Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 3081/2016-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz B. M., kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. B. M., kojeg zastupa gradonačelnik, a ovaj zastupan po punomoćniku B. I., diplomiranom pravniku kod tuženika, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-375/16-2 od 10. svibnja 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-1423/2014 od 20. studenoga 2015., u sjednici održanoj 3. lipnja 2020.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja J. M. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I. Utvrđuje se da je tužitelj J. M. OIB: ..., vlasnik kat. čest. ... površine 1039 m2 u k.o. B. M., što je tuženik G. B. M., OIB: ..., dužan priznati i trpjeti da se tužitelj temeljem ove presude uknjiži vlasnikom predmetne nekretnine na svoje ime za cijelo uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženika i njegovih pravnih prednika, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 9.697,00 kn u roku od 15 dana.“
Presudom suda drugog stupnja suđeno je:
„Uvažava se žalba tuženika G. B. M. i preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru od 20. studenoga 2015. godine poslovni broj P-1423/14 tako da se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:
„I. Utvrđuje se da je tužitelj J. M. OIB: ... vlasnik kat. čest ... površine 1039 m2 u k.o. B. M., što je tuženik G. B. M., OIB: ..., dužan priznati i trpjeti da se tužitelj temeljem ove presude uknjiži vlasnikom predmetne nekretnine na svoje ime za cijelo uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženika i njegovih pravnih prednika, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 9.697,00 kn u roku od 15 dana.“
Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podni reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači presudu suda drugog stupnja na način da prihvati zahtjev tužitelja, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.
Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu.
Revizija tužitelja nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva nasljeđivanjem, darovanjem i kupoprodajom, na nekretnini, oznaka pobliže navedenih u izreci presude suda prvog stupnja, brisanje prava vlasništva sa imena tuženika uz istodobni upis prava vlasništva na ime tužitelja.
Sukladno odredbi čl. 392.a. st. 1. ZPP ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U odnosu na navode tužitelja da je u postupku pred sudom drugog stupnja učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može uopće ispitati, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika koji prileže spisu i samih tih isprava i zapisnika, da presuda nema razloga te da izreka presude proturječi razlozima presude, valja odgovoriti da je sud drugog stupnja koristeći se procesnim ovlaštenjem iz odredbe čl. 373a. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev jer je prema stanju spisa našao da se bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu. Za svoje obrazloženje pobijane presude naveo je jasne, neproturječne i nedvosmislene razloge, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost te se navodi tužitelja u tom pravcu ukazuju neosnovanima.
Stoga u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju ukazuje revident.
Revizijske navode glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP obzirom da tužitelj nije određeno naveo u čemu bi se ista sastojala, a imajući na umu da u skladu s odredbom čl. 392. st. 1. ZPP ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, nije moguće uzeti u razmatranje.
Jednako tako revizijske navode tužitelja kojima kroz bitnu povredu odredaba parničnog postupka zapravo prigovara pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje jer prema odredbi čl. 385. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:
- da je u zapisniku sastavljenom povodom preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. B. od 19. veljače 2014. doneseno rješenje temeljem kojeg je čest. zem. ... T., dvorište, površine 1039 m2 koja odgovara dijelu čest. zem. ... pašnjak površine 36725 m2 upisanoj u zk. ul. ... k.o. B. upisana kao vlasništvo tuženika G. B. M.,
- da se prema katastarskim podacima katastarska čestica ... (nastala od ...) odnosi se na dio čest. zem. ... (nastala od ...) stare izmjere te je od revizije posjedovnog stanja iz ... upisana u registar ... kao posjed D.-D. M. pok. J., odnosno u posjedovni list ... k.o. B.,
- da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Biogradu na Moru poslovni broj O-77/07 utvrđena ostavinska imovina D. N. M. pok. J. u kojoj je između ostale njegove imovine evidentirana i kao vanknjižno vlasništvo nekretnina oznake ... k.o. B. zv. T., u naravi pašnjak, površine 3228 m2 te su za nasljednike proglašeni supruga M., kćeri G. R. i S. Z. i sin J. M.,
- da iz odredbi darovnog ugovora sklopljenog u B. M. 17. veljače 1963. između J. i M. M., kao darovatelja i D. M. (oca tužitelja) proizlazi da u istom nije navedena zemljišnoknjižna oznaka sporne nekretnine,
- da iz priznanice iz 1935. proizlazi da I. V. potvrđuje prijem novčanog iznosa od J. M. na ime prodane zemlje oznake čest. ... i ... upisanih u zk. ul. ... k.o. B.,
- da je rješenjem o izvedenom stanju donesenom od strane Upravnog odjela za provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje Zadarske županije, Ispostava B. M. od 26. lipnja 2015., po zahtjevu J. M., ozakonjena dovršena samostojeća stambena zgrada izgrađena na kat. čest. ..., ..., ... i ... k.o. B.,
- da su svjedoci N. R., I. F. i N. F. u svojim iskazima potvrdili da im je poznat predmet spora kao i da su osobno poznavali oca tužitelja D. – D., kao i njegove roditelje J. (zv. J.) i M. M., da je tužitelj na prijepornoj nekretnini prije šest do sedam godina izgradio obiteljsku kuću na mjestu gdje je nekada bila ševarica koja je u jednom dijelu služila za stanovanje, a drugom dijelu se držalo blago kao i da je ševarica izgrađena prije njihova rođenja, a u istoj da je stanovao djed tužitelja J. M. zv. J. koji je umro 70-tih godina prošlog stoljeća, a u B. M. se doselio oko 1930. te da je ševarica postojala za vrijeme Drugog svjetskog rata, a zemljište da je vjerojatno kupio od obitelji V. zvani Č.
Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, da je tužitelj zajedno sa svojim prednicima još prije Drugog svjetskog rata bio u mirnom i nesmetanom posjedu nekretnine koja je predmet spora, da je djed tužitelja na istoj imao izgrađenu ševaricu, a da je na tom mjestu tužitelj izgradio obiteljsku kuću, kao i da tužitelju i njegovim prednicima nikada nitko nije osporavao ni posjed ni vlasništvo i da nema naznaka da je bilo tko treći stekao bilo kakvo pravo na predmetnoj nekretnini, sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva ocjenjujući da je tužitelj stupanjem na snagu odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 114/09 i 143/12 - dalje: ZVDSP) stekao pravo vlasništva dosjelošću, na nekretnini oznaka pobliže navedenih u izreci presude suda prvog stupnja, jer mu je vrijeme dosjedanja (poštenog posjedovanja) od dvadeset odnosno od četrdeset godina isteklo.
Sud drugog stupnja preinačio je presudu suda prvog stupnja i odbio tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 373a. ZPP ocjenjujući pritom pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je kvalificirani posjed tužitelja trajao zakonom propisano vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću.
Sud drugog stupnja nalazi da tužitelj nije stekao pravo vlasništva dosjelošću na spornom zemljištu putem svojih pravnih prednika do 6. travnja 1941. prema pravnim pravilima bivšeg OGZ-a prema kojima se pravo vlasništva moglo steći dosjelošću na državnom zemljištu (fiskusu) ako se utvrdi da je posjed bio zakonit, pošten i istinit i trajao neprekidno 40 godina, jer je prednik tužitelja upisan u katastarskom operatu tek 1979., s time da prema Ugovoru o prodaji iz 1935. nije dokazao da bi bila prodana predmetna parcela, niti da je prodavateljica I. V. bila izvanknjižna vlasnica, a niti posjed eventualne prednice I. V. odnosno nije dokazao da bi mu na tom predjelu prodala neke druge parcele te do kuda bi sezao njezin posjed.
Nadalje, drugostupanjski sud ocjenjuje da na strani tužitelja ne postoji niti pretpostavka za stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu u smislu odredbe čl. 418. OGZ-a jer iz povijesti posjedovnog stanja proizlazi da je prvom revizijom posjeda 1955./1956. sporna parcela, tada katastarske oznake čest. zem. ..., bila upisana u registar ... kao posjed Š. Z. zbog čega da tužitelj neosnovano ukazuje da bi njegov prednik (djed) na predmetnoj parceli prije Drugog svjetskog rata izgradio ševaricu za smještaj stoke i za stanovanje, koja građevina bi zasigurno bila evidentirana ne samo u pisanom nego i grafičkom dijelu operata da je doista bila izgrađena, zbog čega sud drugog stupnja zaključuje da se radilo o općepoznatoj uzurpaciji društvenog zemljišta nakon Drugog svjetskog rata na tom rubnom dijelu B. M. koju je katastar evidentirao 1979.
Stoga je sud drugog stupnja zaključivši da tužitelj nije dokazao da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP i čl. 221.a ZPP), preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.
Suprotno navodima tužitelja nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
Dosjelost je stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekidnim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Pravni učinci dosjelosti nastupit će po samom zakonu čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti, pri čemu se zahtijeva ispunjavanje određenih pretpostavki, prije svega da stjecatelj ima posjed određene kvalitete (dovoljno je poštenje posjeda) i da posjed traje zakonom određeno vrijeme (kao i da stvar koja je predmet dosjedanja bude sposobna biti predmetom stjecanja u vlasništvo putem dosjelosti kao i da je stjecatelj sposoban tu stvar steći u vlasništvo dosjelošću). Pitanje poštenja, odnosno savjesnosti posjeda, po prirodi stvari, ovisi o činjeničnim utvrđenjima svakog konkretnog slučaja prema kojima se zaključuje o kvaliteti posjeda potrebnoj za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
U konkretnom slučaju za razrješenje odnosa između stranaka ima se primjenjivati mjerodavno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka tih odnosa, dakle, pravna pravila Općeg građanskog zakonika, koja se primjenjuju na temelju čl. 4. Zakona o nevažnosti propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list" FNRJ broj 86/1946).
Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. bivšeg OGZ-a za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti zahtijevalo se zakonit pošten i istinit posjed, s time da onaj tko dosjelost svog posjeda temelji na vremenu od 30 ili 40 godina nije dužan dokazivati zakoniti način stjecanja. Odredba identičnog sadržaja nalazi se i u čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 - dalje: ZOVO) i u čl. 159. ZVDSP-a.
Dakle, sukladno navedenom pravnom pravilu pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću uvijek je bio pošten (savjestan) posjed, dok prema odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP-a, posjed je pošten odnosno savjestan ako posjednik koji ga je stekao nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Dakle, poštenje posjeda se pretpostavlja, presumira, ali čim posjednik sazna da mu ne pripada pravo na posjed njegov posjed, gubi kvalitetu poštenog posjeda i postaje od tog trenutka nepošten posjednik.
Prema ocjeni ovog suda, a polazeći od činjenica da je nekretnina na kojoj tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva dosjelošću bila izvorno u državnom vlasništvu, sada u vlasništvu tuženika (jedinice lokalne samouprave), da je u katastarskom operatu prednik tužitelja bio upisan tek 1979. godine, time da tužitelj tijekom postupka nije dokazao posjed eventualne prednice Ike Vulelije koja da bi prodala njegovim prednicima na tom predjelu neke druge parcele, obzirom na sadržaj priznanice (prema kojoj je na ime prodane zemlje oznake čest. ... i ... upisanih u zk. ul. ... k.o. B. primila određeni novčani iznos), dakle, nije dokazao do kuda bi sezao njezin posjed te imajući na umu činjenicu da je sporna parcela prilikom prve revizije posjedovnog stanja 1955./1956. bila upisana kao posjed Š. Z., pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da tužitelj putem svojih pravnih prednika nije stekao pravo vlasništva dosjelošću jer tužiteljevi prednici nisu bili savjesni (pošteni) posjednici predmetne nekretnine.
Naime, u smislu odredbe čl. 159. st. 4. ZVDSP-a samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. toga članka (20 godina za zakonit, istinit i pošten posjed i 40 godina za barem pošten posjed).
Imajući na umu da je tužiteljev prednik upisan posjednikom u katastarskom operatu tek 1979., s time da tužitelj tijekom postupka nije dokazao do kuda bi sezao posjed njegove eventualne prednice I. V., a kako je riječ o državnom zemljištu, zbog čega se u vrijeme posjedovanja osobno ili putem prednika ne računa vrijeme proteklo do 8. listopada 1991., to i prema ocjeni ovog suda, nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Nadalje, u odnosu na navode tužitelja kojima ukazuje da je stekao pravo vlasništva redovitom dosjelošću u razdoblju od 8. listopada 1991. do 8. listopada 2011., pri čemu se poziva na odluke Županijskog suda u Rijeci broj Gž-356/16-3 od 16. ožujka 2016. i Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1338/14-2 od 3. veljače 2016., valja navesti da u navedenim odlukama nije riječ o istoj činjeničnoj, a time ni pravnoj situaciji te kako je u konkretnom slučaju riječ o zemljištu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, to je potrebno ispunjenje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću što u konkretnom slučaju nije ostvareno.
Prema tome, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.
Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci presude.
Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.