Broj: Rev 1950/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari M. M. iz O., kojeg zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika N. M. iz D. L., kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u K., radi isplate nužnih i korisnih troškova, te prigovora radi prebijanja na ime naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-269/09 od 18. svibnja 2010., kojima su djelomično preinačeni i djelomično potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Obrovcu poslovni broj P-30/07 od 7. studenoga 2008., u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

 

              "Utvrđuju se potraživanja parničnih stranaka koja u formulaciji ovog suda glase:

 

              I – Utvrđuje se potraživanje tužitelja na ime stečenog bez osnove, u iznosu od 130.610,75 kn.

 

              II – Utvrđuje se potraživanje tuženika po osnovi naknade na ime protupravnog korištenja njegove kuće od strane tužitelja u iznosu 5.899,00 kn.

 

              III – Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos 124.711,75 kn kao razliku izvršenog prijeboja utvrđenih potraživanja pod I i pod II s 15% zakonskih zateznih kamata tekućih od podnošenja tužbe tj. od 10. srpnja 2002. do isplate, kao i isplatiti mu parnične troškove u iznosu 13.401,65 kn.

 

              IV – Za više tražene iznose tužitelj i tuženik se odbijaju kao neosnovani."

 

              Drugostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

 

              "1) Djelomično se odbija žalba tuženika N. M. i potvrđuje presude Općinskog suda u Obrovcu poslovni broj P-30/07 od 7. studenoga 2008. u dijelu pod točkom I izreke.

 

              2) Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačuje presuda prvostupanjskog suda u dijelu pod točkama II i III izreke, tako da u tom dijelu iste sada glase:

 

              Utvrđuje se potraživanje tuženika N. M. po osnovi naknade na ime protupravnog korištenja njegove kuće od strane tužitelja M. M. u iznosu 13.440,00 kn.

 

              Dužan je tuženik N. M. isplatiti tužitelju M. M. iznos od 117.170,75 kn kao razliku izvršenog prijeboja utvrđenog potraživanja tužitelja u iznosu 130.610,75 kn i potraživanja tuženika u iznosu 13.440,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do isplate, dok se u ostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

              Uvažava se žalba tuženika i preinačuje rješenje prvostupanjskog suda u dijelu pod točkom III izreke (odluka o parničnom trošku), tako da ista glasi:

 

              Dužan je tuženik isplatiti tužitelju sveukupni parnični trošak u iznosu 10.600,00 kn."

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlaže da se obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Suprotno revizijskim navodima, u postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koju tuženik opisno ističe, navodeći da drugostupanjski sud nije obrazložio čime se rukovodio prilikom izračuna naknade za tužiteljevo korištenje njegove kuće.

 

              Naime, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su usuglašene s prikupljenom procesnom građom, uključujući i pitanje sporne naknade.

 

              Riječ je, prema razlozima drugostupanjske presude, o razdoblju od 11. kolovoza 2005. do 10. listopada 2006., kojeg dana je  tužitelj iselio i u kojem razdoblju je prema zaključku drugostupanjskom sudu bio nepošten posjednik, pa tuženiku pripada upravo utvrđenih 13.440,00 kn, u kojem dijelu je prihvaćen prigovor radi prebijanja tuženika kao podnositelja revizije.

 

              Nadalje, u postupku koji je prethodio reviziji nije povrijeđeno načelo neposrednosti time što prema revizijskim navodima građevinski vještak nije neposredno vještačenje proveo u predmetnom parničnom postupku, već u prethodnom postupku osiguranja dokaza.

 

              Naime, u postupku osiguranja dokaza u kojem je provedeno sporno građevinsko vještačenje radi utvrđenja visine nužnih i korisnih troškova, sudjelovao je tuženik, koji je bio ovlašten iznositi sve prigovore, a što je mogao učiniti i kasnije tijekom parničnog stadija postupka, pa tuženiku nije onemogućeno raspravljanje (ako tuženik sadržajno svoj prigovor temelji na bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP), dok povreda načela neposrednosti (čl. 354. st. 1. u vezi čl. 4. ZPP) kada  bi i bila počinjena, mogla bi predstavljati samo relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka učinjenih u postupku pred prvostupanjskim sudom.

 

              Međutim, u smislu čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP, protiv drugostupanjske presude se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP samo zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka u činjenih u postupku pred drugostupanjskim sudom, zbog čega navedeni prigovor nije mogao biti prihvaćen.

 

              Konačno, pazeći po službenoj dužnosti u smislu čl. 392.a st. 1. ZPP na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, valja reći da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu učinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu nužnih i korisnih troškova koje je on kao pošteni posjednik imao dok je koristio obiteljsku kuću tuženika, s time da je u ovom postupku u smislu čl. 338. st. 3. u vezi čl. 333. ZPP odlučeno i o postojanju potraživanja tuženika istaknutog radi prebijanja na ime naknade štete iz osnove nemogućnosti, odnosno protupravnog korištenja te kuće.

 

              Pravilno je u postupku koji je prethodio reviziji utvrđena osnova i visina nužnih i korisnih troškova koje je tužitelj kroz vrijeme dok je bio pošteni posjednik uložio u obiteljsku kuću tuženika, pri čemu su sudovi svoj zaključak utemeljili kako na rezultatu provedenog građevinskog vještačenja, tako i na zapisniku Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine od 19. studenoga 1996. (list 5), u kojem je utvrđeno stanje imovine (kuće) dodijeljene na korištenje tužitelju. Tako iz navedenog zapisnika proizlazi da su krov i gornja ploča bili uništeni (srušeni), te da kuća nije bila useljiva niti ožbukana, nije imala instalacije, stolariju i sl.

 

              Imajući na umu i to da glede korisnih troškova tužitelj nije promijenio namjenu stvari, pravilno je primijenjena mjerodavna odredba čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – dalje: ZV) kada je tužitelju visina nužnih i korisnih troškova utvrđena u iznosu 130.610,75 kn.

 

              Konačno, glede osnovanosti prigovora radi prebijanja na ime naknade za korištenje kuće postavljenog u cjelokupnom razdoblju od useljenja tužitelja do njegova iseljenja u trajanju od 71 mjeseca u iznosu 96.785,78 kn, treba odgovoriti da tužitelj nije postao nepoštenim posjednikom samim useljenjem budući da je tužitelju dana kuća na privremeno korištenje suglasno mjerodavnim propisima i u skladu s općim interesom i legitimnim ciljem da se zaštiti napuštena imovina od propadanja i devastacije, a s druge strane da se zbrinu osobe ostale bez domova uslijed ratnih događaja (rješenje Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine Klasa: UP-I-371-01/96-01/296, Ur. broj: 2198-22-96-1 od 24. listopada 1996.).

 

              Točno je da je rješenjem od 22. studenog 2000. iste Komisije ukinuto navedeno rješenje od 24. listopada 1996., ali njime nije prestalo pravo korištenja predmetne nekretnine budući da je obaveza predaje i iseljenja vezana uz osiguranje alternativnog smještaja i o tome primitku obavijesti. Osim toga radovi su izvedeni prije 22. studenog 2000.

 

              Prema tome, tužitelj nije postao nepošteni posjednik prije podnošenja zahtjeva tuženika kao vlasnika za vraćanje kuće, odnosno s tim u vezi prije nego što je tužitelj dobio nalog za iseljenje Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka u vezi osiguranja drugog smještaja i od tada tuženik ima pravo na naknadu zbog tužiteljeva korištenja kuće.

 

              To je prema činjeničnom zaključku drugostupanjskog suda upravo 13.440,00 kn, imajući na umu utvrđeno razdoblje, pri čemu sama visina naknade po 1 m2 nije sporna.

 

              Na osnovu svega izloženog, budući da je tužbeni zahtjev utvrđen osnovanim do iznosa 130.610,75 kn, a postojanje potraživanja povodom prigovora radi prebijanja u iznosu 13.440,00 kn, pravilno je tužitelju na osnovu izvršenog prijeboja dosuđena razlika u iznosu 117.170,75 kn.

 

              Zbog toga, budući da je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

U Zagrebu, 30. listopada 2013.