- 1 -              Revt 111/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 111/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. T. d.o.o. u stečaju, R., zastupane po punomoćnici I. G., odvjetnici u R., protiv tuženika M. S., OIB ..., iz R., zastupanog po punomoćniku M. L., odvjetniku u R., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2630/13-4 od 6. svibnja 2015. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-3370/11-67 od 26. listopada 2012., u sjednici održanoj 3. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija i dopuna revizije tuženika kao neosnovana, osim u dijelu odluke o trošku.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tuženika na odluku o parničnom trošku odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točci I izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 825.686,30 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. ožujka 2002. pa do isplate u roku od 8 dana.

 

U točci II izreke odbijen je preostali tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtjeva zateznu kamatu na iznos gore navedene glavnice po stopi iznad 12% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. pa nadalje.

 

U točci III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 49.587,83 kn u roku o 8 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena u točci I i III izreke.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik s time da je u zakonskom roku nadopunio svoju reviziju. Poziva se na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava pa predlaže da se revizija prihvati, a pobijane nižestupanjske presude preinače u pobijanom dijelu tako što bi se tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, a tužitelju naložilo naknaditi parnični trošak tuženiku. Podredno predlaže da se nižestupanjske presude ukinu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i troškove revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana u pobijanju odluke o glavnoj stvari, dok je revizija nedopuštena u pobijanju odluke o parničnom trošku.

 

Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

 

Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP na koju se sadržajem revizije tuženik poziva, jer je o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje pravomoćno odlučeno rješenjem suda prvog stupnja kojim je povrat u prijašnje stanje dopušten (list 51. i 80. spisa).

 

Nije počinjena neka druga bitna povreda odredaba parničnog postupka, a posebno ona na koju se ukazuje dopunom revizije u pravcu da drugostupanjski sud nije naveo niti jednu odredbu materijalnog prava na kojoj je utemeljio svoju odluku. S tim u svezi valja reći da pobijana presuda sadrži razloge, oni su jasni i u dostatnoj mjeri i pravno obrazloženi zbog čega se pobijana presuda, suprotno reviziji, u svemu može ispitati. Tako nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja da je T. d.o.o. R. bio izvođač radova i sklopio sa Župnim uredom B. K., kao naručiteljem radova, ugovor o izvođenju radova na objektu župne crkve B. K. na D.

 

Nadalje je utvrđeno da je tuženik kao član društva T. d.o.o. sklopio navedeni ugovor o izvođenju radova, iako za to nije bio po zakonu ovlašten, te da je od strane naručitelja radova u razdoblju od 1.10.2001. do 23.3.2002. primio isplatu utuženog iznosa od 825.686,30 kn, a da taj novac nije uplatio izvođaču radova niti prije, niti poslije otvaranja stečaja nad njim, a nije dokazao niti da je imao ovlaštenja raspolagati tim novčanim iznosima niti je dokazao da je novac utrošio na izvođenje radova po sklopljenom ugovoru.

 

Slijedom takvih utvrđenja, a jer je u međuvremenu nad T. d.o.o. otvoren stečajni postupak i zaključen njegovim brisanjem, tuženik je ne uplativši navedeni iznos tužitelju samim time počinio štetu stečajnim vjerovnicima umanjenjem njihove imovine (skupna šteta). Stoga je, suprotno reviziji i njezinoj dopuni, pravilno pobijanom presudom udovoljeno tužbenom zahtjevu primjenom odredbe iz čl. 101. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 – dalje: SZ) i tako naloženo tuženiku primljeni iznos uplatiti tužitelju kao Stečajnoj masi stečajnog dužnika T. d.o.o. u stečaju.

 

Pri tome, a suprotno reviziji, nije odlučno pitanje za ovaj spor jesu li u postupku namireni stečajni vjerovnici, niti je odlučno kako će se rasporediti imovina stečajne mase nakon što se naplate troškovi stečajnog postupka, a niti je od utjecaja na ovaj spor naplata eventualnih potraživanja tuženika koja u ovom postupku nije zatražio, a niti ih dokazao.

 

Upravo suprotno navodima revizije, u datim okolnostima činjeničnih utvrđenja, za zaključiti je da bi zadržavanjem primljenog novčanog iznosa u utuženom iznosu od strane tuženika, na njegovoj strani došlo do neosnovanog obogaćenja sukladno odredbi čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91).

 

Iz navedenih je razloga zato valjalo u svemu odbiti reviziju kao neosnovanu i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

Sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike hrvatske od 16. studenog 2015. da "pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojega bi bila dopuštena revizija", valjalo je reviziju tuženika u dijelu pobijanja odluke o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu i tako odlučiti kao u izreci rješenja sukladno čl. 392. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 3. lipnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.