- 1 -              Rev 658/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 658/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz S. K. Z., ..., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. A., dipl. pravnica, zaposlena u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, Z., protiv tuženika Z. v. d.o.o. za javnu vodoopskrbu i odvodnju Z., ..., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R. odvjetnici u O. društvu R. i partneri j.t.d. Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-472/2019-2 od 30. siječnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj Pr-23/2019-31 od 19. srpnja 2019., u sjednici 2. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika, kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju, Odlukom o izvanrednom otkazu br. ... od 23. prosinca 2016. nije dopušten, te da tužitelju nije prestao radni odnos s danom 27. prosinca 2016., a u točki II. izreke tuženik je obvezan tužitelja vrati u radni odnos s pravima i obvezama utvrđenim navedenim ugovorom o radu od 15. srpnja 2002., i dodacima br. 1. i 2. toga ugovora o radu, na radno mjesto pomoćni radnik na održavanju vodoopskrbe I ili na druge odgovarajuće poslove sukladno stručnoj spremi i radnom iskustvu, u roku od 8 dana.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačenje drugostupanjske presude i odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi troškove postupka, uključujući i trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode i predlaže odbijanje podnesene revizije.

 

Revizija je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenosti otkaza ugovora o radu od 23. prosinca 2016., te nastavno zahtjev da ga tuženik vrati u radni odnos s pravima i obvezama utvrđenim Ugovorom o radu od 15. srpnja 2002., i dodatkom br. 1. i 2. toga ugovora o radu, na radno mjesto pomoćni radnik na održavanju vodoopskrbe I ili na druge odgovarajuće poslove sukladno stručnoj spremi i radnom iskustvu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da je tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor o radu broj ...,15. srpnja 2002., dodatak broj 1. ugovora o radu broj 2051/02., 31. svibnja 2002. i dodatak broj 2. ugovora o radu broj ..., 11. lipnja 2014., za radno mjesto pomoćni radnik na održavanju vodoopskrbe I,

 

- da je tuženik 23. prosinca 2016. donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, koju je tužitelj primio 27. prosinca 2016.,

 

- da je tuženik prije donošenja pobijane Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 23. prosinca 2016. pozvao tužitelja da se očituje u vezi s osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa, odnosno u vezi s događajem od 12. prosinca 2016,

 

- da je tužitelj podnio pisanu obranu i osporio navode o teškoj povredi obveze iz radnog odnosa,

 

- da se izvanrednim otkazom ugovora o radu tužitelju stavlja na teret da je 12. prosinca 2016. neovlašteno izvršio priključenje nekretnine u suvlasništvu i suposjedu D. i J. K. iz C. Z. na komunalnu vodnu građevinu javne vodoopskrbe i time omogućio neovlašteno korištenje vodne usluge,

 

- da je tužitelj 29. prosinca 2016. podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava, o kojem se tuženik nije očitovao,

 

- da se tuženik savjetovao sa Radničkim vijećem ustanovljenim kod tuženika, te da se Radničko vijeće protivilo namjeravanoj odluci o otkazu Ugovora o radu tužitelju,

 

- da je Radničko vijeće u očitovanju od 23. prosinca 2016. navelo da se namjeravana odluka o otkazu temelji na iskazu korisnika nelegalnog priključka D. K. koji iskaz je naknadno izmijenjen, te da se takav promijenjeni iskaz ne može uzeti kao vjerodostojan, budući da odluka tuženika utječe na životnu egzistenciju tužitelja i njegove obitelji, te da bi trebalo napraviti suočenje tužitelja i D. K. kojem bi trebao nazočiti i predstavnik Radničkog vijeća.

 

Cijeneći da je prema čl. 135. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 - dalje: ZR) na tuženiku teret dokaza da su postojali razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju, nižestupanjski sudovi utvrđuju da prema provedenim dokazima tuženik nije dokazao da je upravo tužitelj izvršio nelegalni priključak nekretnine u suvlasništvu D. i J. K. na komunalnu vodnu građevinu javne vodoopskrbe i da bi time počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa stavljenu mu na teret, slijedom čega donose pobijane odluke.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom iz samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji sukladno odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Tuženik u reviziji iznosi svoju analizu provedenih dokaza, posebno analizu iskaza svjedoka D. K. i svjedoka S. Š., te iz njihovih iskaza izvlači zaključak da jedino tužitelj ima nadimak T., i da je osoba zvana T. izvršila sporni priključak, i tvrdi da su zaključci nižestupanjskih sudova protivni sadržaju provedenih dokaza, te da provedeni dokazi ponovno nisu cijenjeni u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a. Time se poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP-a, i bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a te navode temelji na tvrdnjama su nižestupanjski sudovi ponovno propustili cijeniti iskaz svjedoka S. Š., neovisno što su formalno naveli da su ga cijenili, a što stvarno nisu učinili.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane.

 

Suprotno tvrdnji tuženika pobijana presuda sadrži neproturiječne razloge o svim činjenicama odlučnim za rješenje spora, pa je presudu moguće ispitati, a navodi kojima dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili da u ovom slučaju tuženik nije dokazao da bi tužitelj izvršio sporni priključak i time počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa stavljenu mu na teret, s obzirom da je, kako tvrdi, iz provedenih dokaza trebalo zaključiti suprotno, u biti su samo prigovori činjenične naravi u kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično stanje koje on nalazi pravilnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP-a) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Osim toga pri ocjeni provedenih dokaza postupljeno je upravo onako kako to i nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, a za takvu ocjenu dati su razlozi koji su prihvatljivi i ovome sudu.

 

Pred nižestupanjskim sudovima proveden je dokaz saslušanjem svjedoka S. Š., na čijem iskazu se posebno inzistira u podnesenoj reviziji. Taj svjedok je u iskazu naveo da poznaje tužitelja i zna da je njegov nadimak T., ali da on nema saznanja da bi tužitelj izvršio sporni priključak. Iskaz navedenog svjedoka cijenio je i prvostupanjski i drugostupanjski sud onako kako nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, i to ne samo formalno, kako to neosnovano tvrdi tuženik, jer su dali razloge zbog čega iskaz navedenog svjedoka ne bi bio odlučan i samodostatan za drugačiji zaključak.

 

Iz navedenih razloga u postupanju nižestupanjskih sudova nije ostvarena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP-a, niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer ovaj sud ne nalazi proturiječnosti između zaključaka suda i sadržaja provedenih dokaza.

 

Prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR-u poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu (čl. 135. st. 3. ZR-u). Stoga sumnja poslodavca da je radnik počinio povredu obveze iz radnog odnosa nije opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, već poslodavac mora dokazati postojanje povrede koja je opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. To u konkretnom slučaju znači da ne smije ostati dvojba oko identiteta radnika kojemu se izvanredno otkazuje ugovor o radu, a u ovom slučaju je identitet počinitelja predmetnog priključka (jednog od tri radnika) ostao dvojben, a na tuženiku je bio teret dokaza da je upravo tužitelj izvršitelj nelegalnog priključka, odnosno da je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa kao odlučne činjenice.

 

Slijedom iznesenog neosnovan je i tuženikov prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 2. lipnja 2020.