznos od 201.027,19 DEM, pri čemu je tuženik remitent navedene mjenice, a trasat je K. J. iz Z.,  što je tužitelj dužan priznati, jer će to priznanje u protivnom zamijeniti ova presuda."

 

II. U preostalom dijelu revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju istog suda broj Ivmj – 15/95 od 15. ožujka 1995. godine (izreka pod t. I. prvostupanjske presude). Ujedno je odbijen tužbeni zahtjev kojim se tuženicima nalaže solidarno isplatiti tužitelju s osnova glavnice iznos od 102.783,57 EUR (DEM 201.027,19) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju P. d.d. Z. na dan isplate s pripadajućom zateznom kamatom, sve kako je to precizno navedeno u izreci pod t. II. prvostupanjske presude. Odbijen je protutužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da tužitelj po kreditu zaključenom 26. travnja 1993. s K. J., istoj nije isplatila ugovoreni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 200.000,00 DEM, već je K. J. isplatila kunsku protuvrijednost od 50.000,00 DEM, te u dijelu koji glasi: „Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu zaključen 26. travnja 1993. godine između P. d.d. Z. i K. J., osiguran instrumentima osiguranja plaćanja, navedenim u točki 9. predmetnog ugovora, do iznosa od 50.000,00 DEM, pa se tužitelju zabranjuje naplata po svim instrumentima osiguranja plaćanja u točki 9. ugovora o kreditu iznad navedenog iznosa (izreka pod t. III. prvostupanjske presude). Izrekom pod t. IV. prvostupanjske presude prihvaćen je protutužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se ništava mjenična obveza tuženika, zasnovana njihovim potpisima na trasiranoj mjenici, koja nosi datum 26. travnja 1993. godine, s rokom dospijeća 26. listopada 1994. godine, na iznos od 201.027,19 DEM, pri čemu je tuženik remitent navedene mjenice, a trasat je K. J. iz Z., što je tužitelj dužan priznati, jer će to priznanje u protivnom zamijeniti ova presuda.“ Odlukom o troškovima postupka tužitelj je obvezan naknaditi tuženicima 76.866,64 kune s pripadajućom zateznom kamatom (izreka pod t. V. prvostupanjske presude).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod t. I., II., IV. i V. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno istu ukine.

 

Tuženici su odgovorili na reviziju uz prijedlog da se ista odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući činjenična utvrđenja kao i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 102.783,57 EUR u kunskoj protuvrijednosti zajedno s kamatama, a na temelju trasirane mjenice s protestom, te protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje ništavom mjenične obveze.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su tužitelj kao kreditor i K. J. kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu dana 26. travnja 1993., te je odredbom čl. 9. tog Ugovora određeno kako se za osiguranje vraćanja kredita uručuju dvije bjanko mjenice s potpisom dužnika, dva solidarna dužnika i šest jamaca, mjenično očitovanje, nalog za naplatu potraživanja i hipoteka,

 

- da su tuženici potpisali trasiranu mjenicu radi osiguranja naplate kredita koji je digla K. J.,

 

- da mjenica po dospjelosti nije plaćena, pa se odbijanje isplate moralo utvrditi javnom ispravom - protestom zbog neisplate,

 

- da protest od 28. listopada 1994. ne sadrži nužne sastojke odnosno u istom nije izričito navedeno protiv kojih osoba se podiže, kao ni kada i u kojem poslovnom uredu (stanu) je poduzet (čl. 71. st. 1. t. 2. i 4. Zakona o mjenici /„Narodne novine“ broj 4/94 i 92/10 - dalje: ZM/),

 

-da na protestu nema zabilježbe o tome da bi se protestno tijelo bezuspješno raspitivalo o poslovnom uredu ili stanu onoga protiv koga se protest traži i poziva da izvrši zahtijevanu činidbu,

 

- da ne postoji pristanak tuženika o obavljanju navedene radnja izvan ureda, stana ili poslovnog vremena u smislu odredbe čl. 106. st. 3. ZM-a,

 

- da utoliko mjenica nije protestirana na valjan način (čl. 70. st. 2. u vezi s čl. 106. st. 1. ZM-a), te

 

-da trasanti nisu zabranili podnošenje mjenice na akcept, a u kojem slučaju bi onda oni bili glavni dužnici (čl. 21. st. 2. ZM-a).

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

Temeljem prethodno navedenih utvrđenja pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da ne postoje uvjeti za regresnu naplatu mjenice od tuženika kao trasanata. Naime, kada se podiže protest, protestno tijelo u smislu odredbe čl. 106. ZM-a podnosi mjenicu onome protiv koga se protest traži i poziva ga da izvrši zahtijevanu činidbu (čl. 70. st. 1. ZM-a).

 

Pravila iz čl. 71. ZM-a detaljno određuju sadržaj protesta. Protest tako mora sadržavati: prijepis protestirane mjenice odnosno protestiranog mjeničnog prijepisa, kao i svih izjava odnosno napomena na njima; ako se protest podiže po mjenici izdanoj na stranom jeziku, onda se mora priložiti i prijevod mjenice, sa ovjerovljenjem onoga koji protest podiže; ime ili tvrtku osobe po čijem se zahtjevu i protiv koje se protest podiže; potvrdu da tražena osoba nije izvršila činidbu koja se na temelju mjenice od njega zahtijeva ili da je protestno tijelo nije moglo naći u njezinom poslovnom uredu ili stanu, ili ako ju je i našlo, da joj iz bilo kojeg uzroka nije moglo priopćiti zahtjev; mjesto, dan, mjesec, godinu i sat kad je, i lokal gdje je poduzet ili bezuspješno pokušan protestni postupak; datum protesta, broj pod kojim je zaveden u registar protesta, službeni potpis protestnog tijela kao i pečat (čl. 71. st. 1. t. 1.- 5. ZM-a).

 

Navedenim, u spornom protestu imena osoba protiv kojih se protest podiže morala su biti naznačena, a radnja radi ostvarenja mjeničnog prava trebala je biti poduzeta u poslovnom uredu (stanu) tražene osobe i u poslovnom vremenu. Samo iznimno, uz pristanak osobe prema kojoj se mjenično pravo ostvaruje, ova radnja se mogla obaviti i izvan ureda (stana) ili poslovnog vremena (čl. 106. st. 1.- 3. ZM-a). Ako se mjenični dužnik ne bi našao u svom poslovnom uredu odnosno stanu ili se našao ali mu se zahtjev nije mogao priopćiti, u takvim okolnostima ne bi postojala obveza ponavljanja protestnog postupka.

 

Na osnovi provedenog postupka proizlazi da u konkretnom slučaju protest nema zakonom propisani sadržaj, kao i da traženje (podnošenje mjenice protestatu) nije iskano u pravo vrijeme i na pravom mjestu odnosno na pravom mjestu i u pravo vrijeme nije ni pokušano (blagajna tužitelja nije pravo mjesto, a kako to određuju pravila protestnog postupka).

 

U navedenim okolnostima, pravilno nižestupanjski sudovi cijene da mjenica nije protestirana, a propuštanjem radnje protesta mjenični dužnici oslobađaju se obveze platiti mjenicu.

 

Naime, za realizaciju regresa je potrebno pravovremeno podignuti valjani protest, te protest, kao javna isprava, kojom se dokazuju određene činjenice, u slučaju bitnih nedostataka isprave je ništav, odnosno beskoristan.

 

Protest je pretpostavka regresa. Podizanje protesta nije samo pravo imatelja mjenice nego i njegova obaveza, ako hoće očuvati svoja prava prema regresnim dužnicima. Bez protesta ne može se aktivirati mjenična odgovornost regresnih dužnika.

 

Pritom je za napomenuti da od pravila da je protest jedino dokazno sredstvo o izvršenju mjenično pravne radnje (zahtjev za isplatu) i njezina uspjeha (neisplata), ZM predviđa dvije iznimke prema kojima protest može biti zamijenjen pisanom izjavom na mjenici odnosno preporučenim pismom protestnog tijela (čl. 77. ZM-a).

 

Prva iznimka je ako trasant u slogu mjenične isprave ne zahtijeva da protest bude u obliku javne isprave. Protest zbog neisplate tada može po pristanku imatelja mjenice biti zamijenjen pisanom izjavom na mjenici one osobe od koje se zahtijeva činidba, koja izjava mora biti u protestnom roku unijeta u registar protesta.

 

Druga iznimka se odnosi na slučaj kada Vlada RH utvrđuje do koje mjenične svote javni bilježnik može umjesto protesta preporučenim pismom dostaviti prijepis mjenice svim mjeničnim dužnicima s napomenom da je mjenica protestirana.

 

Međutim, prema činjenim utvrđenjima prvostupanjskog suda, te stanja u spisu, u konkretnom slučaju navedene iznimke nisu ostvarene.

 

Stoga je prihvaćanjem tuženikovih prigovora i odbijanjem tužbenog zahtjeva, odnosno ukidanjem platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi poslovni broj Ivmj-15795 od 15. ožujka 1995. pravilno primijenjeno materijalno pravo. Slijedom izloženog, kako u dijelu kojim je pobijanom presudom potvrđena prvostupanjska presuda pod t. I. i II. izreke ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci pod t. II. ove presude.

 

Podloga za izdavanje predmetne trasirane mjenice je bilo ugovorno kreditiranje od strane trasata.

 

U mjeničnim postupcima se mogu isticati prigovori koji mogu biti objektivne i subjektivne naravi. Subjektivni prigovori se zasnivaju na osobnom odnosu između vjerovnika i dužnika te ako su imatelj mjenice i mjenični dužnik istodobno i sudionici iz osnovnog pravnog posla, onda se može i u mjeničnom sporu raspravljati o materijalno-pravnim prigovorima iz osnovnog posla. Naime, svaka mjenična obveza ima za temelj osnovni posao. Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 16. st. 1. ZM-a prema kojoj dužnik može uspješno istaknuti prigovore koji se odnose na osnovni pravni posao kad je mjenicu podnio na isplatu prvi imatelj mjenice.

 

U konkretnom slučaju imatelj mjenice – tužitelj i mjenični sudužnik – tuženici nisu istodobno i sudionici osnovnog pravnog posla – ugovora o kreditu, pa se u ovom mjeničnom sporu ne može raspravljati o materijalno – pravnom prigovoru na koji ukazuju tuženici, a koji se odnosi na osnovni pravni posao.

 

S druge strane, objektivni prigovori nisu ni istaknuti, dok mjenica sadržajno nema nedostataka koji bi je učinili nevaljanom, a tuženici nisu ni tvrdili da bi obveza za koju su jamčili potpisom na mjenici bila ništava iz formalnih razloga (čl. 31. st. 2. ZM-a), niti da je tužitelj mjenicu stekao zlonamjerno ili da je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom.

 

Slijedom navedenog, a suprotno zaključku nižestupanjskih sudova, kako tuženicima ne pripada pravo isticati prigovore koji bi bili u vezi s osnovnim poslom iz kojeg proizlazi predmetnom mjenicom osigurana tražbina, dok predmetna mjenica nema „formalnih nedostataka“ koji bi joj oduzimali svojstvo i učinke mjenice, pogrešno je primijenjeno materijalno u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev.

 

Kako su u odnosu na dio kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev osnovani revizijski navodi tužitelja, valjalo je u tom dijelu prihvatiti reviziju tužitelja te temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu na način kako je odlučeno izrekom pod t. I. ove presude.

 

Navedena preinaka ne odražava se na pobijanu odluku o trošku uzimajući pritom u obzir sadržaj odredbi čl. 155. i 156. ZPP-a.

 

Tužitelj je uspio sa revizijom samo u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Iz istih razloga mu nije dosuđen trošak revizije. Odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 3. lipnja 2020.