Broj: Rev 1612/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i  Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. Z. iz V., koju zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u V., protiv tuženika T. d.o.o., V., kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-1917/10-3 od 2. svibnja 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-3365/08-8 od 29. prosinca 2009., u sjednici održanoj 12. studenoga 2013.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na slijedeća materijalnopravna i procesnopravnih pitanja:

 

1. "Je li jedinica lokalne uprave i samouprave ovlaštena, u skladu s čl. 382. i čl. 385. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za zgrade u kojima suvlasnici nisu osigurali upravljanje, imenovati prinudnog upravitelja zgrade?

 

              2. Pripada li upravitelju procesna legitimacija i može li upravitelj biti stranka u postupku - u ovom postupku ovdje tuženik?

 

              3. Može li se tuženik kao osoba koja održava višestambenu zgradu smatrati stjecateljem bez osnove ako sredstva pričuve nisu ušla u njegovu imovinu niti se imovina povećala?", kao nedopuštena.

 

              II. Prihvaća se revizija drugotuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-1917/10-3 od 2. svibnja 2011. i presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-3365/08-8 od 29. prosinca 2009. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              III. O troškovima postupka u povodu revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tuženika  kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.404,60 kn sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinih iznosa do isplate kako je to precizno navedeno u izreci kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 922,50 kn. Prihvaćena je žalba tuženika u dijelu odluke o visini stope zakonske kamate i u tom dijelu je preinačena prvostupanjska presuda kao u stavku II. izreke drugostupanjske presude.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju procesnopravnih i materijalnopravnih pitanja važnih za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih pred zakonom i to:

 

              1. Je li jedinica lokalne uprave i samouprave ovlaštena, u skladu s člankom 382. i 385. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za zgrade u kojima suvlasnici nisu osigurali upravljanje, imenovati prinudnog upravitelja zgrade?

 

              2. Pripada li upravitelju procesna legitimacija i može li upravitelj biti stranka u postupku - u ovom postupku ovdje tuženik?

 

              3. Može li se tuženik u ovom postupku neosnovano obogatiti ako sredstva pričuve nisu ušla u njegovu imovinu niti se imovina povećala?

 

              4. Može li se na strani tuženika, pravnoj osobi koja održava višestambenu zgradu i za koje održavanje tužitelj plaća naknadu kao osoba kojoj je stan dodijeljen u najam, raditi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima?".

 

              Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbiti, a tužitelja obvezati na naknadu parničnog troška tuženiku ili ukinuti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tuženika djelomično je nedopuštena i djelomično je osnovana.

 

              Tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtijeva da joj tuženik isplati iznose koje je kao korisnica i nevlasnica stana uplaćivala u pričuvu, iako nije imala zakonsku obvezu.

 

              Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tužiteljica korisnica stana u V., da je vlasnik stana Republika Hrvatska koja je raspolagala predmetnim stanom davanjem u najam tužiteljici, da je za razdoblje od lipnja 2004. do studenoga 2006. tužiteljica, iako nije vlasnica stana, uplaćivala mjesečne iznose od  117,05 kuna na žiro račun tuženika kao upravitelja zgrade po osnovi naknade za održavanje stambenih zgrada (nazvan pričuva), sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev.

 

              Pritom su sudovi ocijenili da je plaćanjem pričuve nastao dužničko-vjerovnički odnos između tuženika i tužiteljice, da je plaćanjem utuženih sredstava dio imovine tužiteljice prešao u imovinu tuženika, čime su u odnosu na drugotuženika ostvarene pretpostavke iz čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO).

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              U izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje (materijalnopravno ili postupovnopravno) važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, kako je to izričito propisano odredbom čl. 382. st. 3. ZPP.

 

              U smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije potrebno je da su kumulativno ostvarene slijedeće pretpostavke:

 

              1. da je određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi,

 

              2. da je riječ o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu,

 

              3. da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              U slučaju da u reviziji izostane bilo koja od tih pretpostavki nisu ispunjeni uvjeti za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP. To tim više što je odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP propisano da u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

 

              U predmetnoj reviziji tuženik je naveo da reviziju podnosi zbog slijedećih pravnih pitanja:

 

              "1. Je li jedinica lokalne uprave i samouprave ovlaštena, u skladu s čl. 382. i čl. 385. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za zgrade u kojima suvlasnici nisu osigurali upravljanje, imenovati prinudnog upravitelja zgrade?

 

              2. Pripada li upravitelju procesna legitimacija i može li upravitelj biti stranka u postupku - u ovom postupku ovdje tuženik?

 

              3. Može li se tuženik kao osoba koja održava višestambenu zgradu smatrati stjecateljem bez osnove ako sredstva pričuve nisu ušla u njegovu imovinu niti se imovina povećala?

 

              4. Može li se na strani tuženika, pravnoj osobi koja održava višestambenu zgradu i za koje održavanje tužitelj plaća naknadu kao osoba kojoj je stan dodijeljen u najam, raditi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima?".

 

              Ispitujući navode revidenta iznesene u reviziji ovaj sud je ocijenio da tuženik u predmetnoj reviziji uopće nije izložio razloge zbog kojih smatra da bi se prva tri postavljena pravna pitanja trebalo smatrati važnim u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP. Naprotiv, tuženik je reviziju u tom dijelu sastavio kao da podnosi redovnu reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, sud u revizijskom postupku u kojem odlučuje o izvanrednoj reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP nije ovlašten ispitivati jesu li sudovi pravilno primijenili materijalno pravo ili nisu, u slučaju kad revident ne ispuni formalne pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopustivost izvanredne revizije, odnosno jasno ne formulira pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena i/ili ne izloži razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              S obzirom da u predmetnoj reviziji u odnosu na prvopostavljeno, drugopostavljeno i trećepostavljeno pravno pitanje nisu navedeni razlozi u smislu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP revizija tuženika u tom dijelu nije dopuštena. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja pod I.

 

              Odlučujući o dopuštenosti revizije drugotuženika u odnosu na četvrtopostavljeno pravno pitanje: "Može li se na strani tuženika, pravnoj osobi koja održava višestambenu zgradu i za koje održavanje tužitelj plaća naknadu kao osoba kojoj je stan dodijeljen u najam, raditi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima?", ovaj sud je ocijenio da je revizija drugotuženika u tom dijelu dopuštena i osnovana.

 

              U revizijskom stadiju postupka, kao i tijekom postupka vođenih pred nižestupanjskim sudovima nije sporno da je tužiteljica korisnica stana u V., da je vlasnik predmetnog stana Republika Hrvatska, da je tužiteljici predmetni stan dan na korištenje i da je tužiteljica, kao korisnik tog stana u utuženom razdoblju plaćala mjesečne iznose od 117,05 kuna po osnovi naknade za održavanje (kako to proizlazi iz preslika priloženih uplatnica). Također nije sporno da je tuženik s G. V. sklopio ugovor o upravljanju stambenim zgradama u G. V. kojim je obuhvaćena i zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan.

 

              Prema pravnom shvaćanju ovog suda za sada se ne može prihvatiti zaključak nižestupanjskih sudova da je tužiteljica tuženiku sporne mjesečne iznose od  117,05 kuna  plaćala po osnovi pričuve, čime je došlo do prelaska dijela imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a taj prijelaz nema osnove u zakonu, odnosno do stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 210. ZOO.

 

              Naime, iz preslika priloženih uplatnica proizlazi da je tužiteljica tuženiku u spornom razdoblju plaćala mjesečne iznose od 117,05 kuna po osnovi naknade za održavanje, a ne pričuvu u smislu odredbe čl. 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,114/01, 79/06, 141/06 i 148/08 – dalje: ZVDSP), kako to pogrešno ocjenjuju nižestupanjski sudovi prihvaćajući navode tužiteljice da je kao korisnica stana plaćala pričuvu iako to nije bila njena zakonska obveza.

 

              Dakle, iz preslika uplatnica koje je tužiteljica dostavila uz tužbu proizlazi da je tužiteljica, kao korisnica stana tuženiku plaćala mjesečnu naknadu za održavanje, a ne pričuvu u smislu čl. 90. ZVDSP.

 

              Osim toga, iz spisa proizlazi da je tuženiku na temelju Ugovora o upravljanju stambenim zgradama u gradu V. sklopljenim sa G. V. (dalje: Ugovor) bilo predano upravljanje (popisom) određenim obnovljenim zgradama i na temelju tog Ugovora tuženik je bio dužan brinuti sa za redovito i pravovremeno održavanje zajedničkih dijelova i uređaja tih zgrada u  skladu s Ugovorom.

 

              Slijedom navedenog proizlazi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je tužiteljica, kao korisnica stana, tuženiku plaćala pričuvu u smislu odredbe čl. 90. ZVDSP.

 

              Naime, odredbom čl. 90. st. 1. ZVDSP propisano je da je zajednička pričuvu iz čl. 85. st. 2. ZVDSP namjenski vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine, namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova.

 

              Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova da je tužiteljica plaćala pričuvu u smislu citiranog čl. 90. st. 1. ZVDSP, a ne naknadu za održavanje, kako to proizlazi iz preslika uplatnica koje je sama tužiteljica dostavila u spis, ostalo je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

              Naime, sudovi tijekom postupka nisu utvrdili po kojem pravnom osnovu je tužiteljica postala korisnica predmetnog stana u vlasništvu Republike Hrvatske. Nadalje, sudovi nisu ispitivali niti utvrdili je li se tužiteljica, kao korisnik stana, eventualno obvezala plaćati kakvu naknadu za stan koji joj je dan na korištenje.

 

              S obzirom da je ovaj revizijski sud ocijenio da nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrdili odlučne činjenice za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, reviziju drugotuženika je, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, valjalo prihvatiti i ukinuti drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U ponovljenom postupku prvostupanjski sud prvenstveno će utvrditi kako je i kada tužiteljica postala korisnikom predmetnog stana u vlasništvu Republike Hrvatske, postoji li obveza tužiteljice, kao korisnice stana u vlasništvu Republike Hrvatske, plaćati  troškove u vezi s korištenjem stana ili ne te, ukoliko postoji, komu je tužiteljica dužna plaćati te troškove i nakon toga donijeti novu i zakonitu odluku.

 

              Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP.

 

U Zagrebu, 12. studenoga 2013.