- 1 -              Rev 1732/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1732/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz Z., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku F. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika I. REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama i II. T. N. d. o. o. u stečaju iz Z., ..., OIB: ..., kao pravnog sljednika E. trgovine d. o. o. iz Z., ..., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku iz Z., radi nedopuštenosti osiguranja, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1572/2018-2 od 19. rujna 2018. kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj P-364/2017-11 od 09. ožujka 2018., u sjednici održanoj 2. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1572/2018-2 od 19. rujna 2018., u njezinim točkama II, III. i IV. izreke na način da se odbija žalba I. tuženice Republike Hrvatske i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj P-364/2017-11 od 09. ožujka 2018., u točkama I. i II. izreke te presude, te se nalaže I. tuženici da tužitelju nadoknadi trošak revizijskog postupka u iznosu od 4.687,50 kuna, u roku od 15. dana.

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se revizija tužitelja podnesena protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki I. izreke presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1572/2018-2 od 19. rujna 2018., kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke proglašen je nedopuštenim postupak osiguranja koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-12585/15 (ranije Ovr-1419/13) po prijedlogu I. tuženice protiv II. tuženika, u dijelu koji se odnosi garažu i četverosobni stan oznake S 2, s pripadajućim otvorenim parkirnim mjestom, sve preciznije navedeno u toj točki izreke presude.

 

U točki II. izreke naloženo je I. tuženici Republici Hrvatskoj (u nastavku teksta: I. tuženica) da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 12.500,00 kuna, sa zateznim kamatama tekućima od 09. ožujka 2018. do isplate, u roku od 15 dana.

 

U točki III. izreke naloženo je tužitelju da naknadi II. tuženiku T. n. d. o. o. u stečaju (u nastavku teksta: II. tuženik) parnične troškove u iznosu od 9.375,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj 159 P-364/2017-11 od 09. ožujka 2018. godine u točki III. izreke.

 

U točki II. izreke drugostupanjske presude preinačena je navedena prvostupanjska presuda u točkama I. i II. izreke način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenim postupka osiguranja koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-12585/15 (ranije Ovr-1419/13) po prijedlogu I. tuženice protiv II. tuženika, u dijelu koji se odnosi na navedenu nekretninu, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u odnosu na I. tuženicu, te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 7.500,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, dok je u točki IV. izreke tužitelj obvezan naknaditi II. tuženici troškove žalbenog postupka u iznosu od 3.125,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

Protiv drugostupanjske presude, u cijelosti, tužitelj je pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja za koje tvrdi da o njemu postoji različita praksa sudova u Republici Hrvatskoj, a koje je važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev i obveže tuženike da mu nadoknade troškove parničnog postupka, a podredno predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Prvotuženica nije odgovorila na reviziju, dok je drugotuženik osporio njezinu osnovanost, ne ističući nikakav prijedlog o načinu rješavanja revizije.

 

S obzirom da je drugostupanjska presuda u preinačavajućem dijelu donesena uz primjenu čl. 373.a ZPP-a protiv te presude dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a pa je po pravilima za redovnu reviziju i razmatrana revizija tužitelja.

 

Revizija je dijelom osnovana, a dijelom nedopuštena.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao treće osobe, za proglašenje nedopuštenom postupka osiguranja koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-12585/15 (ranije poslovni broj Ovr-1419/13) po prijedlogu I. tuženice protiv II. tuženika, na nekretnini koja je opisana u točki I. izreke prvostupanjske presude.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

 

- da se pred sudom vodi postupak radi osiguranja po prijedlogu I. tuženice, kao predlagatelja osiguranja, protiv II. tuženika kao protivnika osiguranja, a da je ovdje tužitelj kao treća osoba rješenjem od 29. prosinca 2016., upućen na pokretanje parnice protiv navedenih tuženika, radi proglašenja osiguranja u tom predmetu nedopuštenim,

 

- da je kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama upisana E. trgovina d. o. o. iz Z. (pravni prednik II. tuženika),

 

- da je između trgovačkog društva E. trgovina d. o. o., kao prodavatelja i tužitelja kao kupca, 7. kolovoza 2008. zaključen kupoprodajni ugovor čiji predmet je bila predmetna nekretnina, a da navedeni ugovor u članku 7. sadrži valjanu tabularnu ispravu,

 

- da je tužitelj kao kupac isplatio navedenom prodavatelju kupoprodajnu cijenu za predmetnu nekretninu, te je u posjed prijepora stupio 05. studenoga 2008.,

 

- da je između tužitelja i J. b. d. d. Š. zaključen ugovor o nenamjenskom kreditu, temeljem kojeg je tužitelj od te banke dobio kredit u iznosu od 45.000,00 eura za kupnju predmetnog stana, a da je između navedene banke, tužitelja kao korisnika kredita, S. M. kao solidarnog dužnika i E. trgovine d. o. o. kao založnog dužnika zaključen sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na predmetnoj nekretnini, temeljem kojeg je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-47902/08 od 21. kolovoza 2008., dopuštena uknjižba založnog prava na predmetnoj nekretnini,

 

- da je tužitelj ratni vojni invalid IX. grupe s 30% oštećenja stalno, i da je rješenjem Ministarstva branitelja Republike Hrvatske od 22. rujna 2015. odbijen njegov zahtjev za stambeno zbrinjavanje dodjelom stambenog kredita za kupnju stana ili kuće, jer je utvrđeno da je vlasnik predmetnog stana, kojeg je stekao temeljem ugovora o kupoprodaji od 07. kolovoza 2008., a da od 30. prosinca 2008. ima prijavljeno i prebivalište na adresi predmetnoga stana,

 

- da je tužitelj 13. svibnja 2015. podnio II. tuženiku izlučni zahtjev za predmetnu nekretninu, da je stečajni upravitelj tog tuženika udovoljio tom zahtjevu, te je navedene nekretnine izuzeo iz stečajne mase stečajnog dužnika, izdao mu tabularnu ispravu za upis u zemljišnu knjigu, ali da se tužitelj nije mogao upisati zbog zabilježbe ovrhe broj Ovr-767/13,

 

- da je I. tuženica za predmetnu nekretninu tužitelju rješenjem od 17. veljače 2011. obračunala i naplatila porez na promet nekretnina.

 

Prosuđujući navedena utvrđenja kroz odredbu čl. 59. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje: OZ), te čl. 122. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - u nastavku teksta: ZVDSP-a), u vezi s odredbom članka 318. ZVDSP-a prvostupanjski sud smatra da tužitelj ima pravni temelj za stjecanje prava vlasništva na utuženim nekretninama u smislu odredbe članka 115. ZVDSP-a te da je I. tuženica slijedom znanja za prethodnu uknjižbu založnog prava na navedenim nekretninama u korist J. b. d. d. radi namirenja kredita danog tužitelju za kupnju prijepornog stana mogla znati da je ono što je upisano glede vlasništva predmetnih nekretnina, a ne samo tereta, različito od stvarnog stanja. Stoga utvrđuje da I. tuženica nije bila u dobroj vjeri u trenutku kada je podnijela predmetni prijedlog za osiguranje, a da tužitelj ima pravo koje u konkretnom slučaju sprječava osiguranje na opisanim nekretninama, pa odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

 

Prema shvaćanju drugostupanjskog suda o stjecanju prava vlasništva na predmetnoj nekretnini od strane tužitelja temeljem ugovora moglo bi se govoriti, s obzirom na sadržaj čl. 120. st. 1. i 3. ZVDSP-a, tek u slučaju da je on svoje pravo koje proizlazi iz tog pravnog posla uknjižio u zemljišne knjige i da bi tužitelj u smislu odredaba članaka 59. stavak 1. i 290. OZ-a po toj osnovi imao pravo koje bi sprječavalo predmetno osiguranje tek u slučaju da je svoje pravo vlasništva koje temelji na ugovoru upisao prije nego što je I. tuženica 27. svibnja 2013. u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1419/13-2 ishodila osiguranje uknjižbom založnog prava na predmetnoj nekretnini, odnosno prije nego što je to založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi.

 

Pri tome smatra da bi činjenice da je I. tuženica tužitelju za predmetne nekretnine obračunala i naplatila porez na promet nekretnina, kao i da je putem Ministarstva obrane odbila njegov zahtjev za dodjelu stambenog kredita, bile od značaja jedino u situaciji da je tužitelj stekao pravo vlasništva prijepora temeljem ugovora.

 

Nadalje, cijeneći da je tužitelj u posjed stana stupio 05. studenoga 2008., zaključuje da do podnošenja predmetne tužbe (19. siječnja 2017.), nije mogao steći pravo vlasništva niti dosjelošću, jer nije protekao desetogodišnji rok neprekidnoga samostalnog posjedovanja predmetnih nekretnina propisan odredbom članka 159. stavak 3. ZVDSP-a, pa da ni po toj osnovi nema pravo koje bi sprječavalo predmetno osiguranje.

 

U podnesenoj reviziji tužitelj kroz postavljeno pitanje "predstavlja li okolnost postojanja predmnjevanog (izvanknjižnog) prava vlasništva stečenog na temelju pravnog posla, koji je u cijelosti izvršen (plaćena kupoprodajna cijena i kupac stupio u posjed), za koje pravo je znala i mogla znati predlagateljica osiguranja u trenutku kada je podnijela predmetni prijedlog za osiguranje, pravo koje sprječava ovrhu, a sve obzirom na nedostatak dobre vjere založnog vjerovnika", osporava po drugostupanjskom sudu pravilnost primjene materijalnog prava.

 

Iznoseći svoje pravno shvaćanje o tom pitanju, poziva se na odluku  Vrhovnog suda RH broj Rev-761/2007 od 21. travnja 2009. i presudu Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-683/15 od 7. srpnja 2015., u kojima je zauzeto shvaćanje prema kojem predmnjevani vlasnik ima pravni temelj za stjecanje prava vlasništva na nekretnini koja je predmetom zaloga radi namirenja tražbine ovrhovoditelja i da je slijedom znanja za prethodnu uknjižbu založnog prava u korist banke vjerovnik mogao znati da ono što je upisano glede vlasništva predmetne nekretnine, a ne samo tereta, različito od stvarnog stanja i pravno shvaćanje prema kojem pretpostavljeni vlasnici imaju pravo koje sprječava ovrhu na nekretnini.

 

U konkretnom slučaju tužitelj se pojavljuje kao pretpostavljeni ili predmnijevani vlasnik, budući je isti sklapanjem ugovora o kupnji predmetne nekretnine (posebnog dijela nekretnine) isplatom kupoprodajne cijene i stupanjem u posjed stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva.

 

Drugostupanjskom sudu se ukazuje da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 22. veljače 2018., br. Su-IV-4/18-4 zauzeto sljedeće pravno shvaćanje:

 

"Predmnjevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo."

 

Identično pravno shvaćanje izneseno je i u presudi ovoga suda broj Rev-1678/2017-2 od 18. srpnja 2018., kao i Rev-2058/11 i Rev-2084/13, ali i u odluci Ustavnog suda RH broj U-III-2536/14.

 

Slijedom iznesenog pogrešno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojem tužitelj u ovoj situaciji nema pravo glede predmeta ovrhe (osiguranja), a koje bi sprečavalo ovrhu (osiguranje) samo zato što predmetni kupoprodajni ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama, kada je nedvojbeno utvrđeno da je I. tuženica znala za postojanje toga ugovora već u vrijeme podnošenja prijedloga za osiguranje, zbog čega se ne može prihvatiti pravilnim navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda.

 

Stoga je valjalo preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

 

Preinačenjem drugostupanjske presude tužitelju je, sukladno odredbama čl. 166. st. 2. čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo dosuditi troškove revizijskog postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012, 103/14 i 118/14 i 107/15 – dalje: OT), i to za sastav revizije po Tbr. 10., u iznosu od 3.750,00 kn, uz pripadajući PDV po Tbr. 42. OT-a od 937,50 kn, odnosno ukupno 4.687,50 kuna, s tim da mu nije dosuđen i trošak sudske pristojbe na reviziju iz razloga jer je nije ni platio.

 

Podnesena revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude glede točke I. njezine izreke odnosi se samo na troškove parničnog postupka u odnosu na II. tuženika.

 

U odnosu na taj dio revizije ističe se da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2005. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem pravomoćna odluka o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

 

Prema navedenom pravnom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka (jednako kao i odluka o troškovima postupka sadržana u presudi) nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispedencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom bilo presudom ili rješenjem.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a reviziju tužitelja u tom dijelu valjalo odbaciti.

 

Zagreb, 2. lipnja 2020.