- 1 -              Rev 2391/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2391/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. Č. iz Z., (OIB: ...), zastupane po punomoćnici S. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ž. & p. d.o.o. iz Z., protiv tuženika m.W. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku T. V., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu te vraćanja na rad i naknade štete, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja m.W. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku T. V., odvjetniku iz Z., protiv protutuženice K. Č. iz Z., (OIB: ...6), zastupane po punomoćnici S. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ž. & p. d.o.o. iz Z., radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-64/2019-2 od 24. siječnja 2019. kojima je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-3251/2018-53 od 21. studenoga 2018. sa rješenjem istog suda posl. br. Pr-3251/2018-44 od 6. rujna 2018., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom i drugostupanjskim rješenjem:

 

- u stavku I. izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužiteljice, ujedno i protutuženice, dok je žalba tuženika ujedno i protutužitelja prihvaćena, tako da je:

 

a) - potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke, u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje „da su nezakonite i nedopuštene tuženikova Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 6. travnja 2017., kojom odlukom je tuženik L. d.o.o. Z., ..., OIB:..., otkazao Ugovor o radu od 1.11.2013. sklopljen s tužiteljicom K. Č. iz Z., ..., OIB:..., na neodređeno vrijeme kao i Odluka tuženika od 3. svibnja 2017. kojom je odbijen tužiteljičin Zahtjev za zaštitu prava“ - te da tužiteljici radni odnos kod tuženika nije prestao, pa da se tuženiku naloži vratiti tužiteljicu „na posao, na radno mjesto Voditelja ureda“ i naknaditi joj troškove parničnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama,

 

- potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog tužiteljice da se odredi privremena mjera za njezino vraćanje na rad „privremeno za vrijeme trajanja ovog parničnog postupka“ s time da se tuženik obveže isplaćivati joj naknadu plaće.

 

              b) preinačena prvostupanjska presuda u točki IV. izreke tako da je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 2.500,00 kn,

 

              c) ukinuta prvostupanjska presuda u točkama II. i III. izreke, u odluci kojom je „odbijen alternativni tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 190.680,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama“ - te odluci kojom je odbijen protutužbeni zahtjev „za sudski raskid ugovora o radu sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 1. studenog 2013. s danom 7. lipnja 2017.“.

 

- u stavku II. izreke, tužiteljici ujedno i protutuženici naloženo je da naknadi tuženiku ujedno i protutužitelju troškove žalbenog postupka od 750,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja tužiteljica je podnijela reviziju zbog (kako drži) u postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže obje nižestupanjske presude preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, podredno ukinuti ih i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidentice:

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se tužiteljica poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revidentica ukazuje,

 

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

Navodi kojima revidentica osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po sudu relevantnim za odluku o predmetu spora, o tome “da li je, kada i sa kojim sadržajem” donesena Odluka vlasnika društva L. d.o.o. o ukidanju radnog mjesta voditelja ureda kod tuženika“, sve uz tvrdnju da su u postupku pogrešno ocijenjeni dokazi, nekritički prihvaćeni iskazi tuženika, izvučeni pogrešni zaključci da je kod tuženika ukinuto navedeno radno mjesto voditelja ureda i da su za to uopće i postojali razlozi, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revidentica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog (u bitnome: da nisu postojali razlozi za ukidanje radnog mjesta Voditelja ureda kod tuženika i time i za otkazivanje sa njom sklopljenog ugovora o radu, da je Odluka tuženika od 5. listopada 2015. antidatirana, da je tuženik sve učinio samo kako bi je onemogućio u povratku na posao), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidentice,

 

- da je tužiteljici omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze za svoja shvaćanja i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njezino shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu je to mogla (pred prvostupanjskim sudom) nije predložila dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi ona htjela, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je na utvrđenje „da su nezakonite i nedopuštene tuženikova Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 6. travnja 2017., kojom odlukom je tuženik...otkazao Ugovor o radu od 1.11.2013. sklopljen s tužiteljicom...na neodređeno vrijeme kao i Odluka tuženika od 3. svibnja 2017. kojom je odbijen tužiteljičin Zahtjev za zaštitu prava“ - te da tužiteljici radni odnos kod tuženika nije prestao, kumuliran sa zahtjevom da se tuženiku naloži vratiti tužiteljicu „na posao, na radno mjesto Voditelja ureda“.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (relevantno za odluku o predmetu spora):

 

              - da je „tužiteljica radila kod tuženika od 7. ožujka 2011. kao administrativni službenik, a od 6. svibnja 2011. kao voditelj ureda, s time da je u razdoblju od 20. lipnja 2011. do 6. listopada 2015. obavljala i poslove prokure“,

 

da je posljednji ugovor o radu tužiteljica sklopila s tuženikom 1. studenoga 2013. „sa opisom poslova radnog mjesta: organizacija rada djelatnika u uredu, kadrovski poslovi, podrška i organizacija poslovne suradnje sa velikim trgovačkim partnerima, komunikacija sa klijentima, rješavanje reklamacija, unos podataka, knjiženja, korespondencije, podnošenje izvještaja upravi poslodavca, maksimalno uključivanje osoba kojima je nadređena u radni proces poslodavca, briga o njihovom stručnom napredovanju i stimuliranje inicijative i pozitivnog odnosa prema radu, i svi drugi poslovi koje joj povjeri uprava te poduzimanje svih potrebnih pravnih radnji u skladu s Odlukom o davanju prokure“ - s time da je „praktično obavljala poslove prokure te kao sudirektor“,

 

- da je „odlukom tuženika od 6. listopada 2015. tužiteljica opozvana s mjesta prokuriste“,

 

- da je odlukom od 8. prosinca 2015. tuženik otkazao ugovor o radu sklopljen sa tužiteljicom: taj je „otkaz pravomoćnom presudom suda broj Pr-158/16 od 28. listopada 2016. utvrđen nedopuštenim te je tuženiku naloženo vratiti tužiteljicu na rad“,

 

- da je dopisom od 3. travnja 2017., a postupajući po toj pravomoćnoj presudi, tuženik pozvao tužiteljicu na posao,

 

- da je tuženik „zbog optimizacije procesa rada“ ukinuo radno mjesto voditelja ureda, poslove kojeg je tužiteljica obavljala - i te je poslove rasporedio na druge svoje radnike, prvenstveno preuzimajući ih sam direktor (uz zaključak da ih on može preuzeti),

 

- da je 6. travnja 2017. tuženik otkazao sa tužiteljicom sklopljeni ugovor o radu pozivom na „organizacijske razloge“: jer (da) je odlukom tuženika od 5. listopada 2015. ukinuto radno mjesto voditelja ureda, na kojemu je tužiteljica prema ugovoru o radu radila, i to „zbog optimizacije procesa rada“ i jer (da) su „poslovi iz djelokruga tog radnog mjesta dodijeljeni u nadležnost direktora društva“,

 

- da „je tužiteljica u zakonskom roku podnijela zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio Odlukom od 3. svibnja 2017., pa je tužiteljica u zakonskom roku podnijela tužbu“;

 

- da je u vrijeme prijepornog otkazivanja ugovora, kod tuženika bilo zaposleno manje od 10 radnika,

 

- da „nakon otkaza tužiteljici 6. travnja 2017. tuženik nije zaposlio niti jednog novog radnika.“

 

Sporna je u revizijskom stupnju dopuštenost Odluke tuženika o otkazu Ugovora o radu na temelju kojeg je tužiteljica kod njega obavljala poslove svog radnog mjesta.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjeve tužiteljice ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovni i odlučan zaključak (u odnosu na navedeno, ovdje sporno pitanje):

 

- da je prijeporna odluka o otkazivanju sa tužiteljicom sklopljenog ugovora o radu „autonomna odluka poslodavca“ na koju ovaj „ima pravo u situaciji kada pojedino radno mjesto ukine“: obzirom da poslodavac ima pravo „odlučiti hoće li te poslove rasporediti na jednog radnika, na njih više ili će se poslovi prestati obavljat“,

 

- da je ta odluka donesena prema toj ovlasti tuženika, sve obzirom da je „tuženik dokazao da je prestala potreba za radom tužiteljice jer je njezino radno mjesto ukinuto“, odnosno obzirom „da je za radom tužiteljice prestala potreba zbog organizacijskih razloga“, a nije dokazano da je ona „bila motivirana podnošenjem pritužbe na poslodavca“.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Stoga je reviziju tužiteljice valjalo odbiti odlukom iz izreke (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Glede razloga revizije koji se odnose na takvu odluku (presudu, kao i rješenje: obzirom da je ono doneseno o zahtjevima osnovanost kojih ovisi od odluke o zahtjevu tužiteljice na utvrđenje otkaza nedopuštenim - na koju se jedini određeni revizijski razlozi i odnose) te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske odluke iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-64/2019-2 od 24. siječnja 2019.

 

Revizijski sud pritom tek primjećuje:

 

- da opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da (kao u ovome slučaju) smanji broj radnika ili ukine određena radna mjesta, odnosno tako da poslove nekih radnika objedini za jednog izvršioca ili određene poslove povjeri drugome radniku, a sve budući da je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima,

 

- da u ovome predmetu, a polazeći od toga da dopuštenost otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, utvrđene (prethodno izložene) okolnosti opravdavaju shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tuženik otkazao ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom upravo korištenjem navedenog autonomnog prava i u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede, te da je u smislu odredbe čl. 135. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 94/2014 - dalje: ZR-a) dokazao da je u postojećim (pa i općepoznato) složenim uvjetima u gospodarstvu imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz, odnosno da otkaz ugovora o radu tužiteljici nije dan suprotno odredbi čl. 115. st. 1. podstavak prvi ZR-a, ili konkretno: da je osporena odluka tuženika rezultirala samo iz organizacijskih razloga i shvaćanja da je ekonomski opravdano i svrsishodno da se poslovi određenih radnih mjesta prerasporede i objedine na manji broj izvršioca, te da je radno mjesto tužiteljice ukinuto jer je u nastalim uvjetima (nastale potrebe za reorganizacijom poslovanja) postalo nepotrebno.

 

Zagreb, 2. lipnja 2020.