Broj: Rev-x 1090/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. T. iz Z., koju zastupa punomoćnik E. G., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika S. Š. iz Z., L., drugotuženice K. Š. iz Z., L., koje zastupa punomoćnik L. V., odvjetnik u Z., te trećetuženice M. P. iz Z., L., radi utvrđenja i priznanja prava vlasništva, odlučujući o reviziji prvo i drugotuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-2866/10-2 od 20. travnja 2010., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-3049/00 od 17. studenog 2009., u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2013.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija prvo i drugotuženika S. Š. i K. Š. izjavljena 19. srpnja 2010. se prihvaća, te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-2866/10-2 od 20. travnja 2010. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-3049/00 od 17. studenog 2009. u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i glede odluke o troškovima postupka, pa se u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Dopuna revizije prvo i drugotuženika podnesena 15. prosinca 2011. odbacuje se kao nepravodobna. 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je sada pok. K. Š. zajedno sa svojim sada pok. suprugom S. Š., sinom Stjepana, suvlasnica u ½ dijela stambene zgrade u Z., L., sagrađene na kat. čest. br. 1940/2 u naravi oranica P., površine 1456 čhv, upisane u zk. ul. 1822 k.o. B. N., odnosno isključiva vlasnica ¼ dijela predmetne nekretnine, a pok. suprug S. Š. u drugoj ¼ dijela predmetne nekretnine, pa su tuženici dužni priznati tužiteljici kao nasljednici pok. K. Š. njezin suvlasnički dio, izdati joj valjanu tabularnu ispravu za upis njezina prava vlasništva u zemljišnim knjigama, jer će u protivnom ova presuda zamijeniti istu (toč. I.). Ujedno su tuženici dužni solidarno naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 325.414,76 kn, zajedno sa zateznom kamatom od 17. studenoga 2009 do isplate (toč. II.).

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba prvo i drugotuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužiteljice za utvrđenje suvlasništva pok. K. Š. i njezina pok. supruga S. Š., svakoga u ¼ dijela, a što su tuženici dužni priznati tužiteljici kao nasljednici pok. K. Š., kao i u dijelu gdje je odlučeno o troškovima postupka. Ujedno je prihvaćena žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim su tuženici obvezani tužiteljici izdati tabularnu ispravu za upis njezina prava vlasništva, te da će u protivnom ispravu zamijeniti ova presuda. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

              Protiv presude suda drugoga stupnja prvo i drugotuženici su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvoga ili drugoga stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica poriče sve navode revidenata, te predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu i obvezati revidente na plaćanje troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Prvo i drugotuženici podnijeli su i dopunu revizije zaprimljenu kod ovoga suda 15. prosinca 2011.

 

              Revizija prvo i drugotuženika je osnovana, dok je dopuna revizije prvo i drugotuženika nepravodobna.

 

              Ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 392. a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći pritom po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Postupajući u skladu s gore navedenom odredbom ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužiteljice da je sada pok. tužiteljica K. Š., zajedno sa sada pok. suprugom S. Š., suvlasnica u ½ dijela stambene zgrade u Z., L., sagrađene na kat. čest. 1940/2 u naravi oranica P., površine 1456 čhv, upisane u zk. ul. 1822 k.o. B. N., odnosno da je ista isključiva vlasnica u ¼ dijela predmetne nekretnine, a njezin pok. suprug ¼ dijela iste nekretnine, što su tuženici dužni priznati tužiteljici kao nasljednici pok. K. Š.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutih revizijskih razloga po shvaćanju ovoga suda počinjena je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a osim toga pogrešno je primijenjeno materijalno pravo.

 

              Naime, prema odredbi čl. 388. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, dalje ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ZVDSP prosuđuju se prema odredbama tog zakona, ako prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije što drugo određeno. U st. 2. istog članka propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju po pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka stvarnih prava i njihovih pravnih učinaka.

 

              Iz sadržaja nižestupanjskih odluka proizlazilo bi da je sada pok. tužiteljica K. Š. za života sklopila brak sa S. Š. 1951. godine, te da je došla živjeti u kuću roditelja svog supruga, S. Š. starijeg i supruge Z.

 

              Nadalje iz utvrđenja proizlazi da je sada pok. tužiteljica donijela u brak miraz i to dio u novcu, a dio je ostvarila prodajom zemljišta, a koji novac je uložen u gradnju kuće u kojoj su živjeli ona, njezin suprug S., te roditelji supruga. Kuća koja je bila građena u to vrijeme, bila je građena na nekretnini koja je bila u vlasništvu roditelja supruga sada pok. tužiteljice K. Š., sada pok. S. Š. starijeg i Š. Z. Ta ista kuća je kasnije bila srušena za potrebe izgradnje autoputa, vjerojatno u postupku eksproprijacije. To bi značilo da je rušenjem stare kuće došlo do propasti stvari, te da je time prestalo pravo vlasništva na toj nekretnini, koja je bila vjerojatno eksproprirana za potrebe autoputa.

 

              Nakon toga je Grad Zagreb isključivo svojim sredstvima financirao kupnju zemljišta za izgradnju nove kuće, te je u cijelosti financirao izgradnju nove kuće, koja je sada predmet postupka, a koja je bila nakon toga uknjižena kao vlasništvo roditelja supruga ranije tužiteljice S. Š. starijeg i  njegove supruge Z. Kod toga nižestupanjski sudovi nisu utvrdili je li Grad Zagreb i s kime sklopio kakav sporazum, a glede gradnje nove, sada sporne kuće.

 

              Iz obrazloženja prvostupanjske odnosno drugostupanjske odluke uopće nije vidljivo na kojem se pravnom osnovu temelje pobijane presude, odnosno da li su sudovi utvrdili da je ranija tužiteljica vlasništvo stekla gradnjom, ulaganjem ili na neki drugi način, a uopće nije raspravljeno pitanje na koji su način roditelji supruga ranije tužiteljice, S. Š. stariji i njegova supruga Z., upisani kao vlasnici sporne nekretnine. Moglo bi se zaključiti da je njihova nekretnina bila eksproprirana, te da su nakon toga roditelji sada pok. supruga upisani kao vlasnici na temelju odluke nadležnog upravnog tijela u postupku eksproprijacije. Međutim, navedene činjenice zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi uopće nisu utvrđivali.

 

              Naime, ako su roditelji supruga ranije tužiteljice S. Š. stariji i Z. Š. stekli vlasništvo sporne nekretnine na temelju odluke nadležne upravne vlasti, postavlja se pitanje po kojem je pravnom temelju onda tužiteljica stekla vlasništvo sporne nekretnine. Kod toga sud drugoga stupnja navodi da prihvaća pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica vlasništvo te nove kuće stekla temeljem obiteljske zajednice života i rada i to prema prešutnom sporazumu S. Š. starijeg i njegove žene Z., pri čemu se niti taj sud ne poziva ni na jedan propis.

 

              S druge pak strane, prema odredbi čl. 395. st. 2. ZVDSP, od dana stupanja na snagu ovoga Zakona mogu se odredbe propisa koji su na snazi, a različito uređuju pripadanje zgrada, odnosno dijelova zgrada od pripadanja zemljišta, tumačiti i primjenjivati samo u skladu s načelom jedinstvenosti nekretnine.

 

              Iz izreke prvostupanjske odluke proizlazilo bi da je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica u ¼ dijela stambene zgrade, a da istovremeno nije i suvlasnica cijele nekretnine.

 

              To znači da nižestupanjski sudovi nisu mogli utvrditi pok. tužiteljicu suvlasnicom u ½, odnosno ¼ stambene zgrade, a bez da je istovremeno ista utvrđena suvlasnikom cijele nekretnine, odnosno bez da je raspravljeno i pitanje vlasništva ostalog zemljišta, jer pojedinačnu nekretninu u smislu čl. 9. ZVDSP čini zemljište i zgrada koja se trajno nalazi na zemljištu odnosno katastarskoj čestici.

 

              Stoga je izreka presude u protivnosti s načelom jedinstva nekretnine, pa je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

              Osim toga, nižestupanjski sudovi su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da je u izreci prvostupanjske presude suđeno da je tužiteljica suvlasnica stambene zgrade u Z., L., u određenom suvlasničkom omjeru, a koja zgrada je sagrađena na kat. čest. 1940/2 u naravi oranica P. površine 1496 čhv.

 

              Postavlja se pitanja kako nekretnina na kojoj je sagrađena zgrada može biti u naravi oranica, već bi se prije radilo o nekretnini koja je dijelom oranica, a dijelom dvorište, odnosno izgrađena zgrada.

 

              Pravilno se u reviziji ukazuje da u nižestupanjskim odlukama, a glede merituma zahtjeva, sudovi nisu uopće naveli na kojem propisu temelje svoju odluku, niti se to može utvrdili iz razloga nižestupanjskih odluka, pa je i to razlog zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati.

 

              Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, a zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, prihvatiti reviziju prvo i drugotuženika i ukinuti obje nižestupanjske presude, te predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Kod toga je ukinuta presuda u odnosu na sve tuženike budući su isti utuženi kao nasljednici ranijih nositelja prava, pri čemu su isti suparničari u smislu odredbe čl. 201. ZPP (identično shvaćanje izraženo je u odluci Županijskog suda u Rijeci Gž-1120/00 od 29. studenog 2000., Izbor odluka 1/2001.).

 

              U nastavku postupka sudovi će voditi računa o iznesenim primjedbama, te donijeti novu meritornu odluku vodeći računa o načelu pravnog jedinstva nekretnine, odnosno jasno izraziti materijalnopravno shvaćanje o predmetu spora, vodeći računa, ako je do stjecanja vlasništva od strane prednice tužiteljice došlo, je li do stjecanja došlo u vrijeme važenja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, ili u vrijeme važenja pravnih pravila Općeg građanskog zakonika.

 

              Novom odlukom odlučiti će se o cjelokupnim troškovima postupka, uključujući i troškove ovog revizijskog postupka.

 

              Glede pak dopune revizije, ista je podnesena izvan roka za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 4. ZPP, radi čega je dopuna revizije nepravodobno podnesena. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti dopunu revizije kao nepravovremenu.

 

U Zagrebu 30. listopada 2013.