- 1 -              Revt 99/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 99/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. d.o.o. V., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici B. V. i Z. L. M., odvjetnice u Š., protiv prvotuženika H. V. d.o.o. V., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica I. K., odvjetnica u Š. te drugotuženika O. V. d.d. V., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7790/2013-2 od 11. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-91/2013-7 od 15. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7790/2013-2 od 11. listopada 2016., kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev prvotuženika za naknadom troška odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e:

 

              Odbacuje se revizija tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7790/2013-2 od 11. listopada 2016., kao nedopuštena.

 

Odbacuje se dopuna revizije tužitelja od 28. ožujka 2018., kao nepravovremena.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 59.821,00 EUR s kamatama od 30. lipnja 2000., iznosa od 200.000,00 kn s kamatama od 1. siječnja 2002. do isplate te iznosa od 22.848,93 kn s kamatama od 9. veljače 2001., kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.

 

Rješenjem suda prvog stupnja naloženo je tužitelju nadoknaditi prvotuženiku parnične troškove u iznosu od 19.625,00 kn, a drugotuženiku u iznosu od 21.812,50 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda (stavak I. izreke); te je odbijen zahtjev prvotuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 8.562,50 kn (stavak II. izreke).

 

Rješenjem suda drugog stupnja potvrđeno je rješenje prvostupanjskog suda (odluka o troškovima postupka).

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o njegovoj žalbi te protiv drugostupanjskog rješenja, tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj (revizijski) sud pobijanu odluku (presudu i rješenje) preinači, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

              Prvotuženik je u odgovoru na reviziju predložio reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i obvezati tužitelja da mu naknadi trošak sastava odgovora na reviziju, dok drugotuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

 

              Revizija tužitelja je djelomično dopuštena, ali neosnovana, dok je ista djelomično nedopuštena.

 

Dopuna revizije tužitelja je nepravovremena.

 

              Sukladno odredbi članka 392.a ZPP, sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a u njoj su dani jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

 

              Imajući na umu sva činjenična utvrđenja iz postupka koji je prethodio reviziji, ali i razloge odbijanja tužbenog zahtjeva, sama činjenica je li tužitelj stupio u posjed nekretnine kako je ista opisana u ugovoru i u odnosu na koju je upisao svoje pravo vlasništva ili nekretnine koju mu je prodavatelj predao nije odlučna, pa time što sud u pobijanoj odluci utvrđuje da se tužitelj nalazi u posjedu kupljene nekretnine oznake kčbr. 22/3 k.o. V. (iako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je on u posjedu nekretnine oznake kčbr. 21/4 k.o. V.), nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

 

              Naime, predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja, kao kupca, da mu tuženici, kao pravni slijednici prodavatelja V. d.d. V. zbog pravnih nedostataka na prodanoj stvari (nekretnini), vrate isplaćenu kupoprodajnu cijenu (jer se svrha zbog koje je kupoprodajni ugovor sklopljen zbog prava trećih na prodanoj stvari ne može ostvariti), kao i zahtjev da mu naknade štetu koju je pretrpio zbog postojanja pravnih nedostataka (iznos koji je, kao kupac, platio s osnove poreza na promet nekretnine te iznos izvršenih ulaganja u kupljenu nekretninu), a sve na temelju odredbe članka 510. stavak 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).

 

              Polazeći od utvrđenja:

 

- da je tužitelj 30. lipnja 2000. s prednikom tuženika sklopio kupoprodajni ugovor, predmet kojeg je bio poslovni prostor oznake 22/3 zgr, upisan u zk.ul.br. 5659 k.o. V.,

 

- da ga je prodavatelj još pri sklapanju kupoprodajnog ugovora upoznao da zemljišnoknjižno stanje nije sređeno,

 

- da se tužitelj upisao kao vlasnik kupljene nekretnine u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Šibeniku,

 

- da ga je prodavatelj uveo u posjed nekretnine koja mu je na terenu pokazana kao predmet prodaje,

 

- da se tužitelj od tada nalazi u posjedu te nekretnine, u kojem posjedu ga nitko nikada nije ometao, niti je zahtijevao promjenu upisanog prava vlasništva,

 

- da je tužitelj još 2001. saznao da kupljena nekretnina predstavlja zemljište katastarske oznake 21/4 zgr zk.ul.br. 5734 k.o. V., a ne čest. zgr. 22/3 k.o. V.,

 

- da je prednik tuženika protiv upisanih vlasnika nekretnine - oznake 21/4 k.o. V. pred Općinskim sudom u Šibeniku vodio parnicu radi utvrđenja da je dosjelošću stekao pravo vlasništva te nekretnine, koju je pravomoćno izgubio u veljači 2010.,

 

nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da prava trećih na prodanoj stvari ne isključuju prava tužitelja u smislu odredbe članka 508. stavak 1. ZOO, ali i zbog toga što je pravo tužitelja po osnovi pravnih nedostataka, u trenutku podnošenja tužbe (21. prosinca 2010.) bilo ugašeno u smislu odredbe članka 515. stavak 1. ZOO. Ocijenjeno je da je tužitelj za postojanje prava trećih saznao još 2001., od kada datira skica premjeravanja Ureda za izmjeru d.o.o. Šibenik (list 34 spisa).

 

              Tužitelj kroz revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pokušava osporiti i činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, što u smislu odredbe članka 385. stavak 1. ZPP u ovom stupnju postupka nije dopušteno, pa svi činjenični prigovori revidenta nisu niti uzeti u razmatranje.

 

              Nije u pravu revident kada trenutak saznanja za postojanje prava trećeg povezuje s pravomoćnošću sudske presude u parnici koju su tuženici, nakon obavijesti tužitelja da je predmet prodaje u ugovoru pogrešno identificiran te da stoga postoje prava trećih na prodanoj stvari, pokrenuli protiv upisanih vlasnika predmetne nekretnine tužbom radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću.

 

              Naime, tužitelj je, što među strankama nije ni sporno, još 2001. utvrdio da je u ugovoru o prodaji iz 2000. pogrešno identificirana katastarska čestica predmeta prodaje, pa je pravilno ocijenjeno da je tužitelj još tada saznao (ili mogao saznati) za postojanje prava trećih, neovisno o tome što je prodavatelj pokušao u sudskom postupku predmet prodaje osloboditi od prava trećih podnošenjem tužbe radi utvrđenja da je dosjelošću stekao pravo vlasništva nekretnine koju je prodao tužitelju.

 

Zahtjev prednika tuženika u toj parnici, u kojoj bi se posredno utvrdila i/ili ostvarila i prava tužitelja, ali samo da je prednik tuženika uspio dokazati da je dosjelošću stekao pravo vlasništva nekretnine koju je prodao tužitelju, ne utječe na početak tijeka (prekluzivnog) roka za ostvarivanje kupčevih (tužiteljevih) prava iz članka 510. ZOO prema prodavatelju.

 

S obzirom na to da je činjenična osnova zahtjeva za povrat plaćene kupoprodajne cijene i zahtjeva za naknadu štete bila određena pravnim nedostacima na prodanoj stvari i odgovornošću prodavatelja koji po zahtjevu kupca te nedostatke nije otklonio, onda su potpuno neosnovani navodi revizije da je sud o zahtjevima tužbe trebao raspraviti kroz institut naknade štete koja tužitelju pripada zbog raskida ugovora zbog neispunjenja obveze prodavatelja (članak 124. ZOO).

 

Slijedom navedenoga, kako u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, a nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti i u odnosu na odluku o glavnoj stvari odučiti kao pod stavkom I. izreke ove presude.

 

Odluka sadržana pod stavkom II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP.

 

U odnosu na pobijano drugostupanjsko rješenje kojim je odlučeno o troškovima postupka, valja prije svega reći da je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka mjerodavna odredba članka 400. stavak 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz članka 400. stavka 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava.

 

              Posebno se naglašava kako je u pogledu nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. koje glasi: „Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.“

 

Slijedom navedenoga, reviziju tužitelja protiv rješenja o parničnim troškovima valjalo je odbaciti na temelju odredbe članka 392.b stavak 1. ZPP, zbog čega je odlučeno kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

 

Dopuna revizije koju je tužitelj dostavio ovom sudu 28. ožujka 2018. nije pravovremena, s obzirom da je tužitelju drugostupanjska odluka dostavljena putem punomoćnika 15. prosinca 2016. (dostavnica - poleđina lista 78 spisa), slijedom čega je dopuna revizije izjavljena protekom roka od 30 dana unutar kojeg je tužitelj mogao izjaviti reviziju računajući od dana dostave prijepisa presude (članak 382. stavak 4. ZPP).

 

Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 392.b stavak 1. ZPP, odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 3. lipnja 2020.