1              Poslovni broj: Gž R-311/2019-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-311/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Verice Franić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te mr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Č. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika B.-Z., k. d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici I. S., odvjetnici u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 21 Pr-4880/18-69 od 23. siječnja 2019., ispravljene rješenjem tog suda poslovni broju 21 Pr-4880/18-73 od 4. veljače 2019. u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalba tužitelja, te žalba tuženika kao neosnovane pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 21Pr-4880/18-69 od 23. siječnja 2019. ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj 21 Pr-4880/18-73 od 4. veljače 2019. potvrđuje, u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazi i vraćanje na rad, i u dijelu odbijenog zahtjeva za isplatu iznosa od 34.256,02 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, te se potvrđuje i odluka o trošku pod točkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.875,00 kuna, kao i pod točkom IV. (pogrešno označeno kao II. odnosno u rješenju o ispravku kao VI.) u dijelu kojim je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.395,00 kuna.

 

Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovani.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke suđeno je:

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 12.711,81 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračune za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na iznos od

- 3.662,31 kuna, tekućom od  6.01.2011. do isplate,

-    399,92 kuna, tekućom od  6.02.2011. do isplate,

-    399,91 kuna, tekućom od  6.04.2011. do isplate,

-    467,13 kuna, tekućom od  6.05.2011. do isplate,

-    424,78 kuna, tekućom od  6.06.2011. do isplate,

-        3,30 kuna, tekućom od  6.07.2011. do isplate,

-    565,26 kuna, tekućom od  6.09.2011. do isplate,

-    335,79 kuna, tekućom od  6.11.2011. do isplate,

-      73,55 kuna, tekućom od  6.12.2011. do isplate,

-        3,30 kuna, tekućom od  6.01.2011. do isplate,

-    176,58 kuna, tekućom od  6.02.2012. do isplate,

-    256,19 kuna, tekućom od  6.03.2012. do isplate,

-    550,13 kuna, tekućom od  6.04.2012. do isplate,

-    446,63 kuna, tekućom od  6.05.2012. do isplate,

-    125,63 kuna, tekućom od  6.06.2012. do isplate,

-    317,62 kuna, tekućom od  6.07.2012. do isplate,

-    126,65 kuna, tekućom od  6.09.2012. do isplate,

-    676,28 kuna, tekućom od  6.11.2012. do isplate,

-      19,24 kuna, tekućom od  6.12.2012. do isplate,

-    358,31 kuna, tekućom od  6.04.2013. do isplate,

-    827,55 kuna, tekućom od  6.05.2013. do isplate,

-    241,85 kuna, tekućom od  6.06.2013. do isplate,

-    146,79 kuna, tekućom od  6.09.2013. do isplate,

-    637,25 kuna, tekućom od  6.10.2013. do isplate,

-    216,38 kuna, tekućom od  6.11.2013. do isplate,

-    337,52 kuna, tekućom od  6.04.2014. do isplate,

-    241,85 kuna, tekućom od  6.05.2014. do isplate,

-    220,94 kuna, tekućom od  6.09.2014. do isplate,

-    453,17 kuna, tekućom od  6.10.2014. do isplate,

 

Nadalje, istom presudom pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se nedopuštenom odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 11. ožujka 2015. te se nalaže tuženiku da tužitelja vati na rad, na radno mjesto prodavača s pravima i obvezama utvrđenim ugovorom o radu od 9. listopada 2000. i aneksom ugovoru o radu od 4. siječnja 2007. u roku od osama dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 34.256,02 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunane za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na iznos od

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.10.2007. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.11.2007. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.12.2007. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.01.2008. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.02.2008. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.03.2008. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.04.2008. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.05.2008. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.06.2008. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.07.2008. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.08.2008. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.09.2008. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.10.2008. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.11.2008. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.12.2008. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.01.2009. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.02.2009. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.03.2009. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.04.2009. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.05.2009. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.06.2009. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.07.2009. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.08.2009. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.09.2009. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.10.2009. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.11.2009. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.12.2009. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.01.2010. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.02.2010. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.03.2010. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.04.2010. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.05.2010. do isplate.

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.06.2010. do isplate,

- 1.007,53 kuna, tekućom od  6.07.2010. do isplate.

 

 

Pod točkom III. izreke obvezan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.875,00 kuna, te je pod točkom IV. (pogrešno označeno kao II.) naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.395,00 kuna.

 

Protiv ove presude žalbu podnosi tužitelj, pobijajući je u dijelu pod točkom II. izreke kojim se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanje na rad i u dijelu odbijenog zahtjeva za isplatom iznosa od 34.256,02 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, te odluku o trošku u dijelu pod točkom IV. ( pogrešno označeno kao II.) kojim se nalaže tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.395,00 kuna zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači, odnosno ukine, potražujući trošak žalbenog postupka.

 

Žali se i tuženik i pobija odluku o trošku u dijelu pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.875,00 kuna, i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a te s prijedlogom da se ista preinači shodno žalbenim navodima, potražujući trošak žalbenog postupka.

 

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja protiveći se svim njenim navodima predlažući da se ista odbije kao neosnovana.

 

Žalbe su neosnovane.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, kao i u okviru žalbenih navoda tuženika, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju upire tužitelj u žalbi. Suprotno navodima tužitelja pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati.

 

Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju upire tužitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze (konkretno iskaze svjedoka) drugačije nego što to smatra tužitelj da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to čini tužitelj.

 

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu ugovora o radu (izvanrednog otkaza) od 11. ožujka 2015. slijedom toga vraćanje na rad, a napose i naknada umanjene plaće za 20% od 1. rujna 2007. do 13. srpnja 2010.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio radnik tuženika temeljem ugovora o radu od 9. listopada 2000. i anexa ugovora o radu od 4. siječnja 2007., kojeg je tuženik tužitelju nezakonito otkazao što je utvrđeno presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4557/14 od 13. listopada 2014.,

- da je iz sadržaja Odluke o otkazu ugovora o radu (izvanredni otkaz) od 11. ožujka 2015., razvidno kako je tužitelju izvanredno otkazan Ugovor o radu od 9. listopada 2010. za obavljanje poslova radnog mjesta prodavača zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa s danom dostave odluke o otkazu, uz obrazloženje da se tužitelj od 27. veljače 2015. neopravdano ne pojavljuje na svom radnom mjestu, čime je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, tuženik navodi kako je presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4557/14 utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu i vraćanje tužitelja na rad kod tuženika, tvrdi kako je tuženik u nekoliko navrata pokušao stupiti u kontakt s radnikom, odnosno pozvati ga na vraćanje na radno mjesto prodavača s pravima i obvezama utvrđenim ugovorom o radu u svrhu postupanja po presudi, ali bez uspjeha;

- da je tuženik 16. veljače 2015. podnio i prijavu za radnika na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, te utvrdio i činjenicu da je radnik u vrijeme podnošenja prijave i dalje bio u punom radnom odnosu kod drugog poslodavca; tužitelj je putem punomoćnika istog dana pozvan i da u roku tri dana od primitka dopisa pristupi u prostorije tuženika radi vraćanja na radno mjesto prodavača, po kojem tužitelj nije postupio; tuženik u odnosu na navedeno, s obzirom da se radnik od donošenja pravomoćne presude pa nadalje nije javljao na radno mjesto, unatoč opetovanim pozivima, a o nedolasku nije obavijestio poslodavca, niti opravdao svoj izostanak, smatra da je tužitelj neopravdano izostao s rada;

- da iz dopisa tužitelja od 31. siječnja 2015. dostavljenog tuženiku putem e-maila, proizlazi kako je tužitelj, u odnosu na presudu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4557/14, tuženiku predložio da se obveze po navedenoj presudi razriješe mirnim putem, navodeći da tužitelj ima potraživanja s naslova umanjene plaće, naknade plaće i izmakle koristi, da se tuženik u roku 5 dana očituje o mirnom rješenju, u kojem slučaju se predlaže sastanak na temu vraćanja na rad i isplate pripadajuće materijalne naknade, u suprotnom smatrat će se da nema interesa za mirnim rješenjem;

- da je iz e-maila tuženika od 30. siječnja 2015,. razvidno kako je tuženik prigovorio potraživanju i radi utvrđivanja stvarnih obveza pozvao punomoćnika tužitelja na dostavu daljnje dokumentacije u odnosu na potraživanja;

- da je punomoćnik tužitelja e-mailom od 31. siječnja 2015. zatražio podatke o visini plaće od tuženika od kolovoza 2010. do siječnja 2015., za istovjetno radno mjesto, e-mailom od 6. veljače 2015., dostavljena je IP kartica tužitelja i potvrda HZMO-a o stažu osiguranja, i ponovno je zatražena dostava podataka o visini plaće i Pravilnika o radu za razdoblje od 2010. do 2015., te je još jednom zatraženo očitovanje o namjeri mirnog rješenja spora;

- da je uvidom u dopis tuženika od 12. veljače 2015., upućen po punomoćniku tuženika punomoćniku tužitelja, razvidno da je tuženik temeljem presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4557/14 za tužitelja podnio prijavu Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, te uvidom u potvrdu istog utvrdio da se tužitelj nalazi u punom radnom odnosu kod drugog poslodavca te je nemoguće postupanje tuženika, i tužitelj je pozvan da u roku tri dana od primitka poziva pristupi u prostorije tuženika radi postupanja po presudi;

- da se tužitelj nije očitovao na poziv tuženika za postupanje po presudi;

- da iz potvrde o zaprimanju dokumenata od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16. veljače 2015. proizlazi kako je tuženik po sudskoj presudi predao zahtjev za utvrđivanje staža/upisa staža u radnu knjižicu s danom 14. srpnja 2010.;

- da uvidom u poziv na obranu tuženika od 27. veljače 2015. upućen tužitelju, razvidno je da je tuženik pozvao tužitelja na podnošenje obrane zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, jer se od dana donošenja pravomoćne presude nije pojavio na svom radnom mjestu unatoč opetovanim pozivima, a o nedolasku na rad nije obavijestio poslodavca, niti izostanak opravdao, tužitelj se navedenom pozivu nije odazvao;

- da iz sadržaja iskaza saslušanih svjedoka proizlazi kako je tuženik pokušavao doći do tužitelja, pa i putem Novog sindikata, iskazi R. Š. i T. K., iz čijih iskaza proizlazi kako je tuženik htio postupati po pravomoćnoj presudi, a tužitelja su zanimala materijalna prava (isplate plaća i dr.), koje nisu niti obuhvaćene pravomoćnom presudom;

- da je nadalje, iz iskaza saslušanih svjedoka, zz tuženika i tužitelja razvidno kako tužitelj uopće nije komunicirao s tuženikom niti osobno, niti putem svog punomoćnika u odnosu na povratak na posao, niti se na pismene pozive tuženika odazivao istima.

 

Slijedom izloženih utvrđenja koja svoj osnov imaju u sadržaju provedenih dokaza prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako je tuženik kao poslodavac pokušao ispuniti svoju obvezu - vraćanja na rad tužitelja, temeljem drugostupanjske presude kojom se utvrdilo da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju i naložilo tuženiku vraćanje tužitelja na radno mjesto temeljem sklopljenog ugovora o radu, sukladno odredbi članka 124. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17; dalje u tekstu: ZR), za koji zaključak je u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i određene razloge koje žalitelj ne dovodi u sumnju svojim neargumentiranim žalbenim navodima.

 

Tako pravilno sud prvog stupnja smatra kako ovdje nije od utjecaja odredba članka 132. ZR-a kojom je propisan način dostava odluke o pravima i obvezama iz radnog odnosa, i to na dostavu odluka o otkazu ugovora o radu te odluka donesenih u postupcima iz članka 133. ovog zakona primjenjuju se na odgovarajući način odredbe o dostavi iz propisa kojim je uređen parnični postupak, ako postupak dostave nije uređen kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća poslodavca ili pravilnikom o radu.

 

Naime, poziv radniku da se vrati na radno mjesto temeljem pravomoćne presude ne može se smatrati odlukom poslodavca iz članka 133. ZR-a, na čiju dostavu se primjenjuje odredba članka 132. ZR-a. Nadalje, radnik mora pokazati volju i aktivnost za nastavak rada. U konkretnom slučaju, i po ocjeni ovog žalbenog suda aktivnost je pokazao samo tuženik kao poslodavac koji je pozivao tužitelja na razgovore o povratku na rad, prijavio tužitelja na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, za razliku od tužitelja koji nije pokazivao nikakvu aktivnost kojom izražava volju da bi nastavio s radom kod tuženika, već je prvenstveno potraživao naknade za umanjenu plaću, plaće i izmakle koristi, koje nisu bile predmet pravomoćno završenog postupka u odnosu na nedopuštenost otkaza ugovora o radu, a eventualni razgovor o povratku na rad uvjetuje navedenim isplatama, dakle ne pokazuje izričitu volju da se vrati na rad kod tuženika.

 

Prema odredbi članka 116. ZR-a opravdan razlog za izvanredni otkaz Ugovora o radu postoji ukoliko zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Imajući u vidu sadržaj ove odredbe koja određuje okolnosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, sud je utvrdio da postoje zakonski temelji za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju, jer je tuženik kao poslodavac dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu, nakon ne postupanja tužitelja niti po pozivu tuženika od 12. veljače 2015., niti po pozivu na davanje obrane od 27. veljače 2015.

 

U tom smislu kazati je, kako je otkaz ugovora o radu krajnja mjera koja je dopuštena samo ako se na drugi način ne mogu razriješiti problemi u odnosima poslodavca i radnika. U konkretnim slučaju tužitelj se tereti za neopravdani izostanak s rada. Uzimajući u obzir činjenice da je tuženik pokušao tužitelja vratiti na radno mjesto temeljem pravomoćne presude, da tužitelj nije pokazao nikakvu volju za povratkom na rad kod tuženika, već upravo suprotno, da i prije povratka krši radne obveze, što su sve važne činjenice koje u konačnici opravdavaju krajnju mjeru izvanrednog otkaza ugovora o radu. Nadalje, tužitelj niti tijekom postupka nije dokazao da je nedolazak na rad i odazivanje pozivima tuženika bilo opravdano.

 

U izloženom tuženik je dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu a slijedom toga pravilno je sud prvog stupnja odbio tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da se utvrdi nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu i vraćanje na rad pa suprotna izlaganja u žalbi nisu od značaja .

 

Neutemeljeni su žalbeni navodi kojima tužitelj upire na nepoštivanje prekluzivnog roka za davanje izvanrednog otkaza (članak 116. stavak 2. ZR-a) ovdje tuženik nije prekludiran u donošenju odluke o izvanrednom otkazu u smislu citirana odredbe, obzirom se radi o povredi koja traje, što je sud prvog stupnja jasno obrazložio jer je jasno naveo slijed događanja koji su prethodili predmetnom otkazu.

 

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za naknadu plaće umanjene za 20% od rujna 2007. do srpnja 2010. , pravilno sud prvog stupnja cijeni da je osnovan prigovor zastare potraživanja istaknut po tuženiku u odnosu na ovo potraživanje jer da je protekao petogodišnji zastarni rok.

 

U tom smislu sud prvog stupnja navodi kako je iz Odluke tuženika o privremenom udaljenju radnika od 22. kolovoza 2007. razvidno kako je tužitelj privremeno udaljen s posla do okončanja sudskog spora zbog pribavljanja suglasnosti nadležnog suda za otkaz radniku. Točkom 2. utvrđeno je pravo radnika na isplatu mjesečne naknade plaće u visini 80% prosječne plaće isplaćene radniku u prethodna tri mjeseca. Nesporno je da je presudom tog suda od 30. prosinca 2008. nadomještena suglasnost na redoviti otkaz ugovora o radu tužitelju kao sindikalnom povjereniku. Navedena prvostupanjska odluka postala je pravomoćna 1. lipnja 2010.

 

U toj odluci naznačena je i uputa o zaštiti prava, prema kojoj je tužitelj imao rok od 15 dana za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, koju zaštitu tužitelj nije zatražio sukladno odredbi članka 133. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 137/04 pročišćeni tekst i 68/05). Prema pravilnom stavu suda prvog stupnja tužitelj nije smatrao da mu je tuženik navedenom Odlukom povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, a navedena Odluka nije donesena kao jednostrani akt poslodavca, budući je ista vezana uz istodobno pokretanje postupka otkazivanja ugovora o radu tužitelju.

 

Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da su neosnovani navodi tužitelja da je navedeno potraživanje nastalo tek nakon pravomoćnosti presude Županijskog suda u Varaždinu od 13. listopada 2014. kojom je utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu iz lipnja 2012., i prije kojeg razdoblja tužitelj nije imao pravne osnove potraživati naknadu plaće. Pri tom sud prvog stupnja pravilno ima u vidu da je Odlukom tuženika o privremenom udaljenju radnika od 22. kolovoza 2007. tužitelj privremeno udaljen s posla do okončanja sudskog spora zbog pribavljanja suglasnosti nadležnog suda za otkaz radniku, navedena suglasnost da je pribavljena pravomoćnom presudom od 1. lipnja 2010., od kada je tužitelj imao pravne osnove potraživanja naknade plaće koja je umanjena za vrijeme trajanja udaljenja do okončanja sudskog spora zbog pribavljanja suglasnosti za otkaz, a ne okončanja sudskog spora zbog dopuštenosti otkaza ugovora o radu.

 

Slijedom navedenog pravilno je odbijen zahtjev tužitelja s naslova umanjenja plaće od 20% za razdoblje od 1. rujna 2007. do 13. srpnja 2010., a o čemu je u obrazloženju presude sud naveo jasne i iscrpne razloge koje žalitelj ničim ne dovodi u sumnju.

 

Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza predloženim po parničnim strankama i njihove ocjene (članak 8. ZPP-a), pravilno utvrdio činjenično stanje, a na koje činjenično stanje je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u točki II. izreke presude, i o svemu naveo jasne i određene razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Odluka o trošku pravilna je i utemeljena na valjanoj primijeni odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a te odredbi članka 155. ZPP-a, pa su u tom smislu neosnovani žalbeni navodi stranaka.

 

Strankama nije priznat trošak žalbenog postupka jer nisu uspjele sa svojim žalbama sukladno odredbi članka 166. stavka 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

 

Slijedom prethodno iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, te kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, i članka 380. stavka 2. ZPP-a odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, dok je presuda u nepobijanom dijelu pod točkom I. izreke ostala neizmijenjena.

U Splitu 2. lipnja 2020.