- 1 -              Rev 499/2012-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 499/2012-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz G. V., S., koju zastupaju J. J. i M. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u K., protiv prvotuženog M. A., T., C. kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u K., drugotuženika N. V. i trećetuženika P. P. V., oboje iz Republike Srbije, K., radi utvrđenja prava vlasništva i ništetnosti kupoprodajnog ugovora, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1746/2010-3 od 21. rujna 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-2007/07-47 od 28. travnja 2010., u sjednici održanoj 3. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

Revizija prvotuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ugovor između prvotuženika kao kupca, i drugo i trećetuženika kao prodavatelja, u dijelu koji se odnosi na kupoprodaju kčbr. 20/5 oranicu od 284 čhv upisanu u zk. ul. 279 k.o. V. C. ništavan (stavak I. izreke), slijedom čega je i uknjižba prava vlasništva prvotuženika na navedenom zemljištu nevaljana, da su tuženici dužni trpjeti da se u zemljišnim knjigama uspostavi prijašnje zemljišnoknjižno stanje koje je bilo prije provedbe navedenog kupoprodajnog ugovora, da se utvrdi da je tužiteljica vlasnica te nekretnine, što su tuženi dužni priznati te trpjeti da se tužiteljica upiše u zemljišne knjige kao vlasnica (stavci II., III. i IV. presude suda prvog stupnja), te je odlučeno o troškovima postupka.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja osim u dijelu o troškovima parničnog postupka, u kojem je sud drugog stupnja preinačio navedenu odluku na način da je naloženo prvotuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio prvotuženik, pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine presude nižestupanjskih sudova i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Zahtjevi tužiteljice temelje se na shvaćanju da je prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji između tuženika od 17. travnja 2001. glede kčbr. 20/5 oranice od 284 čhv upisane u zk. ul. broj 279 k.o. V. C. došlo do nesporazuma slijedom čega ugovor glede navedenog zemljišta nije nastao, a na temelju odredbe iz čl. 63. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO).

 

Na temelju utvrđenja:

 

-       da su kupoprodajnim ugovorom iz 1983., drugo i trećetuženi prodali ovu česticu ocu tužiteljice ali da on nikada nije proveo ovaj kupoprodajni ugovor u zemljišnim knjigama,

-       da je stoga prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora između drugo i trećetuženika kao prodavatelja i prvotuženika kao kupca u navedeni ugovor greškom navedena i kčbr. 20/5 iz zk. ul. 279 k.o. V. C.,

-       da prvotuženik nikada nije bio uveden u posjed navedene čestice već je uveden u posjed ostalih kupljenih čestica a što je prvotuženiku bilo poznato ili mu je moralo biti poznato,

 

sudovi nižeg stupnja zaključuju da prava volja prodavatelja nije bila da je predmet tog ugovora i navedena čestica, slijedom čega između stranaka nije, stvarno, ugovor sačinjen u pogledu navedene čestice, slijedom čega se radi o nepostojećem ugovoru jer je došlo do nesklada u očitovanju, pa na temelju odredbe iz čl. 63. ZOO utvrđuju da ugovor nema pravnog učinka glede navedene čestice, te posljedično tome afirmativno odlučuju i o svim ostalim zahtjevima tužiteljice, a na temelju odredbe iz čl. 104. st. 1. ZOO.

 

U svezi navedenog pravnog shvaćanja prvotuženik postavlja pravno pitanje:

 

Je li potrebno utvrditi postojanje istovremene pogrešne predodžbe o sadržaju očitovanja volje ugovornih stranaka da bi se radilo o nesporazumu, ili je za nesporazum dovoljno da prava volja prodavatelja nije bila usmjerena na prodaju navedene čestice?

 

Kao razlog važnosti tuženik se poziva na odluku ovog suda Rev 85/03 od 12. siječnja 2005.

 

              U slučajevima kada je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni primjerice ako o tom revizijskom pitanju još uvijek nije zauzeto shvaćanje revizijskog suda, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem ili ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prvostupanjskog žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda, trebalo preispitati sudsku praksu.

 

              U konkretnom slučaju odluka u sporu ne ovisi o postavljenom materijalnopravnom pitanju. Naime, obzirom na način na koji je postavljen tužbeni zahtjev, gdje se traži utvrđenje ništetnosti pravnog posla, a obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u primjeni odredbe čl. 63. ZOO, da u tom slučaju ugovor ne nastaje, to pravno pitanje nije važno za presuđenje u konkretnom predmetu, pa time niti važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Slijedom navedenog kako se ne radi o važnom pravnom pitanju za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni to je pozivom na odredbu čl. 392.b st. 3. ZPP riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 3. lipnja 2020.