- 1 -              Rev 1228/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1228/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. C. d.o.o. K.,  kojeg zastupa punomoćnik N. T., odvjetnik u K., protiv tuženika M. J. iz K., , kojeg zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik u K., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-591/14-2 od 16. prosinca 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-1236/12-15 od 11. studenog 2013., u sjednici održanoj 2. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. broj Gž-591/14-2 od 16. prosinca 2014., u dijelu u kojem je odlučeno o glavnoj stvari, kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tuženika podnesena protiv odluke o troškovima postupka, kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se nedopuštenom proglasi ovrha na novčanim sredstvima tužitelja, određena rješenjem Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Ovr-737/12-2 od 4. svibnja 2012. (točka I. izreke), kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova od 6.875,00 kuna sa zateznim kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke (točka II. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda, prihvaćen je tužbeni zahtjev i ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Ovr-737/12-2- od 4. svibnja 2012. proglašena nedopuštenom. Tuženiku je naloženo nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 3.750,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

U ovoj je pravnoj stvari drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu pozivanjem na odredbu članka 373.a ZPP-a, stoga je u predmetu dopuštena redovna revizija iz članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP-a, temeljem koje odredbe je pobijana presuda ispitana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tuženik tvrdi da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer su u obrazloženju pobijane odluke sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijana presuda nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje.

 

Pritom, okolnost da se u obrazloženju svoje odluke drugostupanjski sud, koji je preinačio prvostupanjsku presudu isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nije pozvao na odredbu članka 373. točka 3. već (pogrešno) na članak 373.a ZPP-a, nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

 

Predmet spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja u premetu Općinskog suda u Koprivnici broj Ovr-805/09.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Koprivnici broj Ovr-737/12-2 od 4. svibnja 2012. određena ovrha radi isplate 42.529,47 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-1422/10-17 od 4. ožujka 2011., kojom je tužitelju naloženo isplatiti tuženiku na ime preostale pripadajuće otpremnine iznos od 118.573,24 kune i parnični trošak u iznosu od 16.173,75 kuna uvećano za zatezne kamate,

 

- da je tužitelj dosuđeni iznos otpremnine tretirao kao bruto iznos i u skladu s tim izvršio obračun i isplatu,

 

- da je tužitelj po osnovi navedene presude uplatio 116.528,20 kn (koji iznos predstavlja neto otpremninu sa zateznim kamatama i troškovima postupka) na račun tuženika, dok je iznos do 42.466,72 kn (koji se odnosi na doprinos za mirovinsko osiguranje i porez na dohodak) uplatio u korist državnog proračuna,

 

- da je tužitelj podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi povodom koje je Općinski sud u Koprivnici rješenjem poslovni broj Ovr-737/12-8 od 2. studenog 2012. uputio tužitelja na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom jer je u žalbi protiv rješenja o ovrsi tvrdio da je tražbina u cijelosti namirena, što predstavlja žalbeni razlog iz članka 46. stavak 1. točka 9. Ovršnog zakona.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja, primjenom odredbe članka 164. stavak 1. i članka 166. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - u nastavku teksta: ZOO) i članka 217. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12 - u nastavku teksta: OZ/12) odbija tužbeni zahtjev utvrđujući da je tužitelj dužan ispuniti tražbinu na način i u iznosu iz ovršne isprave.

 

Međutim, drugostupanjski sud ocjenjuje da je tužitelj postupio u skladu s odredbom članka 433.a stavak 1. i 2. ZPP-a i odredbama Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“, broj 37/11), Zakona o doprinosima („Narodne novine“, broj 84/08, 152/08, 94/09, 18/11 i 22/11) i Zakonu o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11 i 22/12 - u nastavku teksta: ZPD), te izvršio obvezu isplate dosuđene razlike otpremnine u cijelosti, zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev.

 

Odluku drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

U reviziji se tvrdi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava otpremnina pogrešno obračunata. Naime, tuženik ističe da se u konkretnom slučaju otpremnina ima smatrati „drugim dohotkom“ u smislu odredbi ZPD-a, a ne naknadom iz plaće jer je u vrijeme obračuna i isplate otpremnine tuženiku isplaćivana mirovina, pa je u skladu s tim trebalo izvršiti obračun predujma poreza na dohodak. Zaključuje da mu je tužitelj morao isplatiti barem 108.130,50 kuna uvećano za dosuđene parnične troškove i zatezne kamate.

 

Ponajprije treba reći da je otpremnina pravo iz radnog odnosa (članak 119. Zakona o radu - „Narodne novine“, broj 49/09, 61/11, 82/12, 73/13 i 93/14) pa stoga za obračun doprinosa koji se obustavljaju iz otpremnine uopće nije odlučno što je tuženik u vrijeme isplate otpremnine bio u mirovini. Koji se doprinosi obračunavaju iz otpremnine uređeno je odredbama već spomenutog Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće i otpremnine.

 

Odredbom članka 433.a. stavak 1. ZPP-a propisano je da je radnik, kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, dužan utužiti ih u tom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos. Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako su plaćeni porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualiziranu kapitaliziranu štednju, radnik je dužan izrijekom navesti da zahtijeva neto iznos (članak 433. stavak 3. ZPP-a). Zato se, u smislu navedene pravne norme, s obzirom da u izreci ovršne isprave -pravomoćne presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-1422/10-11, nije izrijekom naznačeno da je riječ o neto iznosu, smatra da je tražbina utvrđena u bruto iznosu.

 

U postupku prisilnog ostvarenja tražbine (plaće) iz radnog odnosa dosuđene u bruto iznosu zajedno sa zateznom kamatom na cijeli taj iznos, dio zaplijenjenih novčanih sredstava ovršenika potreban za namirenje dijela ovršne tražbine - iznos dužnog poreza i prireza, ovršni sud nije ovlašten rješenjem o namirenju isplatiti ovrhovoditelju, već je taj iznos dužan isplatiti na račun Ministarstva financija - Porezne uprave.

 

Naime, odredbom članka 127. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 139/10, 125/11, 150/11, 154/11, 12/12, 70/12, 80/12 - u nastavku teksta: OZ/10) važeće u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga, koja je odlučna za odluku o tužbenom zahtjevu, propisan je način na koji se provodi ovrha radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u bruto iznosu, kakva tražbina se i namiruje u predmetnom ovršnom postupku. Prvostupanjski sud se, istina pozvao na odredbu članka 217. stavak 1. OZ/12 koja nije bila na snazi u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu, ali kako su pravne norme važne za odluku o tužbenom zahtjevu u bitnome istovjetne (članak 217. OZ/12 i članka 127. OZ/10), to nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

Dakle, iako ovrhovoditelj prema odredbi članka 127. stavak 1. OZ/10 može tražiti ovrhu radi naplate ukupno dosuđenog iznosa, ovršni sud nije ovlašten (rješenjem o namirenju) isplatiti ukupan iznos ovrhovoditelju. Isplata se u ovršnom postupku sukladno odredbi članka 127. stavak 5. OZ/10 vrši prema obračunu koji na zahtjev suda obavlja porezna uprava (članak 127. stavak 2. OZ/10). Porezna uprava obavit će obračun u skladu s važećim propisima koji uređuju obračunavanje i plaćanje doprinosa iz plaće i poreza na dohodak uz naznaku propisanih računa na koje će se uplatiti doprinosi, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju, porez i prirez (članka 127. stavak 3. OZ/10).

 

Iz činjeničnih utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj isplatio tuženiku 116.528,20 kn, dok je doprinose i poreze obračunate u iznosu od 42.466,72 kn, uplatio poreznoj upravi. Dakle, proizlazilo bi da je tuženik pokrenuo ovršni postupak radi prisilne naplate iznosa koji mu sud u ovršnom postupku nema ovlast isplatiti jer se odnosi na dužne poreze i doprinose. Stoga su bez daljnjega ostvarene pretpostavke za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

 

Osporavajući izračun i visinu otpremnine kroz revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik zapravo ističe činjenični prigovor koji u smislu odredbe članka 385. ZPP-a u reviziji nije dopušten. U vezi s izračunom predmetne tražbine samo usput treba istaknuti da se tuženik u ovršnom prijedlogu poziva na isti obračun kao dokaz da mu je ostao nepodmireni dio tražbine iz ovršne isprave za koji je pokrenuo ovrhu, dakle, visina tražbine mu u vrijeme pokretanja ovršnog postupka nije bila sporna.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju članka 393. ZPP-a, valjalo je presuditi kao u izreci.

 

U odnosu na odluku o troškovima postupka, valja istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba članka 400. stavak 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

Na osnovi izloženog valjalo je na temelju odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a reviziju tužiteljice podnesenu protiv rješenja o troškovima odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 2. lipnja 2020.