1              Poslovni broj: 22 Gž-392/19-6

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-392/19-6

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Arijane Bolanča, kao predsjednice vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. M. B. - L., iz K. S., OIB: ..., 2. V. B., iz T., OIB: .... i 3. I. N., iz Z., OIB: ..., sve zastupane po Odvjetničkom društvu Lj., V. & p., protiv tuženika J. B., iz K. S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku G. K., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-2808/16 od 31. listopada 2018., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o j e

 

Ukida se presuda Općinskog u Splitu broj P-2808/16 od 31. listopada 2018. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je glavni tužbeni zahtjev kojim su tužiteljice tražile utvrditi da je ništetan i bez pravne valjanosti ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između L. B. kao primateljice uzdržavanja i J. B. kao davatelja uzdržavanja koji ugovor je sklopljen dana 2. listopada 2015. i ovjeren u potpisu kod Općinskog suda u Splitu pod brojem R1-1080/15, uz naknadu troška (točka I. izreke).

 

Odbijen je i podredni tužbeni zahtjev kojim su tužiteljice tražile utvrditi da ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između L. B. kao primateljice uzdržavanja i J. B. kao davatelja uzdržavanja, a kojim ugovorom je primateljica uzdržavanja ostavila u nasljedstvo davatelju uzdržavanja nekretnine upisane u Z. U. 1134 k.o. K. S., te grobnicu na grobnom mjestu sv. Nikole u K. S. oznake ..., u pretežitom dijelu, odnosno u dijelu od 5/6 dijela predstavlja ugovor o darovanju i u tom dijelu ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između L. B. kao primateljice uzdržavanja i J. B. kao davatelja uzdržavanja da ne proizvodi pravne učinke (točka II. izreke).

 

Ujedno su tužiteljice obvezane naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 25.781,25 kn (točka III. izreke).

 

Protiv ove presude žale se tužiteljice pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje ZID ZPP), s prijedlogom da se odluka preinači, podredno ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora je glavni zahtjev tužiteljica za utvrđenje ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju jer da je isti nemoralan, i jer da primateljica uzdržavanja, pok. majka stranaka nije bila sposobna za rasuđivanje u vrijeme sklapanja istog te da isti nije proizvod njene prave i slobodne volje; kao i iz razloga nedopuštene pobude jer da je motiv tuženika za sklapanje ugovora bilo postizanje nerazmjerne imovinske koristi a ne uzdržavanje majke.

 

Nadalje, predmet spora je i podredni zahtjev na utvrđenje da ugovor o doživotnom uzdržavanju djelomično predstavlja ugovor o darovanju a jer da je isti prividan.

 

Prvostupanjski je sud odbio glavni tužbeni zahtjev smatrajući da je primateljica uzdržavanja bila sposobna za rasuđivanje a pozivom na odredbu članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 79/15; dalje: ZOO) kojom je propisano da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, te odredbe članka 579. do 585. ZOO.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud odbio i podredni tužbeni zahtjev smatrajući da je ugovor o doživotnom uzdržavanju valjan i u formalnom i u sadržajnom pogledu i da ne prikriva darovni ugovor, a pozivom na odredbu članka 66. očito ZOO/91 iako je ovdje primijeniti odredbu članka 285. ZOO kojom je propisano da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama; da, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost; te da se prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da su dana 2. listopada 2015. pok. majka stranaka L. B. kao primateljica uzdržavanja i tuženik kao davatelj uzdržavanja, sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju i ovjerili kod Općinskog suda u Splitu broj R1-1080/15 i u kojem je navedeno kako se sudac uvjerio koliko je to moguće, da su nazočni orijentirani u vremenu i prostoru, sposobni za poduzimanje pravnih radnji i sklapanja pravnih poslova, da je istima detaljno objasnio smisao i posljedice ovog pravnog posla, da se uvjerio u njihovu pravu i ozbiljnu volju, da im je glasno pročitan predmetni ugovor i da su upozoreni na pravne posljedice istog nakon čega su izjavili da ostaju kod svih odredbi tog ugovora, nakon toga da su isti potpisali (dalje: Ugovor);

- da je dana 10. studenog 2015. pok. majka stranaka L. B. ponovno pristupila pred sud te u predmetu broj R2-1478/15 dala svoju oporuku pred svjedocima kojim je dio imovine ostavila kćerima - tužiteljicama, te sudac navodi kako je iz razgovora sa oporučiteljicom stekao uvjerenje da je sposobna za rasuđivanje, orijentirana u vremenu i prostoru i da shvaća značaj svojih djela, da je ista sucu predala nalaz i mišljenje sudskog vještaka specijalista psihijatra dr. Č. L. s prijedlogom da se priloži uz oporuku, da je u tom zapisniku citiran Ugovor i taksativno je navedeno što je istim regulirano te da su svjedoci identiteta i oporuke M. M. i K. L.;

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za psihijatriju dr. S. B., a nakon uvida u izvorni zdravstveni karton pok. L. B. te medicinsku dokumentaciju, kao i cijeli predmet spisa, proizlazi da pok. L. B. u vrijeme sastavljanja ugovora o doživotnom uzdržavanju nije pokazivala znakove psihičkog poremećaja koji bi doveo u pitanje njenu sposobnost rasuđivanja i da je bila svjesna što se sastavlja i što potpisuje, da nije bolovala od nekih težih duševnih smetnji koji bi s većom razinom vjerojatnosti doveli u pitanje sposobnost za rasuđivanje i slobodno izražavanje vlastite volje, pa da je bila sposobna shvatiti značenje i učinke predmetnog ugovora.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja donio odluku kao u izreci navodeći da su na Ugovoru vlastoručni potpisi stranaka, da je isti ovjeren kod suda (koji postupak tužiteljice ne osporavaju) kojom prigodom da su stranke upozorene na značenje svojih pravnih radnji te da su bili orijentirani u prostoru i sposobni za rasuđivanje, da se radi o dvostrano obvezujućem pravnom poslu i da je tuženik ispunjavao do majčine smrti svoje obveze iz Ugovora jer je plaćao troškove smještaja iste u Dom za stare i nemoćne u K. i sahranio je po mjesnim običajima o svom trošku. Kako je primateljica uzdržavanja preminula dana 29. prosinca 2015., to da je postojao određeni vremenski okvir u kojem su izvršavane obveze iz Ugovora, i da okolnost da je to trajalo nekoliko mjeseci samo po sebi ne utječe na njegovu pravnu valjanost jer takav ugovor sadrži u sebi elemente aleatornosti.

 

Smatra da se ne radi o prividnom ugovoru a pobude iz kojih je sklopljen ne utječu na njegovu valjanost te isti nije protivan javnom moralu i načelu savjesnosti i poštenja.

 

Žaliteljice navode da su istakle primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka psihijatra te da sud prvog stupnja nije iste dostavio vještaku radi očitovanja, nije vještaka pozvao radi usmenog izlaganja niti je prihvatio prijedlog za provođenje dokaza novim medicinskim vještačenjem čime da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP.

 

Odredba članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

 

Prema odredbi članka 250. ZPP, sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Prvostupanjski sud nije razjasnio zašto nije primjedbe tužiteljica dostavio vještaku na izjašnjenje i odgovor.

 

Odredbom članka 259. ZPP određeno je da sud rukovodi vještačenjem, da označuje predmet vještačenja, traži pojašnjenja i dr. pa tako i ukazuje vještaku na značaj pojedinog dokaza priloženog u predmet spisa.

 

Shodno tomu, u konkretnom slučaju sud je bio dužan upoznati vještaka dr. S. B. na procesni značaj spisu priloženih dokaza pa tako i mišljenja dr. Č. L.

S tim u vezi, u odluci broj Rev 2426//15-2 od 7. veljače 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi: „Naime, točno je da se nalazu i mišljenju sudskog vještaka koje nije izrađeno po nalogu suda, već po nalogu jedne od stranaka u postupku, ne može odreći značaj dokaznog sredstva kao privatne isprave, koju sud doduše nije dužan prihvatiti, ali istu treba vrednovati i ocijeniti u sklopu svih ostalih provedenih dokaza. Međutim, takva privatna isprava nema dokaznu snagu sudskog vještačkog nalaza i mišljenja, kako to pravilno zaključuje drugostupanjski sud u pobijanoj odluci. To stoga, što značaj sudskog vještačkog nalaza i mišljenja u parnici, kao dokaznog sredstva kojim se dokazuje osnovanost činjeničnih tvrdnji stranaka ima samo onaj nalaz i mišljenje vještaka kojeg je u tom svojstvu odredio sudu konkretnoj parnici (članak 251. ZPP).“

 

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se potvrđuju te činjenice. Koje su činjenice relevantne ovisi od pravne kvalifikacije slučaja, a egzistencija relevantnih činjenica utvrđuje se na razne načine pa tako i dokazivanjem kao nizom parničnih radnji procesnih subjekata.

 

Vještačenje je parnična radnja, jedno od dokaznih sredstava u parničnom postupku, provodi se samo kada je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, i to samo radi utvrđenja ili radi razjašnjenja kakve činjenice. To stručno znanje je ono koje bitno prelazi razinu znanja koje na tom području sudac obično dosegne općim obrazovanjem i životnim iskustvom suca. Sud nije vezan nalazom i mišljenjem vještaka već njegovu dokaznu vrijednost ocjenjuje na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti, pri čemu vještačenje kao i svaki drugi dokaz u postupku treba podvrgnuti analizi i dovesti ga u vezu s drugim dokazima jer vještak ne sudi, a prethodno sud treba i rukovoditi vještačenjem.

 

U parnici sud raspravlja određeni odnos među parničnim strankama i spor o pravu odnosno o obvezi koji nastaje iz tog odnosa, te pravilna presuda pretpostavlja jasan i pouzdan sud o postojanju pravnog odnosa i određenog prava odnosno obveze iz tog odnosa. Da bi se postigao takav cilj, dokazni postupak mora biti valjano proveden i strankama mora biti omogućeno stvarno i efikasno sudjelovanje u parnici, a što je ovdje sud prvog stupnja propustio jer prigovore tužiteljica na nalaz i mišljenje dr. B. nije istoj dostavio na izjašnjenje.

 

Povodom izvanredne revizije u odluci broj Rev 3019/2016-2 od 1. listopada 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi: „.... kada prvostupanjski sud propusti pozvati vještaka na glavnu raspravu te ga saslušati u pogledu iznesenih konkretnih prigovora na nalaz i mišljenje, tužitelj je onemogućen u raspravljanju. To stoga što vještak svoj nalaz i mišljenje daje usmeno na raspravi, a može ga dati i u pisanom obliku prije rasprave, dakle pisano i usmeno na raspravi, ali ne i samo pisano (članak 260. stavak 1. ZPP). Stranka (ovdje tuženik) je onemogućena u raspravljanju kad vještak nije saslušan na glavnoj raspravi. Svrha usmenog iznošenja nalaza i mišljenja vještaka jest da se time omogući strankama da se postavljanjem pitanja vještaku razjasne prigovori i primjedbe na vještakov nalaz i mišljenje, a što tuženiku u ovom slučaju nije omogućeno.“

 

Nadalje, u odluci broj Rev-x 1044/2017-2 od 19. rujna 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi: „Međutim, ovaj je sud već u više slučajeva (Rev-3073/90, Rev-54/07, Rev- 586/11, Revx-765/13) zauzeo shvaćanje da je stranka onemogućena u raspravljanju u situaciji kada je sud, a nakon što je vještak sačinio pisani nalaz i mišljenje i nakon što je stranka prigovorila tom nalazu i mišljenju, odbio prijedlog stranke za pozivanjem vještaka na raspravu i usmenim odgovaranjem na primjedbe stranke, čime da je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a.“

Zbog navedenih propusta suda prvog stupnja i time počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, ne može se za sada ispitati ni pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ni pravilnost primjene materijalnog prava, slijedom čega je valjalo uvažiti žalbu i ukinuti presudu temeljem odredbe članka 369. stavak 1. ZPP te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i to u fazu glavne rasprave.

 

U nastavku postupka sud će postupiti kako je naprijed upućen te će potom pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljica a time i o svim troškovima postupka.

 

U Splitu 3. lipnja 2020.