- 1 -              Rev 3619/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3619/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. P. iz D. R., (OIB: ...), kojeg zastupaju punomoćnici M. O. i H. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. & O. iz K., protiv tuženika Mješovito industrijsko - obrtničke škole K., zastupanog po punomoćnicima J. J., M. B., D. B. i T. H., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u K., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž R-98/2015-3 od 16. svibnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. P-874/2014-31 od 6. svibnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja:

 

- na utvrđenje „...da nije dopuštena Odluka tuženika i to Obavijest o prestanku ugovora o radu od 6. lipnja 2012., Klasa: ..., Ur.broj: ... te da...radni odnos tužitelja temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 5. lipnja 2008. nije prestao“,

 

- na obvezivanje tuženika da tužitelja vrati na poslove nastavnika,

 

- na obvezivanje tuženika da tužitelju isplati „sve mjesečne obroke plaća i dodataka na plaću, sukladno članku 7. Ugovora o radu od 5. lipnja 2008., Klasa: ..., Ur.broj: ... počam od 5. lipnja 2012. pa nadalje za svaki mjesec dok tuženik ne vrati tužitelja na poslove nastavnika, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počam od dospijeća svakog pojedinog obroka do namirenja“,

 

dok je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka od 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počam od 6. svibnja 2015. do isplate.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog (kako drži) u postupku počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta “da se u obrazloženju pobijane odluke” relativizira činjenica što se iz obavijesti tuženika ne vidi o kojem se otkazu radi:

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje,

 

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje „...da nije dopuštena Odluka tuženika i to Obavijest o prestanku ugovora o radu od 6. lipnja 2012.,...te da...radni odnos tužitelja temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 5. lipnja 2008. nije prestao“, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika da tužitelja vrati na poslove nastavnika i da mu isplati „sve mjesečne obroke plaća i dodataka na plaću, sukladno članku 7. Ugovora o radu...počam od 5. lipnja 2012. pa nadalje za svaki mjesec dok tuženik ne vrati tužitelja na poslove nastavnika, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom...“.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „je tužitelj u periodu od 2008. do 28. svibnja 2012. bio ravnatelj tuženika“,

 

- da „mu je nakon isteka mandata otkazan Ugovor o radu koji je bio zaključen sa tuženikom 8. svibnja 2008.“,

 

- da je prestanak radnog odnosa tužitelja „utvrđen odlukom tuženika od 6. lipnja 2012.“,

 

- da „u ugovoru o radu kojeg je tužitelj imao zaključenog sa tuženikom od dana 8. svibnja 2008., u članku 9. Ugovora, stoji da ukoliko tužitelj ne bude ponovno imenovan na dužnost ravnatelja, a nakon isteka mandata, da će se ugovor o radu redovito otkazati, a sukladno odredbama Zakona o ustanovama“,

 

- da je „o valjanosti prestanka mandata tužitelja, kao ravnatelja, tužitelj vodio spor u predmetu Općinskog suda u Karlovcu broj P-917/12, te je pravomoćnom presudom utvrđeno da je valjana odluka školskog odbora od 28. svibnja 2012. o prestanku mandata ravnatelja“.

 

Sporna je u revizijskom stupnju „valjanost odluke tuženika od 6. lipnja 2012. kojom odlukom tuženik utvrđuje da tužitelju prestaje ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 5. lipnja 2008.“.

 

Drugostupanjski sud je ovdje osporenom presudom zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da „prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da ova odluka (tuženik je naziva Obavijest) faktično predstavlja redoviti otkaz ugovora o radu koji je zaključen između stranaka 5. lipnja 2008.“,

 

- da je „naime“ odredbom čl. 44. stavak 2. Zakona o ustanovama, a isto tako odredbom članka 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi („Narodne novine“ br. 97/10), koji je Zakon bio na snazi u trenutku prestanka mandata tužitelja, bilo propisano da „ravnatelju prestaje ugovor o radu između ostaloga i otkazom“,

 

- da „stoga, tužitelj neosnovano prigovara tome da tuženik nije u propisanoj formi otkazao radni odnos, jer obavijest od 6. lipnja 2012. po svom sadržaju predstavlja odluku o redovitom otkazu ugovora o radu“ („uostalom“, tužitelj je „i sam tretirao ovu obavijest kao odluku o otkazu ugovora o radu jer je protiv ove odluke podnio poslodavcu zahtjev za zaštitu prava, time da je poslodavac na sjednici školskog odbora 12. srpnja 2012. donio odluku o neosnovanosti zahtjeva tužitelja, a nakon toga je tužitelj podnio tužbu sudu“),

 

- da je „drugo sporno pitanje u ovom predmetu, pitanje da li je tuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bio dužan i da li je mogao postupiti u smislu odredbe članka 10. Ugovora o radu od 5. lipnja 2008.“, a kojom je odredbom bilo „utvrđeno da će se u slučaju redovitog otkaza ugovora tužitelju ponuditi ugovor o radu pod izmijenjenim uvjetima na drugom radnom mjestu u školi u skladu sa zakonom, propisima donesenim temeljem zakona i u skladu sa općim aktima škole“,

 

- da kod toga treba „prije svega“ imati u vidu činjenicu da je nakon što je tužitelj imenovan za ravnatelja a prije nego što je istekao njegov mandat, stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ("Narodne novine", broj 92/10, 105/10, 90/11, 16/12, 86/12), odredbom članka 12. kojeg Zakona je bilo propisano da osoba imenovana za ravnatelja školske ustanove sukladno Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ("Narodne novine", broj 87/08, 86/09), a koja se na dan stupanja na snagu tog Zakona zatekne na dužnosti ravnatelja, nastavit će obnašati tu dužnost do isteka mandata, a najkasnije do stupanja na snagu odredaba članka 126. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi - s time da osobi iz stavka 1. članka 12. istekom mandata odnosno stupanjem na snagu odredaba članka 126. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi prestaje ugovor o radu protekom roka od 4 mjeseca od dana isteka mandata, odnosno od dana stupanja na snagu odredbi iz članka 126. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi“,

 

- da je odredbom članka 12. stavak 3. citiranog Zakona bilo propisano i da osobi kojoj prestane mandat „ne pripada niti jedno drugo pravo osnovom prestanka ugovora o radu na temelju ovog zakona, drugog propisa ili kolektivnog ugovora“: tako da je „u smislu ovog zakonskog propisa tuženik u svojoj odluci (Obavijesti) o prestanku ugovora o radu naznačio da ugovor o radu prestaje istekom roka od 4 mjeseca od dana isteka mandata“ tužitelju,

 

- da ovdje „nije sporno da je tužitelj dobivao plaću 4 mjeseca nakon isteka mandata“,

 

- da tuženik (uostalom) nije mogao postupiti prema odredbi članka 10. ugovora o radu i nije mogao tužitelju ponuditi sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima na drugom radnom mjestu u školi „iz razloga što u trenutku otkazivanja nije bilo radnog mjesta na kojem bi tužitelj mogao raditi kao nastavnik politologije, gospodarstva i etike“,

 

- da i „bez obzira“ na odredbu članka 12. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju („Narodne novine“ br. 92/10), prema kojoj odredbi osobi kojoj je istekao mandat - prestaje ugovor o radu protekom roka od 4 mjeseca od dana isteka mandata, odredba članka 10. Ugovora o radu nije nedopuštena“: da „naime, škola je ovlaštena i dužna tužitelju ponuditi novi ugovor o radu ukoliko je to moguće, jer se na to obvezala ugovorom o radu prilikom zaključivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda je pravilan i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda“,

 

- da „tuženik u konkretnoj situaciji nije mogao ponuditi tužitelju ugovor o radu pod izmijenjenim uvjetima, jer za radom tužitelja više nije bilo potrebe s obzirom na predmete koje tužitelj može predavati, a to su politika i gospodarstvo, etika i kultura“: „utvrđeno je u postupku da ove predmete predaju druga dva nastavnika, a kod jednog od ovih nastavnika (Ž. V.) se pojavljuje samo jedan sat prekovremenog rada. Čak i u situaciji kada bi se pojavio veći broj prekovremenih sati rada oni bi bili raspoređeni drugoj nastavnici M. R. koja dolazi iz druge škole i koja nema puni fond sati („inače puni fond sati za nastavnika iznosi 21 sat tjedno“),

 

- da je „upravo radi ovakve situacije škola jedino bila u obvezi tužitelja prijaviti Uredu državne uprave za pitanje školstva i na taj način tužitelj ostaje u sustavu školstva, pa u slučaju da se u nekoj od škola u županiji pojavi potreba za predavanjem predmeta iz tužiteljeve struke, tada ured bez objavljivanja natječaja najprije nudi sudjelovanje u nastavi tužitelju“: u tome je smislu ovdje i utvrđeno „da je tuženik i izvršio prijavu tužitelja Uredu državne uprave“,

 

- da „dakle“, obzirom na dovoljni broj nastavnika iz predmeta tužiteljeve struke - nije bilo „moguće zapošljavanje tužitelja niti sa eventualno manjom satnicom od pune tjedne satnice“ tako da je „prvostupanjski sud pravilno zaključio da je postala nemoguća i neizvršiva obveza škole prema odredbi članka 10. Ugovora o radu od 5. lipnja 2008.“,

 

- da „kada je pak ispunjenje obveze jedne ugovorne strane postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna niti jedna niti druga strana, tada ugovor prestaje postojati po sili zakona, što u konkretnom slučaju znači da je po sili zakona prestala i obveza tuženika iz članka 10. Ugovora o radu“,

 

- da je „slijedom svega naprijed navedenog, prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja“: a „svojim žalbenim navodima tužitelj samo na svoj način daje pravnu ocjenu ovog spora koju ocjenu je međutim na pravilan način dao sud prvog stupnja“.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Naime, ovdje valja prihvatiti da je tuženik osporenom obavijesti, sa značajem njegove "samo" deklaratorne odluke o prestanku radnog odnosa tužitelju već i po osnovi članka 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi („Narodne novine“, br. 92/2010. - dalje: ZIDZOOOSŠ-a), prema kojem članku:

 

- (stavak 1) „Osoba imenovana za ravnatelja školske ustanove sukladno odredbama Zakona o osnovnom školstvu („Narodne novine“, br. 59/90., 26/93., 27/93., 29/94., 7/96., 59/01., 114/01. i 76/05.), Zakona o srednjem školstvu („Narodne novine“, br. 19/92., 26/93., 27/93., 50/95., 59/01., 114/01. i 81/05.) i Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi („Narodne novine“, br. 87/08. i 86/09.), koja se na dan stupanja na snagu ovog Zakona zatekne na dužnosti ravnatelja, nastavit će obnašati tu dužnost do isteka mandata, a najkasnije do stupanja na snagu odredbi članka 126. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi.“,

 

- (stavak 2) „Osobi iz stavka 1. ovog članka istekom mandata, odnosno stupanjem na snagu odredbi članka 126. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, prestaje ugovor o radu protekom roka od četiri mjeseca od dana isteka mandata, odnosno stupanja na snagu odredbi članka 126. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi.“,

 

- (stavak 3) „Osobi iz stavka 1. ovog članka osim prava iz stavka 2. ovog članka ne pripada niti jedno drugo pravo osnovom prestanka ugovora o radu na temelju ovog Zakona, drugog propisa ili kolektivnog ugovora.“,

 

suštinski samo obavijestio tužitelja da mu je u svakom slučaju Ugovor o radu prestao ispunjenjem posebnih zakonom (ZIDZOOOSŠ-om) propisanih pretpostavki za prestanak Ugovora, odnosno (bliže) činjenicom da je na dan stupanja na snagu ZIDZOOOSŠ-a zatečen na dužnosti ravnatelja tuženika - u svezi sa čime je imao „nastavit obnašati tu dužnost do isteka mandata, a najkasnije do stupanja na snagu odredbi članka 126. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi“ - po čemu mu je (protekom daljnjeg roka od četiri mjeseca) već i osnovom neposredne primjene navedenih odredaba ZIDZOOOSŠ-a na nastale činjenične okolnosti (neosporne) prestao ugovor o radu.

 

Za dopuštenost (valjanost i zakonitost) takve odluke (u biti: o prestanku ugovora temeljem zakona) s (u biti) značajem samo takve obavijesti (gledano u svijetlu odredbe članka 12. stavak 3. ZIDZOOOSŠ-a, prema kojoj - osobi kojoj prestane mandat „ne pripada niti jedno drugo pravo osnovom prestanka ugovora o radu na temelju ovog zakona, drugog propisa ili kolektivnog ugovora“) irelevantno je postoji li i spor glede otkaza Ugovora o radu kojeg je tužitelj sklopio: ona je rezultat samo primjene navedenih odredaba čl. 12. ZIDZOOOSŠ-a prema kojima Ugovor o radu osobi imenovanoj za ravnatelja školske ustanove prestaje nastupom činjenica iz tih odredaba Zakona.

 

Sukladno tome, budući da je tuženik na pravilan i zakoniti način obavijestio tužitelja o posljedicama neposredne primjene ZIDZOOOSŠ-a (onim posljedicama koje je tužitelj i sam mogao znati: budući da se temelje na toj neposrednoj primjeni imperativnih odredaba Zakona), te u tome smislu, samo poštujući kogentne odredbe toga Zakona - koje nije niti mogao izbjeći, donio osporenu odluku (obavijest), neosnovani su tužbeni zahtjevi tužitelja temeljeni na tome suprotnom shvaćanju.

 

Pritom je za ukazati da pozicija tužitelja u ničemu ne bi bila bolja (kako to utvrđuju i nižestupanjski sudovi) niti kada bi se prijeporna obavijest tuženika prihvatila sa značajem otkaza sa tužiteljem sklopljenog ugovora o radu - i to poslovno uvjetovanog otkaza, kako ju je tužitelj i “tretirao”, a sve obzirom da tuženik nije niti imao mogućnosti postupiti u smislu odredbe članka 10. Ugovora o radu od 5. lipnja 2008., a kojom je odredbom bilo „utvrđeno da će se u slučaju redovitog otkaza ugovora tužitelju ponuditi ugovor o radu pod izmijenjenim uvjetima na drugom radnom mjestu u školi u skladu sa zakonom, propisima donesenim temeljem zakona i u skladu sa općim aktima škole“: to „iz razloga što u trenutku otkazivanja nije bilo radnog mjesta na kojem bi tužitelj mogao raditi kao nastavnik politologije, gospodarstva i etike“, odnosno budući da za radom tužitelja više nije bilo potrebe s obzirom na predmete koje je mogao predavati - pa tuženik nije imao ovlasti postupiti nezakonito i tužitelja zaposliti iako za to nije imao uvjeta.

 

Stoga, a kako je osporena drugostupanjska presuda temeljena na takvome (pravilnom) shvaćanju i ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 2. lipnja 2020.