- 1 -              Revr 1718/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1718/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. A., odvjetnik u O., protiv tuženika O. P. d.d. O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Z. & partneri u O., radi utvrđenja nezakonitosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-481/15-2 od 22. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-748/15-8 od 29. rujna 2015., u sjednici održanoj 3. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Revizija tuženika u odnosu na odluku o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

II.              Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I/ Utvrđuje se da je Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju od 6. kolovoza 2013.g. nedopuštena i nezakonita.

 

II/ Nalaže se tuženiku O. P. d.d. O., OIB: …, da tužitelja S. B. iz V., OIB: … vrati na posao i to na odgovarajuće radno mjesto te da mu prizna sva radna prava iz radnog odnosa temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 14. veljače 2000.g., kao da prestanka radnog odnosa nije niti bilo, u roku od 8 dana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže da ga se vrati na radno mjesto skladištar gotove robe.

 

III/ Zahtjev tuženika koji glasi:

 

"Raskida se ugovor o radu sklopljen dana 14. veljače 2000.g. između tužitelja S. B. i tuženika O. d.d. sa danom izricanja I-stupanjske presude",

 

odbija se kao neosnovan.

 

IV/ Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak postupka u iznosu od 16.526,50 kn, sve u roku od 8 dana.

 

U preostalom se dijelu zahtjev za trošak odbija kao neosnovan."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske odluke reviziju je podnio tuženik pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kao i odluke o trošku. Predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode te predlaže reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija tuženika na odluku o glavnoj stvari je neosnovana, dok je u odnosu na odluku o trošku nedopuštena.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Premda tuženik revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na postojanje opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz. Iz tih navoda slijedi da tuženik pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP-a, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

Tuženik nadalje revizijskim navodima ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kada je odbio protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu pri tome navodeći da je nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika moguć te su u tom dijelu razlozi drugostupanjske presude proturječni. Također tuženik u reviziji navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a jer je prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja koji uopće nije postavio zahtjev za vraćanjem tužitelja na rad na druge odgovarajuće poslove.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud je utvrdio da nižestupanjski sudovi nisu počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP-a, a koje bitne povrede odredaba parničnog postupka upire tuženik u reviziji. U odnosu na odbijanje protutužbenog zahtjeva tuženika radi sudskog raskida ugovora o radu drugostupanjska presuda sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama, odnosno kada je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanje na rad, dao je i jasne razloge u kojima je odbijen zahtjev za sudski raskid ugovora o radu. Osim toga, takvi revizijski navodi dobrim dijelom odnose se i na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a ne na bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a jer prihvaćanjem dijela tužbenog zahtjeva tužitelja za vraćanje na rad na način gdje je navedeno kako se isti ima vratiti na rad kod tuženika na odgovarajuće poslove, nije prekoračen tužbeni zahtjev od strane nižestupanjskih sudova. Naime, vraćanje na rad kod poslodavca na odgovarajuće poslove, a ne na točno određeno radno mjesto koje je ranije obavljao tužitelj, u situaciji kada postoje druga radna mjesta koja odgovaraju stručnoj spremi tužitelja, ne radi se o prekoračenju tužbenog zahtjeva. Obzirom na navedeno u ukupnosti nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nezakonita i nedopuštena Odluka tužene o redovitom otkazu Ugovora o radu, zahtjev za priznanje svih prava iz radnog odnosa i vraćanje na rad. Tuženik je podnio protutužbeni zahtjev za sudski raskid Ugovora o radu.

 

U tijeku postupka koji je prethodio reviziji utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju sklopljenog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 14. veljače 2000. i to na radnom mjestu "skladištar gotove robe",

 

- da je između tuženika i P. T. d.o.o. 1. kolovoza 2012. sklopljen Ugovor o korporativnom upravljanju – obavljanju poslova uprave, prijevoza i prodaje (outsorcing), kojim su ugovorne strane potvrdile da je u tijeku poslovno, organizacijsko i radnopravno restrukturiranje O. d.d. i povezanih društava koje se ima završiti do isteka poslovne godine odnosno najkasnije do 28. veljače 2013. do kada će se svi poslovi izvršavati bez obveze plaćanja za dogovorene usluge (članak 1. ugovora) i dogovorile korporativno upravljanje – upravljanje poslovima uprave, prijevoza i prodaje te njihovu kontrolu prema poslovanju P. T. d.o.o. od strane O. d.d. (članak 3. ugovora), da će posebnim poslovnim ugovorom urediti način nastupanja u svezi sa obavljanjem djelatnosti prijevoza i prodaje, do završetka predmetnog restrukturiranja, te da će P. T. d.o.o. preuzeti djelatnost prijevoza i prodaje piva i bezalkoholnih napitaka i istu obavljati u ime i za račun O. d.d. u skladu sa svim pravilima struke, s tim što će se osigurati radnici i svi ostali uvjeti, kao i svi potrebni poslovi radi realizacije prijenosa djelatnosti prijevoza i dijela prodaje sa O. d.d. na P. T. d.o.o. (članak 4. i 6. ugovora),

 

- da je 1. kolovoza 2012. sklopljen Ugovor o korporativnom upravljanju – obavljanju poslova uprave, proizvodnje i prijevoza (outsorcing) istovjetnog sadržaja između tuženika i P. O. d.o.o., s tim što se P. O. d.o.o. obvezalo preuzeti djelatnost proizvodnje piva i bezalkoholnih napitaka,

 

- da su između tuženika kao zakupodavca i P. O. d.o.o. te P. T. d.o.o. kao zakupoprimca 2. kolovoza 2012. sklopljeni Ugovori o zakupu poslovnog prostora, koji su dopunjeni aneksom od 27. veljače 2013. i 3. lipnja 2013.,

 

- da je između tuženika i P. O. d.o.o. O. sklopljen Ugovor o poslu na određeno vrijeme do 28. veljače 2013. kojim su ugovorne strane potvrdile da je između njih sklopljen ugovor o korporativnom upravljanju 1. kolovoza 2012. godine, ugovor o zakupu poslovnog prostora 2. kolovoza 2012. i ugovor o najmu pokretnina 2. kolovoza 2012. (članak 1.), te dogovorile da će P. O. d.o.o. u ime i za račun O. P. d.d. raditi uslužnu proizvodnju piva i bezalkoholnih pića i da dogovoreni posao predstavlja prelazni vremenski period kad se imaju stvoriti svi uvjeti koji proizlaze iz predmeta restrukturiranja te da će omogućiti neraspoređenim radnicima O. d.d. da zasnuju radni odnos kod P. O. d.o.o. gdje se neće mijenjati iznos plaće radnika (članak 2.),

 

- da je Ugovor o poslu sklopljen 3. kolovoza 2012. i između O. P. d.d. O. i P. T. d.o.o. O.,

 

- da je tuženik 7. listopada 2012. donio Odluku o neraspoređenim radnicima koja je stupila na snagu 16. listopada 2012. te u odluci naveo da je došlo do smanjenja broja radnika uslijed organizacijskih promjena unutar društva i povezanih društava radi uspostavljanja bolje financijske likvidnosti i daljnjeg poslovanja, te se obvezao da će nastojati radnicima koji su prema odredbama Kataloga radnih mjesta neraspoređeni osigurati poslove i iznaći rješenje radi njihova zbrinjavanja najkasnije do 31. prosinca 2012., s tim što je sastavni dio odluke popis 55 neraspoređena radnika među kojima je i tužitelj,

 

- da je tuženik 11. listopada 2012. donio Katalog radnih mjesta sa dvanaest zaposlenika, nakon prethodnog savjetovanja sa Radničkim vijećem,

 

- da je tuženik 17. listopada 2012. ponudio tužitelju sklapanje novog ugovora o radu u društvu P. O. d.o.o. O. na radnom mjestu skladišni radnik prema kojem bi tužitelj zadržao plaću u visini koju je imao prema prijašnjem ugovoru o radu, s tim što bi se istovremeno sačinio sporazumni raskid postojećeg ugovora o radu s danom 22. listopada 2012., ali da je tužitelj odbio potpisati navedeni ugovor o radu, kao i sporazum o prestanku ugovora o radu,

 

- da je tuženik 21. lipnja 2013. donio Program zbrinjavanja viška radnika prema kojem je 25 radnika među kojima je i tužitelj utvrđeno kao višak,

 

- da je tuženik nakon prethodnog savjetovanja sa Radničkim vijećem 6. kolovoza 2013. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog poslovno uvjetovanih razloga,

 

- da je 28. veljače 2013. tuženik donio novi Katalog radnih mjesta kojim je bilo predviđeno 25 radnih mjesta koja bi trebala ostati kod tuženika,

 

- da je 11. ožujka 2013. godine donio odluku kojom je Katalog radnih mjesta od 28. veljače 2013. stavio izvan snage, a povodom tužbe kojom je Radničko vijeće pobijalo navedeni Katalog i utvrdio da iznova stupa na snagu Katalog radnih mjesta od 11. listopada 2012. bez ponovnog savjetovanja s radničkim vijećem.

 

Na naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na način da su prihvatili i povratak tužitelja na radno mjesto, ali u okviru njegove stručne spreme, kao i odbili protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid Ugovora o radu.

 

Ovaj sud prije svega prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da sporni ugovori sklopljeni između tuženika i P. d.o.o. te P. d.o.o. u svojoj suštini predstavljaju sukladno odredbi čl. 133. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR) prijenos gospodarske djelatnosti i gdje je prema odredbi čl. 133. st. 6. i 7. ZR-a poslodavac dužan o tom prijenosu na novog poslodavca, pravodobno, prije dana prijenosa pisano obavijestiti radničko vijeće i sve radnike koji su prijenosom obuhvaćeni s time da u toj obavijesti moraju biti navedeni podaci o danu prenošenja ugovora o radu, razlozima prenošenja ugovora o radu, utjecaju prenošenja ugovora o radu na pravni, gospodarski ili socijalni položaj radnika i mjerama predviđenim u vezi s radnicima čiji se ugovori prenose.

 

Tuženik nije postupio na takav način, odnosno nije prije prenošenja gospodarske djelatnosti postupio sukladno navedenoj odredbi čl. 133. st. 6. ZR-a i obavijestio radničko vijeće, ali i sve radnike na koje se prijenos odnosi o namjeravanom prijenosu, a što je obveza tuženika i sukladno čl. 149. ZR-a te su pravilno nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja te utvrdili da je odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nedopuštena i nezakonita.

 

Pritom treba napomenuti da nisu od značaja navodi tuženika u reviziji gdje iznosi pojedinačne slučajeve iz sudske prakse kada se nije smatralo da se radi o prijenosu poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti na novog poslodavca jer se zaključak o ispunjenju pretpostavki iz čl. 133. st. 1. ZR-a donosi na temelju konkretnih okolnosti svakog pojedinog slučaja. Ovaj sud u cijelosti prihvaća da su sporni ugovori o korporativnom upravljanju, bez obzira na svoj naziv, u svojoj suštini ugovori o prijenosu dijela gospodarske djelatnosti. Osim toga, ovaj sud je u više svojih odluka u odnosu na isti predmet spora zauzeo isto pravno shvaćanje (primjerice u presudi broj Revr 554/2016-2 od 15. svibnja 2019. te presudi broj Revr 574/2016-2 od 15. svibnja 2019., Revr 1431/15-3 od 14. siječnja 2020.).

 

Kod činjeničnih utvrđenja da je nastavak radnog odnosa moguć, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su naložili vraćanje tužitelja na rad na odgovarajuće poslove odnosno odbili zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu.

 

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci.

 

U odnosu na revizijske navode tuženika koji se odnose na dosuđene troškove postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP–a reviziju tuženika u odnosu na dosuđene troškove postupka odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 3. lipnja 2020.