Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 2713/2017-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. J. iz P., (OIB: ...), zastupana po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjet. ureda mr. sc. E. K. i A. K., odvjetnicima iz P., protiv I. tuženice L. K., S., II. tuženice A. K., P., i III. tuženice I. K. C., P., (kao nasljednica iza pokojnog tuženika A. K., P., vlasnika građevinskog obrta K., OIB: ...), radi isplate, te u pravnoj stvari po protutužbi I. protutužiteljice L. K., S., II. protutužiteljice A. K., P., i III. protutužiteljice I. K. C., P., (kao nasljednica iza pokojnog protutužitelja A. K., P., vlasnika građevinskog obrta K., OIB: ...), protiv protuženice D. J. iz P., (OIB: ...), radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice ujedno i protutuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-504/2015-2 od 14. ožujka 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-188/2008-80 od 27. studenoga 2014., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2020.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužiteljice ujedno i protutuženice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom:
a) pod stavkom I. izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice koji glasi:
Nalaže se tuženiku-protutužitelju da tužiteljici-protutuženici isplati iznos od 595.742,96 kuna, što predstavlja iznos od 81.274,62 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2007. do isplate, u roku od 15 dana.
II. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice koji glasi:
Nalaže se tuženiku-protutužitelju da tužiteljici-protutuženici na ime duga isplati iznos od 81.274,62 eura u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na oročena devizna sredstva bez posebne namjene na rok od jedne godine, koje teku od 31. prosinca 2007. do isplate, u roku od 15 dana.
III. Djelomično se prihvaća protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja u dijelu koji glasi:
Nalaže se tužiteljici-protutuženici da isplati tuženiku-protutužitelju iznos od 44.200,00 eura s kamatom koja teče od 25. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi koju banke isplaćuju na devizne štedne uloge po viđenju, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a ("Narodne novine" broj 35/05) primjenom uvećanja eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.
IV. Djelomično se odbija protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja u dijelu koji glasi:
Nalaže se tužiteljici-protutuženici da isplati tuženiku-protutužitelju iznos od 16.872,66 eura zajedno s kamatom po stopi koju banke isplaćuju na devizne štedne uloge po viđenju koja teče od 25. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do isplate, a u slučaju promjene po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a ("Narodne novine" broj 35/05) primjenom uvećanja eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%, u roku od 15 dana.
V. Odbija se eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:
Nalaže se tužiteljici-protutuženici da isplati tuženiku-protutužitelju iznos od 465.984,39 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 25. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do isplate, a u slučaju promjene po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a ("Narodne novine" broj 35/05) primjenom uvećanja eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, u roku od 15 dana.
VI. Nalaže se tužiteljici-protutuženici da tuženiku-protutužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 54.382,94 kune sa zateznom kamatom koja teče od 16. listopada 2014. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a ("Narodne novine" broj 35/05) primjenom uvećanja eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.
VII. Odbijaju se u preostalom dijelu zahtjevi parničnih stranaka za naknadu parničnog troška kao neosnovani“,
b) pod stavkom II. izreke, odbijeni su zahtjevi stranaka „za naknadom troškova žalbenog dijela postupka“.
Protiv drugostupanjske presude tužiteljica ujedno i protutuženica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjske presude „i predmet vrati sudu prvog odnosno drugog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje“.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija nije osnovana.
Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjevi su:
a) tužiteljice: (glavni) na isplatu 595.742,96 kuna sa zatraženim zateznim kamatama, (eventualno kumulirani) na isplatu 81.274,62 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zatraženim zateznim kamatama,
b) protutužitelja: na isplatu 44.200,00 eura sa zatraženim zateznim kamatama.
Suprotno tvrdnjama revidentice: da sud nije „iznio uvjerljivu i logičnu argumentaciju“, te da „u osporavanoj presudi, kako prvostupanjskoj, tako i u drugostupanjskoj o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku“, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti“) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se revidentica poziva - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja bi bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.
Navodi revidentice "da su neki od potpisa kojima je ona potvrđivala uplate kao i iznosi nekih uplata krivotvoreni", da se presuda „ne zasniva na nesporno utvrđenom činjeničnom stanju već na neargumentiranim, neobjektivnim i pristranim tvrdnjama svjedoka“, odnosno „da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno“ - u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revidentica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje ona nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).
Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo revidentice.
Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da „je između tužiteljice i tuženika zaključen Ugovor o zajmu te da je tužiteljica tuženiku pozajmila iznos od 70.000,00 DEM i to 50.000,00 DEM 12. prosinca 1997. godine, 5.000,00 DEM 05. svibnja 1998. godine te 15.000,00 DEM 15. svibnja 1998. godine na neodređeno vrijeme uz kamatnu stopu od 3% mjesečno“,
- da „je tuženik otkazao navedeni ugovor izjavom od 23. travnja 2007. godine uz otkazni rok od 30 dana“,
- da „je u vezi sa vraćanjem pozajmljenog iznosa vođena evidencija (list 52-55 spisa) koju je uglavnom vodila kćerka tuženika I. K. C. koja je upisivala datume vraćanja i svote uz potpis tužiteljice prilikom primanja isplate“,
- da „su svi potpisi koji se nalaze na potvrdi o isplati ispisani rukom tužiteljice D. J.“, odnosno „da je tuženik tužiteljici isplatio sve novčane iznose koji su evidentirani u potvrdi“, te „preplatio pozajmljeni iznos“.
Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), nižestupanjski sudovi su zahtjeve tužiteljice ocijenili neosnovanima, a zahtjeve protutužitelja djelomično osnovanima, uz osnovno i odlučno shvaćanje:
- da "je (tijekom postupka bilo) sporno s obzirom na tvrdnje tuženika da je isplata izvršena temeljem djelomično ništavog ugovora - koji je iznos tuženik vratio tužiteljici, te s tim u vezi da li joj je prema zaključenom ugovoru o zajmu dužan utuženi iznos ili je pak tužiteljica dužna vratiti tuženiku dio primljenog iznosa te s tim u vezi sporan je i prigovor tužiteljice da tuženik nema pravo tražiti vraćanje jer je plaćao znajući da nije bio dužan plaćati“,
- da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljica skriptor svih potpisa „unatoč nalazu i mišljenju sudskog vještaka grafologa Ž. T. koja je navela da ne može decidirano tvrditi da li je D. J. skriptor spornih potpisa zbog jednostavnosti grafijskog izraza, jer da je tome tako proizlazi iz iskaza svjedokinje A. P. i I. K. C. te parničnih stranaka, a i iz izgleda same potvrde nije zamijećeno nikakvo uguravanje teksta koje bi ukazivalo na naknadnu izmjenu sadržaja isprave, a i činjenice da je tužiteljica prilikom svake nove isplate imala priliku vidjeti evidenciju pa je nelogično da ne bi zamijetila dodavanje teksta ili krivotvorenje svojega potpisa“, odnosno da „u svakom slučaju s obzirom da je tužiteljica osporila samo neke od potpisa nije logično ni životno da ne bi zamijetila da je netko drugi prethodno potpisao njezino ime, odnosno dodao tekst ili izmijenio iznos“,
- da „je vezano za obrazlaganje činjenice potpisa na predmetnim potvrdama sud prvog stupnja (pravilno) prihvatio nalaz i mišljenje vještaka I. M. prema drugoj varijanti izračuna, odnosno onoga izračuna gdje su uzeti u obzir svi iznosi iz potvrde gdje je tužiteljica stavila potpis“,
- da „dakle, nisu uzete u obzir isplate uz koje nema potpisa tužiteljice tj. isplate od 20. prosinca 1999. te 29. ožujka i 24. listopada 2001.“, pa da je „stoga sud prvog stupnja uzeo kao dokazanu činjenicu da je tužiteljica primila ukupno iznos od 61.072,66 eura“, a kako je „iznos od 16.872,66 eura u zastari“, to „je iz tog razloga taj dio zahtjeva tuženika odbijen“,
- da „nije prihvaćen iskaz tužiteljice da je dio zajma isplaćen u kunama jer da to ne proizlazi iz isprave o zaključenom pravnom poslu, a ni o evidenciji uplata iz kojih je vidljivo da su iznosi vraćeni u DEM, odnosno kasnije u eurima“,
- da „je u to vrijeme bilo nedopušteno pozajmljivanje deviza između domaćih osoba pa da je prema čl. 4. st. 1. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata navedeni ugovor o zajmu ništavi pravni posao, a posljedica takve ništavosti je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti ono što je primila po tom ništavom ugovoru odnosno primljene iznose sa pripadajućim kamatama“,
- da „nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 211. ZOO-a koji se odnose na nemogućnost vraćanja jer da nije utvrđeno da je tuženik bio upoznat sa činjenicom da je ugovorena kamata od 3% mjesečno nezakonita i da ju nije dužan plaćati pa da je unatoč tome saznanju odlučio tužiteljici isplatiti utuženi iznos“,
- da „je kod primjene ove odredbe bitno kako to pravilno navodi i sud prvog stupnja da se utvrdi da je tuženik vršio isplatu, a znajući da nije dužan platiti“, a da „tako nešto u postupku nije dokazano, a činjenica koju ističe tužiteljica u svojoj žalbi da je apsurdno da je tuženik preplatio dug za čak 44.200,00 eura a da to nije znao, može se opravdati time da je tuženik tužiteljici u dužem razdoblju (od 1999. do 2006.) isplaćivao određene iznose, a sve s obzirom na ugovorenu nezakonitu kamatu od 3% mjesečno odnosno preko 30% godišnje“.
Takvo shvaćanje (u odnosu na u reviziji sporno) je pravilno.
Stoga je reviziju tužiteljice ujedno i protutuženice valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).
U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.
Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-504/2015-2 od 14. ožujka 2016.