- 1 -              Rev 1153/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1153/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz R., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. I. i S. N. iz R., protiv tuženice S. T. P. iz Z., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-2152/2014-2 od 4. studenoga 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-2128/2011 od 3. prosinca 2013., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odbijene su „žalbe stranaka kao neosnovane“ i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

 

              a) pod točkom I. izreke, odbijen „kao neosnovan tužbeni zahtjev“ tužitelja na obvezivanje tuženice platiti mu 42.100,00 eura u kunskoj protuvrijednosti s zatraženim zateznim kamatama i naknaditi mu trošak parničnog postupka,

 

              b) pod točkom II. izreke, tužitelj obvezan naknaditi tuženici trošak parničnog postupka od 33.437,50 kn, dok je „za više zatraženi parnični trošak zahtjev tuženice“ odbijen kao neosnovan.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud „preinači pobijanu odluku“ ili „da ukine u cijelosti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno tvrdnjama revidenta: da „je presuda nejasna, nerazumljiva te (da) postoji proturječnost između navedenih razloga o odlučnim činjenicama i izvedenih dokaza“, da „drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge iz prvostupanjske presude iako je iz iste nejasna ocjena suda“, da „su izvedeni dokazi u potpunosti u proturječnosti sa samom presudom“, te da „sud nije naveo niti obrazložio niti jedan valjani razlog koji bi upućivao na nevjerodostojnost ili lažno iskazivanje svjedoka“, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti“) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se revident poziva - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja bi bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

              Navodi revidenta da „je prilikom potpisivanja Ugovora o kupoprodaji postojao sporazum između njega i tuženice o sklapanju drugog kupoprodajnog ugovora“, odnosno da je tuženica suprotno dogovoru „odbila sklopiti sporazum kojim bi se vrijednost činidaba izjednačila“ - u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

              Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo revidenta.

 

              Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

              U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da su stranke (tužitelj i tuženica) „u svojstvu prodavatelja sklopile s R.-K. d.o.o. R. kao kupcem 3. veljače 2009. - Ugovor o kupoprodaji nekretnina položenih u k.o. B., a opisanih u članku 1. Ugovora za ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 60.000,00 EUR kako to stoji u članku 2.“,

 

- da je „člankom 3. istoga Ugovora regulirana isplata kupoprodajne cijene na način da će kupac istu isplatiti na dan sklapanja ugovora i to tužitelju iznos od 8.000,00 EUR a tuženici iznos od 52.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti a sve prema prethodnom sporazumu prodavatelja“,

 

- da „je kupoprodajna cijena isplaćena na način određen u članku 3. Ugovora“,

 

- da (ovdje bitno) „ne postoji sporazum parničnih stranaka vezano za sklapanje drugog ugovora kao uvjet prvome“, odnosno da „sklapanju predmetnog kupoprodajnog ugovora“ nije „prethodio sporazum po kojem će tuženica dobiti 52.000,00 EUR a tužitelj 8.000,00 EUR iz kupoprodaje iz razloga i uz uvjet da tuženica sklopi naknadno kupoprodajni ugovor kojim će prenijeti u vlasništvo tužitelju svoj suvlasnički udio čest. zgr. 74, te k.č. br. 532/7 obje upisane u k.o. B. za kupoprodajnu cijenu od 18.000,00 EUR a koja je u biti sadržana u već isplaćenih 52.000,00 EUR“,

 

- da „je prije potpisivanja ugovora od 3. veljače 2009. godine tužitelj tekst istoga ugovora poslao tuženici u Z., da ga je tuženica pročitala a što su učinili i njezin suprug i kći“, a da „tekst "drugog ugovora" koji je nepotpisan priložen u spis nije poslan tuženici u Z. da ga pročita“.

 

              Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim te odbili, uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da „je nejasno zbog čega primjerak odnosno tekst "drugog ugovora" koji je nepotpisan priložen u spis nije također poslan tuženici u Zagreb da ga pročita ako je isti bio uvjet i ako je tako dogovoreno s tužiteljem jer nema nikakve zapreke da se ugovori potpišu istovremeno“,

 

              - da „tuženica nije počinila nikakvu protupravnu radnju činjenicom što je potpisala kupoprodajni ugovor kojom je dobila više novca na ime kupoprodajne cijene od drugog prodavatelja koji ima nešto veći suvlasnički udio od nje na prodanim nekretninama“,

 

- da „naime nerazmjerna isplata kupoprodajne cijene prodavateljima od strane kupca, a po prethodnom dogovoru prodavatelja ne znači sama po sebi da se tu radi o protupravnosti i nastaloj šteti tužitelju“,

 

- da „mogu biti različiti razlozi pristanka na takvu raspodjelu cijene“, odnosno da treba uzeti u obzir „da su tuženica i tužitelj imali i imaju u suvlasništvu više nekretnina, da su u svojevrsnom srodstvu a (da se) spominjalo tijekom postupka i da je čitav kompleks zemljišta trebalo parcelirati kako bi se radilo o građevinskom terenu kojeg bi onda bilo moguće i prodati“, da „se sve to trebalo obaviti hitno, a da isti kompleks zemljišta ne bi ostao u zelenom pojasu i tako postao bezvrijedan“,

 

- da „sva ta hitnoća i prodaja drugih zemljišta iz kompleksa mogu uvjetovati i dovesti do ugovaranja nesrazmjerne kupoprodajne cijene“,

 

- da „je točno da su stranke ugovorile u članku 3. Ugovora o kupoprodaji od 3. veljače 2009. isplatu u skladu s prethodnim sporazumom stranaka no ne navodi se sadržaj tog sporazuma, pa nema dokaza da se radi o sadržaju kojeg spominje tužitelj a svakako da nije bilo zapreke te da se taj sadržaj spomene u ugovoru“,

 

- da sud „nije utvrđivao činjenice za eventualnu zabludu tuženice ili prijevaru tuženice jer tužitelj ne traži poništenje ili ništetnost kupoprodajnog ugovora već isplatu s osnova naknade štete“,

 

- da „(tužitelj) nije dokazao ispunjenost pretpostavki na naknadu štete“, a „kada bi se radilo o stjecanju bez osnove valja odgovoriti da je tužbeni zahtjev i s tog osnova neosnovan s obzirom na odredbu čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) jer je postojala osnova za isplatu tuženici i to Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 3. veljače 2009., a osnova nije naknadno otpala, osporena ili na bilo koji drugi način poništena“,

 

- da „je prema odredbi čl. 375. st. 1. ZOO-a propisano da ako je između činidaba ugovornih strana u dvostrano obveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati“, a „u konkretnom slučaju tužitelj tužbom nije niti tražio da se poništi predmetni ugovor pa je njegovo pozivanje na prekomjerno oštećenje bespredmetno jer je sud vezan postavljenim tužbenim zahtjevom“.

 

              Takvo shvaćanje je pravilno.

 

              Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

              U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

              Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-2152/2014-2 od 4. studenoga 2016.

 

              Revidentu je tek za ukazati da je mogućim prihvatiti i ono na što on u biti upućuje: da je nelogično da iako je „on imao 80%, a tuženica samo 20% udjela na nekretninama“, ugovorom o kupoprodaji on „dobio 8.000,00 eura, a tuženica 52.000,00 eura“.

 

Međutim, valja mu reći i da je upravo on svojom voljom i temeljem načela slobode ugovaranja i disponiranja svojom imovinom prihvatio tu nelogičnost - i da posljedice svog postupanja ne može prevaliti na tuženicu (imajući i na umu da nije pobijao navedeni ugovor o kupoprodaji konstitutivnom tužbom, sve ako je već držao da je sklopljen sa nekom manom volje).

 

Zagreb, 2. lipnja 2020.