- 1 -              Rev 2890/2016-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2890/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. R. d.d. iz P., (OIB: ...), ranije R. A. d.d. sa sjedištem u P., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V., J.1, Š., S., J.2 & J.3 iz R., protiv tuženika S. M. iz P., (OIB: ...), kojeg zastupaju punomoćnici Lj. S., odvjetnica iz P. te S. P., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. P., G. G., V. D., V. V. i M. K. iz R., radi predaje nekretnine u posjed, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja S. M. iz P., (OIB: ...), kojeg zastupaju punomoćnici Lj. S., odvjetnica iz P. te S. P., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. P., G. G., V. D., V. V. i M. K. iz R., protiv protutuženika V. R. d.d. iz P., (OIB: ...), ranije R. A. d.d. sa sjedištem u P., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V., J.1, Š., S., J.2 & J.3 iz R., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, odlučujući o reviziji tuženika ujedno i protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-803/2014-4 od 17. lipnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo posl. br. P-496/2009-38 od 27. siječnja 2014., u sjednici održanoj 2. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika protiv dijela drugostupanjske presude koji se odnosi na odluku o zahtjevu tužitelja (kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na njegovo obvezivanje predati tužitelju nekretninu u posjed) odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Revizija protutužitelja protiv dijela drugostupanjske presude koji se odnosi na odluku o njegovim protutužbenim zahtjevima (kojom su odbijeni njegovi protutužbeni zahtjevi na utvrđenje vlasništva nekretnine i obvezivanje protutuženika izdati mu tabularnu ispravu) odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalba i dopuna žalbe tuženika ujedno i protutužitelja i u stavku I. izreke potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

 

- u točki I. izreke, tuženiku naloženo da tužitelju preda u posjed nekretninu oznake k.č.br. 81 upisanu u z.k.ul.broj 4317 k.o. P. kao dvorište površine 165 m2, u roku od 15 dana,

 

- u točki II. izreke, odbijen protutužbeni zahtjev protutužitelja da se utvrdi da je on vlasnik nekretnine k.č.br. 81 iz z.k.ul.broj 5369 k.o. P., te da se protutuženiku naloži izdati mu valjanu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu njegova prava vlasništva na toj nekretnini - jer da će u protivnom takvu ispravu po pravomoćnosti zamijeniti presuda, kao i da mu ovaj naknadi troškove parničnoga postupka,

 

- u točki III. izreke, tuženiku ujedno i protutužitelju naloženo da tužitelju ujedno i protutuženiku naknadi troškove parničnog postupka od 26.242,58 kn.

 

Ujedno je u stavku II. izreke odbijen „zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troška žalbe“, te u stavku III. izreke odbijen „zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troška odgovora na žalbu“.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik ujedno i protutužitelj (dalje: tuženik) je izjavio reviziju putem dva pismena, prvo po punomoćnici Lj. S., odvjetnici iz P. - te potom i po S. P., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. P., G. G., V. D., V. V. i M. K. iz R., zbog (kako navodi) počinjenih bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Tužitelj ujedno i protutuženik (dalje: tužitelj) je odgovorio na reviziju i predložio da se ona odbije kao neosnovana.

 

Revizija tuženika protiv dijela drugostupanjske presude koji se odnosi na odluku kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev nije osnovana, dok u dijelu koji se odnosi na odluku kojom je odbijen njegov protutužbeni zahtjev nije dopuštena.

 

a) o reviziji tuženika protiv dijela drugostupanjske presude koji se odnosi na odluku kojom je odbijen njegov protutužbeni zahtjev

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 17. lipnja 2016., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Predmetom spora protutužbeni su zahtjevi tuženika:

 

- prvi, stvarnopravni, na utvrđenje da je on vlasnik nekretnine k.č.br. 81 iz z.k.ul.broj 5369 k.o. P.,

 

- drugi, obveznopravni, na obvezivanje protutuženika izdati mu valjanu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu njegova prava vlasništva na toj nekretnini.

 

U konkretnom slučaju riječ je o objektivnoj kumulaciji dva samostalna protutužbena zahtjeva (svaki je mogao biti zasebno utužen i o svakome zahtjevu se mogla donijeti drugačija i samostalna odluka), koji proizlaze iz različitih pravnih osnova: prvi iz stvarnopravne, drugi iz obveznopravne.

 

Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a, u slučaju kakav je ovdje, kada se tužbeni zahtjevi ne odnose na novčanu svotu, za utvrđivanje prava na izjavljivanje revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

 

Protutužitelj je u protutužbi naznačio vrijednost predmeta spora na 201.000,00 kn i ta se vrijednost tijekom postupka nije mijenjala.

 

Prema odredbama čl. 37. ZPP-a, ako jedna tužba protiv istoga tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (st. 1.). Ako pak zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva (st. 2. istoga članka).

 

U ovome slučaju vrijednost predmeta spora koju je protutužitelj naznačio u protutužbi se u smislu navedene odredbe čl. 37. st. 2. ZPP-a dijeli s brojem zahtjeva, dakle s dva, tako da vrijednost predmeta spora po svakom pojedinom zahtjevu iznosi 100.500,00 kn.

 

Prema tome, a budući da vrijednost predmeta spora, tako ocijenjena i podijeljena - po svakom zahtjevu pojedinačno, ne prelazi (prema navedenoj odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a) 200.000,00 kuna, to revizija protutužitelja nije dopuštena.

 

Kako revident reviziju nije podnio pozivom i na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a, kojom je propisano: „u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“, revizijski sud podnesenu reviziju ne može razmatrati u smislu te odredbe.

 

Stoga je reviziju protutužitelja valjalo odbaciti kao nedopuštenu (na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a) odlukom iz izreke, u rješenju.

 

b) o reviziji tuženika protiv dijela drugostupanjske presude koji se odnosi na odluku kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev

 

U smislu prethodno navedenih odredaba ZPP-a, revizija je u konkretnom slučaju dopuštena po vrijednosnom kriteriju, dakle kao redovna revizija - budući da vrijednost pobijanog dijela presude i ujedno vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi i I. stupanjski sud utvrdio rješenjem na ročištu od 23. listopada 2012. (na 201.000,00 kn) prelazi 200.000,00 kn.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta:

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega: na kojim se dokazima temelji) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju (izrazima, uz ostalo: o “paušalnim i proizvoljnim navodima drugostupanjskog suda”, da se sudovi “nisu osvrnuli na žalbene navode, a kamoli iste ocijenili i obrazložili”, da “sud iznosi dvije neistinite, pravno nelogične i kontradiktorne tvrdnje”, “presuda je nerazumljiva i ne može se ispitati”, o tvrdnji suda “na razini znanstvene fantastike”) opisno revident ukazuje,

 

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o razlozima donesene odluke (sve uz tvrdnje: da u postupku nisu provedeni svi dokazi koje je predložio niti su svi provedeni ocijenjeni - jer da jesu bilo bi utvrđeno “da tužitelj nije vlasnik nekretnine”; da je sud “vodio računa samo o pravima tužitelja”; da “se tvrdi nešto što je neistinito i protivno praksi”), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza i onih koje je predložio - istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (o vlasništvu utužene nekretnine te o njezinom posjedovanju i pravu na posjed, s time da je trebalo provesti baš sve radnje i dokaze koje je on htio), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da dokazom u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora, dakle (da) dokazi mogu biti i oni koji su u postupku provedeni - pa revident pogrešno smatra da se odluka o predmetu spora trebala temeljiti na njegovoj ocjeni dokaza i ocjeni relevantnosti svih na koje se pozvao.

 

Revident pogrešno smatra i da mu nije omogućeno raspravljanje u postupku time što mu nisu dostavljene isprave na koje se tužitelj pozvao u odgovoru na žalbu - čime (da) je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

 

U odnosu na to, tuženiku je za odgovoriti da mu je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tužitelja, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni - svima na kojima je temeljena osporena presuda, a na okolnosti što mu nisu, kako on tvrdi, dostavljene sve isprave - jer su sudovi o predmetu spora odlučili, postupajući u granicama svojih ovlasti, tek kada su našli da je ovaj dovoljno raspravljen i da se ocjenom već i provedenih i dostupnih im dokaza mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu, ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu - bilo onoj iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a ili onoj (iz čl. 354. st. 1. ZPP-a) koja je utjecala ili mogla utjecati na donošenje pravilne i zakonite odluke - pogotovo što je riječ o ispravama na kojima nije niti temeljena odluka o predmetu spora i koje nisu ocijenjene u ničemu odlučnim ili uopće relevantnim za tu odluku.

 

Konačno, obzirom da je revidentu odgovor tužitelja na njegovu žalbu dostavljen, kako to i sam navodi, 9. svibnja 2014., dakle znatno prije nego je (17. lipnja 2016.) o njegovoj žalbi odlučeno - ali i (ovdje bitno) kada je na nju mogao (jer je za to imao vremena) adekvatno reagirati (ako mu je to i bila namjera), ista povreda nije počinjena niti time što mu taj odgovor nije dostavljen (iako se to moglo učiniti) ranije.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika predati mu u posjed nekretninu oznake k.č.br. 81 upisanu u z.k.ul.broj 4317 k.o. P., površine 165 m2. Tužitelj zahtjev temelji na Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP-a), i to na:

 

- odredbi čl. 161. st. 1., prema kojoj: „Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.“,

 

- odredbi čl. 162. st. 1., prema kojoj: „Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.“

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je prijeporna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo tužitelja,

 

- da tu nekretninu tuženik drži u posjedu: on vrši posjed te nekretnine i odbija je predati tužitelju,

 

- da je na dijelu te nekretnine tuženik tijekom 1989. ili 1990. sagradio kuhinju i kotlovnicu, kao dio ugostiteljskog objekta sagrađenog na susjednoj nekretnini - ali nije dokazao da je gradnju vršio na temelju akta nadležnog tijela,

 

- da je ta nekretnina sve do tužiteljeva upisa vlasnikom bila u zemljišnim knjigama upisana u društvenom vlasništvu - a tužitelj je na njoj držao plinsku stanicu za potrebe svog objekta restorana P., što je tuženik znao - pa je od tužitelja tražio i dozvolu „za korištenje nekretnine kako bi na njoj držao drva“: „znači znao je da predmetna nekretnina nije njegova“,

 

- da se tužitelj upisao vlasnikom nekretnine na temelju pravomoćnih zemljišnoknjižnih rješenja: onih koja su bila predmetom bezuspješnog osporavanja u žalbenom i revizijskom stupnju.

 

Sporno je ima li tuženik pravnu osnovu za i daljnje posjedovanje prijeporne nekretnine, a sve obzirom na njegovu tvrdnju da je on njezin stvarni vlasnik - jer da ju je stekao na temelju instituta građenja, time što je na njoj sagradio dio svoga restorana - ali i dosjedanjem, budući da ju je posjedovao dugi niz godina.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju izloženih utvrđenja, pravilnost i potpunost kojih ne može biti predmetom preispitivanja po revizijskom sudu (čl. 385. ZPP-a), tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim i prihvatili - i time su pravilno primijenili materijalno pravo.

 

Naime, navedenim odredbama čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZV-a nedvosmisleno je propisano pravo vlasnika u okvirima vlasničkopravnog ovlaštenja zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu nekretninu da mu ona preda svoj posjed te nekretnine - a propisani su i uvjeti pod kojima posjed može ostvariti: mora dokazati da je nekretnina njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

To valja sagledati:

 

- u svijetlu odredaba čl. 161. st. 3. i čl. 163. ZV-a kojima su uređeni prigovori kojima se tuženik može suprotstaviti zahtjevu vlasnika na predaju nekretnine, a koji prigovori negiraju ili ukidaju, odnosno zaustavljaju takav zahtjev: mora dokazati da ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje nekretnine (pravo na posjed),

 

- imajući na umu da je pravo vlasništva tužitelja na nekretnini upisano u zemljišnim knjigama pa vrijedi predmnjeva istinitosti upisa, prema kojoj se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, a zemljišne knjige s izvacima uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava - prema odredbama čl. 8. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama, "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/2007. i 152/08 - dalje: ZZK-a), s time da je dopušteno dokazivati da ono što sadrže nije istinito.

 

Načelno, svaki vlasnik bi u parnici ovakve naravi, obzirom na tvrdnju da mu kao vlasniku pripada pravo posjedovati nekretninu - a da mu je to pravo uskraćeno, trebao dokazati ono na čemu temelji tužbeni zahtjev - da na nekretnini ima pravo vlasništva koje ga ovlašćuje na zahtijevani posjed.

 

Međutim, konkretno, u specifičnim okolnostima ovoga slučaja - a budući da je tužiteljevo pravo vlasništva na nekretnini upisano u zemljišnim knjigama i vrijedi navedena predmnjeva istinitosti toga upisa - prema navedenom sadržaju te predmnjeve, tuženik (a ne tužitelj) je - kao posjednik nekretnine, a da bi uspio u sporu, trebao dokazati suprotno toj predmnjevi ili da ima pravo koje ga ovlašćuje na posjed.

 

Sa prethodnim u svezi, a uvažavajući i ono što se u ovome stupnju postupka mora prihvatiti utvrđenim zbog djelovanja posljedica pravomoćnosti sudske odluke (dakle: obzirom da je pravomoćnom presudom odbijen protutužbeni zahtjev protutužitelja na utvrđenje da je vlasnik prijeporne nekretnine, a revizija protiv te odluke je odbačena - i tom je odlukom revizijski sud sada vezan u odlučivanju) - da tuženik nije dokazao da je vlasnik nekretnine iz zahtjeva tužitelja, te budući da su nižestupanjski sudovi ocjenom dokaza, a sve sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika - te u smislu odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili da tuženik nije dokazao niti drugo - nešto suprotno istaknutoj predmnjevi o vlasništvu tužitelja ili da ima pravo koje ga ovlašćuje na i daljnji posjed, pravilno je (prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV-a) pravno shvaćanje iz osporene presude da je tuženik obvezan učiniti ono što tužitelj (kao vlasnik) traži: predati tužitelju utuženi posjed.

 

Tvrdnja da „je osporio tužiteljevo pravo vlasništva“ ili da je osporio da je tužitelj nekretninu unio u pretvorbu (procijenio u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe), u istim okolnostima konkretnog slučaja (pogotovo kraj navedene predmnjeve i utvrđene valjanosti i zakonitosti upisa tužitelja vlasnikom u zemljišnim knjigama) nema značaj koji joj revident daje, a koji bi ovdje jedino i mogao biti pravno relevantan: dokaza da je to što je osporio ujedno (prema pravilu o teretu dokazivanja) on i dokazao.

 

U tim okolnostima revident povoljniju poziciju ne može ostvariti niti pozivajući se na „izvod iz Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju iz 1996.“ na koji je tužitelj ukazao u odgovoru na žalbu: na njemu nije niti temeljena osporena presuda (tako da je irelevantan za odluku o predmetu spora) - a, uostalom, on u ničemu (neosporno) ne ukazuje na nešto suprotno navedenoj predmnjevi, pa (time) niti na ono što bi revident htio - da tužitelj nije vlasnik utužene nekretnine.

 

Stoga, a budući da iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju tuženika (podnesenu putem dva pismena, po različitim punomoćnicima) odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Revizijski sud tek primjećuje da tuženik povoljniju poziciju u ovome postupku ne bi ostvario niti kada bi se ipak razmatrale i njegove tvrdnje da je vlasništvo nekretnine stekao građenjem ili dosjelošću (u svezi kojih je tvrdnji postavio protutužbeni zahtjev, o odluci o kojemu je revizija rješenjem odbačena), a sve obzirom:

 

a) da je ovdje riječ, kako to i tuženik navodi, o gradnji dijela restorana na prijepornoj nekretnini nakon što je (1. rujna 1980.) na snagu stupio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (objavljen u "Službenom listu SFRJ" broj 6/80), preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 - dalje: ZOVO-a), kao zakona Republike Hrvatske, sa:

 

- odredbom čl. 12. stavak 1., prema kojoj: "Kad je zgrada na kojoj postoji pravo vlasništva izgrađena, u skladu sa zakonom, na zemljištu u društvenom vlasništvu, vlasnik zgrade ima pravo korištenja zemljišta na kojem je zgrada izgrađena i zemljišta što služi za redovnu upotrebu te zgrade dok ona postoji.",

 

- odredbama čl. 24., prema kojima: (stavak 1.) "Osoba koja može biti nosilac prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt) na zemljištu na koje drugi ima pravo vlasništva (graditelj), stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekt, a i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.",

 

- odredbama čl. 25., prema kojima: (stavak 1.) "Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt ili da graditelj poruši građevinski objekt i vrati mu zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta.", (stavak 2.) "Iznimno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekt ne poruši ako rušenje građevinskog objekta, s obzirom na okolnosti slučaja a posebno na vrijednost objekta, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja, a i njihovo ponašanje u toku izgradnje, ne bi bilo u javnom interesu.", (stavak 4.) "Ako vlasnik zemljišta zahtjeva da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt, dužan je nadoknaditi graditelju vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu u kojem se nalazi u vrijeme donošenja sudske odluke.", (stavak 5.) "Pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Nakon proteka tog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta.",

 

- odredbama čl. 26., prema kojima: (stavak 1.) "Ako je graditelj nesavjestan a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju, u slučaju kad građevinski objekt vrijedi znatno više od zemljišta, građevinski objekt zajedno sa zemljištem pripada graditelju, a on za zemljište duguje vlasniku naknadu po prometnoj cijeni zemljišta.", (stavak 2.) "Ako je vrijednost zemljišta znatno veća, sud će na zahtjev vlasnika zemljišta građevinski objekt dosuditi njemu i obavezati ga da graditelju nadoknadi građevinsku vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu u kojem se nalazi. Ovaj zahtjev vlasnik može podnijeti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta.", (stavak 3.) "Ako je graditelj savjestan a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju, u slučaju kada su vrijednost građevinskog objekta i vrijednost zemljišta približno jednake, sud će građevinski objekt odnosno građevinski objekt i zemljište dosuditi vlasniku zemljišta ili graditelju, vodeći računa o njihovim potrebama, a osobito o njihovim stambenim prilikama.",

 

b) da niti jedna od tih odredaba ZOVO-a (kojima je bilo uređeno stjecanje vlasništva zemljišta i sagrađenog objekta građenjem na tuđem zemljištu u tri različite situacije: kada je graditelj bio pošten a vlasnik zemljišta nepošten; kada je graditelj bio nepošten a vlasnik zemljišta pošten; kad su pošteni bili i graditelj i vlasnik zemljišta) nije predviđala (dopuštala) mogućnost stjecanja vlasništva nekretnine građenjem (kao ovdje) na društvenom zemljištu (sa čime u svezi je irelevantno bilo je li graditelj bio pošten ili nepošten, odnosno je li znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao - je li se vlasnik zemljišta tome odmah usprotivio: objekt građenja u smislu tih odredaba mogao je biti samo onaj na "zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva", odnosno "na zemljištu koje je u građanskom vlasništvu" - što je isključivalo zemljišta, kakvo je i prijeporno - u društvenom vlasništvu),

 

c) da time pravilnim valja prihvatiti pravno shvaćanje da građenjem (kakvo je bilo ovdje) na tuđem zemljištu - u društvenom vlasništvu, bez valjane osnove ili akta o dodjeli nadležnog tijela, u razdoblju važenja ZOVO-a i njegovih odredaba čl. 24. do 26. te odredbe čl. 12. stavak 1., fizička osoba nije mogla steći vlasništvo niti suvlasništvo objekta i tog tuđeg zemljišta (u društvenom vlasništvu) u dijelu na kojemu je objekt sagrađen (kakvo je shvaćanje revizijski sud već izrazio primjerice i u svojoj odluci posl. br. Rev-2350/12 od 17. svibnja 2017.),

 

d) da, gledano u tome svijetlu, ovdje nema mjesta primjeni odredbe čl. 368. stavak 1. ZVDSP-a, a prema kojoj: "Ako je do stupanja na snagu ovoga Zakona na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada koja je u trenutku stupanja na snagu ovoga Zakona u nečijem vlasništvu, ali nije upisana u zemljišnoj knjizi iako je upisano zemljište na kojem je izgrađena, vlasnik te zgrade steći će pravo vlasništva cijele nekretnine upisom postojanja zgrade na zemljišnoj čestici na kojoj je izgrađena, uz upis prava vlasništva na cijelom zemljišnoknjižnom tijelu u korist vlasnika zgrade.": ta odredba ZVDSP-a pretpostavlja nešto drugo, što ovdje nije utvrđeno - da je do stupanja na snagu ZVDSP-a na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada koja je u trenutku stupanja na snagu ZVDSP-a "u nečijem vlasništvu"(obzirom da tuženik ovdje do tada nije stekao niti mogao steći vlasništvo sagrađenog objekta na tuđem zemljištu građenjem),

 

e) da prijepornu dosjelost valja promatrati i prema smislu odredaba čl. 159. ZVDSP-a, po kojima: "...dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.“ (st. 1.), s time da „samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 2.), dok „samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 3.), odnosno prema smislu prethodno važećih odredaba čl. 28. ZOVO-a, kojima je bilo propisano (st. 2.) da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a da (st. 4.) savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, sve u svezi

 

sa odredbom čl. 18. st. 1. ZVDSP-a, po kojoj: „posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed)“, a pošten je (st. 3. istoga članka) “...ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed“, s time da (st. 5) „posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno“, te odredbama čl. 72. ZOVO-a, po kojima: (st. 1.) „posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja“, (st. 2.) „posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova“ - i (st. 3.) „savjesnost posjeda se pretpostavlja“,

 

a prema kojima nepošten (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću - ni redovnom niti izvanrednom, s time da se poštenje (savjesnost) posjeda pretpostavlja - pa onaj tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten (nesavjestan) mora to i dokazati.

 

f) da je u ovome postupku pravilno utvrđeno kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti na strani tuženika za stjecanje prava vlasništva na temelju instituta dosjelosti obzirom da je tuženik (prema utvrđenoj, navedenoj činjenici: onome o čemu je imao saznanja i kako se ponašao) svo vrijeme posjedovanja prijeporne nekretnine bio nesavjestan ili nepošten posjednik gledano u svijetlu navedenih odredaba ZOVO-a i ZV-a koje uređuju ili su uređivale pravni standard poštenog ili savjesnog posjednika.

 

Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 2. lipnja 2020.