1

Poslovni broj: Gž-1428/2019-2

 

Poslovni broj: Gž-1428/2019-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

I

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Veljka Kučekovića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice A. S., OIB: …, iz S., zastupane po punomoćnici M. J., odvjetnici iz S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S., radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3785/18 od 23. svibnja 2019. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2020.,

 

presudio je i riješio je

 

Žalba tužiteljice djelomično se uvažava kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženice uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3785/18 od 23. svibnja 2019. godine;

- potvrđuje u odbijajućem dijelu za iznos od 48.051,24 kn (slovima: četrdeset osam  tisuća pedeset jedna kuna i dvadeset četiri lipe) koji obuhvaća mjesečne iznose naknade štete za vremenski period od 1. kolovoza 2011. godine do 1. travnja 2013. godine s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom,

- ukida u dosuđujućem dijelu za iznos od 42.810,30 kn (slovima: četrdeset dvije tisuće osamsto deset kuna i trideset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom i odbijajućem dijelu za iznos od 118.389,70 kn (slovima: sto osamnaest tisuća tristo osamdeset devet kuna i sedamdeset lipa) i u odluci o naknadi parničnog troška te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu kojom je u točki 1. izreke naložio tuženici da tužiteljici naknadi štetu u iznosu  od 42.810,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne mjesečne iznose kao je to specificirano u izreci, od dospijeća do isplate, dok je tužiteljica odbijena s iznosom iznad dosuđenog do zatraženog  iznosa od 209.251,24 kn, a odbijajući dio se sastoji od zatraženih mjesečnih iznosa za razdoblje od 1. kolovoza 2011. godine do 1. travnja 2013. godine i od razlike između zatraženih i dosuđenih mjesečnih iznosa od ožujka 2013. godine do kolovoza 2018. godine. U točki 2. izreke riješeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

Protiv odbijajućeg dijela navedene presude i odluke o troškovima pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica dana 7. lipnja 2019. godine zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu ili da istu podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude i protiv odluke o naknadi parničnog troška pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica 4. lipnja 2019. godine zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima ili da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu dani.

 

Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok je žalba tuženice osnovana.

 

Tužiteljica je tužbom potraživala isplatu iznosa od 209.251,24 kn kao razliku između tržišne najamnine i zaštićene najamnine koju je plaćao i plaća zaštićeni najmoprimac u stanu u njezinom vlasništvu za vremenski period od 1. kolovoza 2011. godine do 1. rujna 2018. godine.

Tuženica je osporila tužbeni zahtjev smatrajući da presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) na koju se tužiteljica poziva (Statileo protiv Republike Hrvatske) ne može biti formalni izvor prava koji bi obvezivao Republiku Hrvatsku da tužiteljici naknadi razliku između tržišne i zaštićene najamnine kroz utuženo razdoblje, a da u Republici Hrvatskoj ne postoji pozitivni propis koji bi predstavljao pravnu osnovu za priznanje prava na navedenu naknadu. Postavljeni tužbeni zahtjev da premašuje primjerenu najamninu o kojoj govori ESLJP u navedenoj presudi te ističe prigovor zastare za sva potraživanja dospjela unatrag 3 godine od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješavanje spora.

Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužiteljica vlasnica dvosobnog stana na 1. katu lijevo uz omladinski dom, položenog u zgradi anagrafske oznake S., sagrađenoj na čest.zem. 957/12, iz zk.ul. 3351, poduložak 2, k.o. S., površine 42,35 m2,

- da je stan temeljem ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 31. prosinca 1997. godine do smrti ... godine kao zaštićeni najmoprimac koristila Lj. M., a nakon njezine smrti njezin sin V. M.,

- da je tužiteljica pred istim sudom dana 2. travnja 2013. godine pokrenula postupak radi iseljenja V. M., dok je V. M. podnio protutužbeni zahtjev radi donošenja presude koja nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom te je pravomoćnom presudom broj Pst-483/13 od 19. srpnja 2016. godine odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi iseljenja V. M. iz predmetnog stana, a usvojen je njegov protutužbeni zahtjev te je donesena presuda koja nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u visini od 114,35 kn mjesečno,

- da je rješenjem prvostupanjskog suda broj R1-427/12 od 23. svibnja 2013. godine prihvaćen prijedlog V. M. za osnivanje pologa za polaganje najamnine za predmetni stan te je isti počevši od 1. lipnja 2013. godine uplaćivao mjesečno iznos od 88,80 kn,

- da je tužiteljica plaćala pričuvu u 2011. godini u iznosu od 65,22 kn mjesečno za predmetni stan, da se tužiteljica prije podnošenja predmetne tužbe obratila tuženici radi mirnog rješenja spora (ne navodi se datum) te je tuženica odgovorila dopisom od 16. ožujka 2016. godine.

U pogledu visine ugovorene najamnine prvostupanjski sud je zatražio podatke od agencije T. u S. prema čijim podacima bi vrijednost tržišne najamnine u … površine 48,40-50 m2 na prvom katu u periodu od kolovoza 2011. godine do rujna 2018. godine iznosila oko 300-500 Eura mjesečno ovisno o stupnju uređenosti, katnosti i orijentaciji. Iz podataka Porezne uprave, Područnog ureda S. da se tržišna najamnina za stambene prostore u prvoj zoni kretala u rasponu od 44,00-72,00 kn/m2 pa da se za stan površine 50 m2 koji je najbliži lokaciji i površini predmetnog stana mogla ugovoriti najamnina u iznosu od 2.700,00 kn mjesečno. Prema podacima grada S., Službe za gospodarenje gradskom imovinom, Odsjeka za gospodarenje imovinom, da je slobodno ugovorena najamnina za stan površine 49 m2 u … od 2011. godine do 2018. godine iznosila 7,34 kn/m2 odnosno 359,66 kn za stan površine 49 m2. Prema podacima D. n. d.o.o. za stanove u vlasništvu Republike Hrvatske, među kojima je i jedan u S. na adresi …, najpovoljnija ponuda da je iznosila 1.502,00 kn mjesečno.

Prvostupanjski sud je analizirao presudu ESLJP iz koje da proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava zbog čega je podnositelju tužbe dosudio naknadu štete. Kako je Konvencija, a navedenom odlukom je utvrđeno da je Zakonom o najmu stanova povrijeđen čl. 1. Protokola 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10), prema odredbi čl. 141. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) iznad zakona po pravnoj snazi, a sudovi sude na temelju Ustava i međunarodnih ugovora, to da se odluka ESLJP Statileo protiv Republike Hrvatske primjenjuje u Republici Hrvatskoj, odnosno stavovi izneseni u toj odluci da su obvezujući za sve sudove u Republici Hrvatskoj jer tako proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. godine broj U-III-3304/2011. Zbog toga da je tuženica u obvezi naknaditi štetu koju tužiteljica trpi zbog činjenice da ne može raspolagati svojom vlastitom imovinom i da joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu, s obzirom da Republika Hrvatska nije na odgovarajući način uskladila zakonske propise s pravima koje štite Ustav Republike Hrvatske i međunarodne konvencije, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva.

U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio da se na konkretnu tražbinu tužiteljice primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje ZOO) jer se radi o šteti koja dospijeva mjesečno pa su stoga zastarjela potraživanja tužiteljice do 16. ožujka 2013. godine jer je tuženica odgovorila na zahtjev tužiteljice za mirno rješenje spora dana 16. ožujka 2016. godine pa kako tužiteljica nije pružila dokaze kada se obratila nadležnom državnom odvjetništvu, to prvostupanjski sud dan očitovanja smatra danom podnošenja zahtjeva.

U pogledu visine naknade prvostupanjski sud ocjenjuje da tužiteljica ne bi imala pravo tražiti razliku između tržišne i zaštićene najamnine u cijelosti jer da tu razliku nije dosudio podnositelju zahtjeva ESLJP u predmetu Statileo protiv RH, već mu je za razdoblje od 101 mjesec dosudio na ime imovinske štete iznos od 8.200,00 eura, odnosno 81,19 eura mjesečno, što prema tečaju na dan zaključenja glavne rasprave u ovom postupku, 1 euro = 7,4260 kn, iznosi 602,92 kn.

Kako je ESLJP odredio da se u konkretnom predmetu naknada treba uvećati za sve poreze koji bi se mogli zaračunati, to je prvostupanjski sud uvećao iznos od 602,92 kn za 13,2%, odnosno za iznos od 55,70 kn mjesečno te je dobio iznos od 658,62 kn koliko bi mjesečno tužiteljici bila dužna platiti tuženica naknadu štete po navedenom osnovu. Zbog toga joj je dosuđen iznos od 42.810,30 kn za vremenski period od ožujka 2013. godine do kolovoza 2018. godine, dok je odbijena s preostalim iznosom do 209.251,24 kn.

Odluka o naknadi parničnog troška utemeljena je na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a te imajući u vidu uspjeh stranaka u sporu prvostupanjski sud ocjenjuje da bi svaka stranka trebala snositi svoj parnični trošak.

Tužiteljica u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka pri čemu ne navodi koju je bitnu povredu prvostupanjski sud počinio.

Drugostupanjski sud povodom žalbi stranaka primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a po službenoj dužnosti pazi na bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a. Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer za svoju odluku u odnosu na visinu potraživanja tužiteljice i djelom u odnosu na prigovor zastare, nije dao jasne razloge.

Prvostupanjski sud je pribavljao podatke o tržišnoj najamnini koju bi tužiteljica mogla postići za stan na području na kojemu se isti nalazi u Splitu, da bi u konačnici ocijenio da se naknada štete ne bi sastojala u razlici između tržišne i zaštićene najamnine stana, već da je to onaj novčani iznos koji je određen u presudi ESLJP-a Statileo protiv RH.

Kada odlučuje u konkretnom predmetu, ESLJP navodi:

„156.Uzimajući u obzir opći interes kojem se težilo kod miješanja u podnositeljeva vlasnička prava u ovom predmetu (vidi stavak 122. ove presude), Sud nadalje ponavlja da su kod donošenja pravnih propisa koji reguliraju stanovanje, države stranke Konvencije ovlaštene sniziti najamninu do razine ispod tržišne vrijednosti, jer zakonodavna vlast može razumno odlučiti u okviru pitanja politike, da je naplata tržišne najamnine neprihvatljiva sa stajališta socijalne pravde (vidi ranije citirani predmet Mellacher i drugi, § 56.). Stoga takve mjere, osmišljene u cilju postizanja veće socijalne pravde, mogu tražiti naknadu nižu od pune tržišne cijene (vidi, npr. ranije citirani predmet Edwards (pravična naknada), § 20).“

„…da naknada materijalne štete koju je podnositelj pretrpio u ovom predmetu treba pokriti razliku između najamnine na koju je podnositelj zahtjeva imao pravo prema domaćim pravnim propisima, a koju Sud smatra neodgovarajućom i odgovarajuće najamnine. Stoga ne može sadržavati iznos zaštićene najamnine na koju bi podnositelj u svakom slučaju imao pravo. U protivnome bi I.T., kao zaštićena najmoprimka koja je stanovala u podnositeljevom stanu, bila neopravdano oslobođena svoje obveze plaćanja najamnine za to razdoblje, a koju bi u tom slučaju neopravdano snosila država.“

„158.U svjetlu prethodno navedenog i u cilju utvrđivanja odgovarajuće najamnine u ovom predmetu, Sud je izvršio procjenu, uzimajući osobito u obzir informacije dobivene od stranaka o visini tržišne najamnine za usporedive stanove za relevantno razdoblje (koje informacije se u bitnome ne razlikuju, vidi stavak 139. ove presude) i zaštićene najamnine koju je podnositelj zahtjeva imao pravo primati u tom istom razdoblju za najam svog stana (vidi stavak 135. ove presude). Sud smatra razumnim dosuditi podnositeljevom nasljedniku iznos od 8.200 eura (EUR) na ime materijalne štete.“

Presude ESLJP-a i stavovi koji su izraženi u takovim presudama obvezuju sudove u Republici Hrvatskoj. Međutim, konkretna naknada štete koju dosuđuje ESLJP u konkretnim predmetima ne može se primijeniti kao pravilo koje treba primjenjivati u svim drugim predmetima u kojima se radi o tužbenim zahtjevima za naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja stana, kao univerzalna naknada, jer treba u svakom slučaju poći od konkretnog iznosa koji bi tužitelj kao najmodavac mogao ostvariti (nije isto da li se iznajmljuje stan u centru ili na periferiji grada, kako je opremljen i koje je kvadrature, te kolika je potražnja za najmom stanova na određenom području).

Imovinska šteta koja se potražuje je ono što je tužiteljica izgubila zbog toga što ne može slobodno raspolagati svojom imovinom, bilo da ju sama koristi ili da ju iznajmljuje.

Kod utvrđivanja visine štete, po ocjeni ovog suda potrebno je voditi računa o tome koji bi iznos tužiteljica mogla ostvariti na slobodnom tržištu, vodeći računa o području na kojem se stan nalazi, o opremljenosti i površini stana, a koji iznos ne može biti manji od najmanjeg iznosa kojeg bi mogla ostvariti na slobodnom tržištu (obzirom da se podaci koje je prvostupanjski sud prikupio kreću u rasponu od najnižeg do najvišeg iznosa) od kojeg iznosa se treba odbiti iznos zaštićene najamnine koji joj je dužan plaćati zaštićeni najmoprimac.

U odnosu na pitanje zastare, ovaj sud prihvaća stav prvostupanjskog suda da je zastara nastupila za sva potraživanja tužiteljice dospjela u vremenskom periodu od 1. kolovoza 2011. godine do 1. travnja 2013. godine, a radi se o iznosu od 48.051,24 kn, pa je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

Međutim, nejasan je stav prvostupanjskog suda u odnosu na zastaru potraživanja koja su dospjela u vremenskom periodu od odgovora tuženice na zahtjev za mirno rješenje spora dana 16. ožujka 2016. godine pa do podnošenja tužbe.

Prema odredbi čl.186.a st. 2. ZPP-a podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora dolazi do zastoja zastare.

Prema odredbi čl. 238. Zakona o obveznim odnosnima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018), ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane.

U konkretnom slučaju zastara se računa od dana podnošenja tužbe, a ne od dana kada je tuženica odgovorila na zahtjev tužiteljice, jer je dana 16. ožujka 2016. godine nastavljen tijek zastare i za potraživanja koja su dospjela u vremenu od odgovora tuženice na zahtjev za mirno rješenje spora pa do podnošenja tužbe.

Zbog toga je ukinuta pobijana odluka u dosuđujućem dijelu točke 1. izreke za iznos od 42.810,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom i u odbijajućem dijelu točke 1. izreke za iznos od 118.389,70 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Nije jasna niti odluka o naknadi parničnog troška s obzirom da je u konkretnom slučaju tužiteljica uspjela s 20% tužbenog zahtjeva, a visina troškova ovisi o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, pa nije jasno na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je uspjeh stranaka u postupku podjednak zbog čega odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove, pa je  ukinuta i odluka o naknadi parničnog troška.

U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista ukinuta primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti učinjenu bitnu povredu,  ponovo će ocijeniti sve provedene dokaze, a kako se postupak vraća u fazu pripremnog ročišta, provest će i druge dokaze koje mu predlože stranke, a na visinu tržišne najamnine, ako  ocijeni da je iste potrebno provesti, nakon čega će donijeti novu odluku o glavnoj stvari i o naknadi parničnog troška za koju će dati jasne razloge.

 

Koprivnica, 2. lipnja 2020.