- 1 -              Rev 4886/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4886/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. d.o.o., V., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. S. i I. M. u Š., protiv tuženika Grada Šibenika, Š., OIB: ..., radi utvrđenja prava vlasništva i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6522/2016-2 od 23. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku broj P-239/2015-8 od 14. srpnja 2016., u sjednici održanoj 2. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja protiv pobijane presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu glede zahtjeva za utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnine kat. čest. 4132/37 z.k.ul. br. 2305 k.o. D. i da je pogrešna i bez pravne važnosti uknjižba te nekretnine na ime tuženika i ovlašćuje tužitelj na uknjižbu prava suvlasništva na svoje ime u zemljišnim knjigama, se odbacuje kao nedopuštena.

 

II. Revizija tužitelja protiv pobijane presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva kojim je traženo naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos 83.170,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama se odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6522/16-2 od 23. srpnja 2016. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku broj P-239/15-8 od 14. srpnja 2016. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen  na utvrđenje da je tužitelj vlasnik za cijelo nekretnine oznake kat. čest. 4132/37 z.u. 2305 k.o. D. te da je pogrešna i bez pravne važnosti uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na ime tuženika te ovlašćuje tužitelj na temelju te presude postići uknjižbu prava suvlasništva na svoje ime na toj nekretnini uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika, kao što je i odbijen eventualno kumulirani zahtjev tužitelja kojim je traženo da se zbog raskida kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa tužiteljem 23. ožujka 2009. ovjerenog kod javnog bilježnika I. L. 17. travnja 2009. naloži tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete kunsku protuvrijednost iznosa 83.170,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama te je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 200,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju formalno pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) navodeći kao sporno pravno pitanje:

 

"1. Da li su temeljem objektivnog tumačenja odredbi Zakona o obveznim odnosima, posebnom primjenom odredbi iz čl. 12. tog Zakona, niži sudovi kod utvrđenja da je neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva tužitelja na nekretnini temeljem kupoprodajnog ugovora, budući da su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora sukladno pismenoj obavijesti tuženika kao prodavatelja, te da je ugovor i raskinut, kod ocjene osnovanosti drugog tužbenog zahtjeva, bili dužni ocijeniti kvalitetu samog ugovora u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog raskida ugovora, sve to u odnosu na ocjenu povrede načela savjesnosti i poštenja od strane tuženika kao prodavatelja nekretnine pod čijim uvjetima je kupoprodajni ugovor i sklopljen, a na koje štetne elemente ugovora je tužitelj ukazao."

 

smatrajući ga važnim kako za odluku u ovoj pravnoj stvari tako i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. No iz sadržaja ovako podnesene revizije proizlazi i da je podnosi pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a smatrajući da je pobijana presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a i čl. 375.b ZPP-a, navodeći kao revizijski razlog bitnu povredu odredaba parničnog postupka te pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predloženo je preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, odnosno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je djelomično nedopuštena, a djelomično neosnovana.

 

Tužitelj je u ovom postupku istakao više zahtjeva protiv tuženika, sve u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a, predloživši: ako sud ne prihvati tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnine kat. čest. 4133/37 z.k.ul. 2305 k.o. D., a zbog čega da je uknjižba prava vlasništva na toj nekretnini na ime tuženika bez pravne važnosti te je tužitelj ovlašćen na temelju te presude postići uknjižbu prava suvlasništva na svoje ime na toj nekretnini, da prihvati slijedeći zahtjev kojim je zatraženo da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju na ime naknade štete, a zbog raskida kupoprodajnog ugovora glede te nekretnine sklopljenog između stranaka 23. ožujka 2009. iznos 83.170,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Kako je to pravilno ocijenio drugostupanjski sud u pobijanoj presudi, nije se radilo o alternativnom zahtjevu, već se radilo o eventualno kumuliranom zahtjevu, pri čemu su sudovi, a nakon što su ocijenili neosnovanim prvi tužbeni zahtjev odlučili i o slijedećem, eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, te i njega ocijenili neosnovanim i odbili ga. Radi se dakle o dva zahtjeva upravljena prema tuženiku, od čega je:

 

- prvi deklaratorni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini te da je uknjižba prava vlasništva na toj nekretnini na ime tuženika bez pravne važnosti uz ovlaštenje tužitelju postići uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime; a

 

- drugi eventualno kumulirani kondemnatorni zahtjev kojim se, a polazeći od činjenice raskida kupoprodajnog ugovora, zahtjeva da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju 83.170,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama na ime naknade štete.

 

Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

U odnosu na prvi deklaratorni zahtjev upravljen na utvrđenje prava vlasništva ... tužitelj je u tužbi vrijednost predmeta ovog spora označio u iznosu 11.000,00 kn.

 

U odnosu na drugi eventualno kumulirani kondemnatorni zahtjev vrijednost predmeta spora istog označena je novčanim iznosom koji se njime potražuje (čl. 40. st. 1. i 2. ZPP-a), a to u konkretnom slučaju znači da vrijednost predmeta spora eventualno kumuliranog zahtjeva prelazi iznos 500.000,00 kn.

 

U smislu prednjeg, a kako je pobijanom presudom odlučeno o dva zahtjeva, čija vrijednost predmeta spora se u smislu odredbe čl. 37. st. 2. ZPP-a određuje odvojeno, za ocjenu dopuštenosti podnesene revizije u odnosu na svaki od tih zahtjeva mjerodavna je njegova vrijednost predmeta spora.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. u vezi s odredbom čl. 497.a ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 500.000,00 kn, odnosno ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a.

 

Pobijana drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a, već je donesena na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, što znači da u odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o deklaratornom zahtjevu nema pretpostavki za dopuštenost tzv. redovne revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a, dok u odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o kondemnatornom zahtjevu je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, jer ta vrijednost predmeta spora tog pobijanog dijela presude dopušta.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji podnesenoj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a revident je određeno naznačio prethodno citirano pravno pitanje, zbog kojeg ju je podnio, a rješenje kojeg pitanja može biti važno za odluku o eventualno kumuliranom zahtjevu, a kojim je zatražena isplata s osnova naknade štete, a po raskidu kupoprodajnog ugovora sklopljenog između stranaka, no nikako ne može biti važno i za odluku o deklaratornom zahtjevu upravljenom na utvrđenje prava vlasništva tužitelja na spornoj nekretnini. U takvim okolnostima, a kada pravno pitanje zbog kojeg je izjavljena tzv. izvanredna revizija nije važno za odluku o odbijenom prvom tužbenom zahtjevu, ocijeniti je da već time nisu ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za dopuštenost revizije protiv pobijane presude u dijelu kojim je odbijen deklaratorni zahtjev tužitelja, zbog čega ju je trebalo odbaciti kao nedopuštenu sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

 

U odnosu na pobijanom presudom odbijen eventualno kumulirani kondemnatorni zahtjev, a protiv kojeg je podnesena dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara da je pobijana presuda nerazumljiva jer da su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u njoj, nerazumljivi i međusobno proturječni, a čime se prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer naprotiv pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, u odnosu na koje su dati jasni i razumljivi razlozi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati. Tako je drugostupanjski sud jasno obrazložio zašto je ocijenio neosnovanim zahtjev tužitelja upravljen na povrat kupoprodajne cijene i izvršenih ulaganja, a nakon što je došlo do raskida kupoprodajnog ugovora po samom zakonu, nakon što tužitelj nije ispunio ugovornu obvezu u ugovorenim rokovima, sve u skladu s ugovornim odredbama, a koji ugovor nije poništen, niti su postojali razlozi više sile koji bi sprječavali izvršenje ugovornih obveza.

 

Revizijski navodi tužitelja kojima pokušavajući osporiti pravilnost pobijane presude, vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

Predmet eventualno kumuliranog zahtjeva je isplata iznosa 83.170,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, od čega se 53.170,00 EUR-a odnosi na isplaćenu kupoprodajnu cijenu za nekretnine koje su bile predmetom raskinutog kupoprodajnog ugovora, te 30.000,00 EUR-a na ime izvršenih ulaganja u tu nekretninu. Tužitelj naime smatra da ga pripada potraživati povrat tih iznosa, a nakon što je došlo do raskida tog kupoprodajnog ugovora.

 

Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja sve polazeći od nespornih te u postupku utvrđenih činjenica:

 

- da je 23. ožujka 2009. sklopljen kupoprodajni ugovor između stranaka, kojim tužitelj kao kupac kupuje od tuženika kao vlasnika i prodavatelja nekretnine katastarske oznake kat. čest. 4132/37 k.o. D. površine 10.634 m2, smještene u gospodarskoj zoni P., sastavni dio kojeg ugovora da su činili opći i posebni uvjeti, upute ponuditeljima, odluka o urbanističkom planu uređenja gospodarske zone P., odluka o uvjetima i postupku raspolaganja zemljištem na području gospodarske zone P., odluka o dopuni odluke o komunalnom doprinosu, odluka o dopuni odluke o komunalnoj naknadi, lokacijska dozvola Grada Šibenika izdata 20. veljače 2008. s prilozima i ukupnom dokumentacijom iz ponude kupca, a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika 17. travnja 2009., a kojim

 

- da je ugovorena kupoprodajna cijena u ukupnom iznosu 53.170,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, a koji je tužitelj i isplatio,

 

- da se tim ugovorom tužitelj obvezao: u roku od devet mjeseci računajući od dana sklapanja ugovora pribaviti urednu građevinsku dozvolu za gradnju sukladno idejnom projektu i lokacijskoj dozvoli te započeti izgradnju; u roku od dvije godine računajući od dana sklapanja ugovora izvršiti gradnju i pribaviti uporabnu dozvolu za izgrađeno te započeti s obavljanjem djelatnosti; najkasnije u roku od 30 mjeseci od dana sklapanja ugovora zaposliti 45 radnika, sukladno investicijskom programu, a ispunjenje ugovornih obveza u ugovorenim rokovima je bitni uvjet iz ugovora, te

 

- da u slučaju neispunjenja takve ugovorne obveze kupca – tužitelju, prestaju stvarnopravna ovlaštenja na kupljenoj nekretnini koja se vraća prodavatelju – tuženiku uključujući sve do tada na njoj izgrađeno, bez prava tužitelja na naknadu za izvršena ulaganja i povrat kupoprodajne cijene, te

 

- da su tim ugovorom stranke definirale pojam više sile i njezinu primjenu, uz ostalo ugovorile da stranka koja se poziva na višu silu je dužna odmah službeno o nastupu takvog događaja izvijestiti drugu stranu jer propust obavještavanja ima posljedicu nepriznavanja tog događaja,

 

- da tužitelj nije u ugovorenom roku ispunio preuzete obveze zbog čega je tuženik 17. veljače 2015. Izjavom o ispunjenju uvjeta za vraćanje prava vlasništva čest. zem. 4132/37 k.o. D. raskinuo kupoprodajni ugovor,

 

ocijenivši da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke za raskid kupoprodajnog ugovora sklopljenog između stranaka, a sve zbog neispunjenja ugovornih obveza tužitelja u ugovorenim rokovima koji su ugovoreni kao bitni sastojci ovog i kao raskidni uvjet, zbog čega da tužitelja ne pripada potraživati povrat isplaćene kupoprodajne cijene te naknadu za izvršena ulaganja.

 

Tužitelj ni tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, a niti u reviziji, osim pozivanja na odredbu čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/09, 41/08 i 78/15 – dalje: ZOO) nije obrazložio razloge zašto bi, u međuvremenu raskinuti sporni kupoprodajni ugovor, bio protivan načelu savjesnosti i poštenja propisanog odredbom čl. 4. ZOO-a, a sve to polazeći od predmeta tog ugovora koji je, osim prodaje nekretnine tužitelju u svrhu izgradnje poslovnog objekta obuhvaćao i njegovu obvezu zapošljavanja 45 radnika. Dakle svrha tog ugovora je imala osim stjecanja budućih stvarnopravnih ovlaštenja za tužitelja i daljnju gospodarsku-ekonomsku dimenziju, na kojoj je ustrajao tuženik kao prodavatelj i zbog čega su i bile ugovorene obveze na način kako je to ugovoreno u točkama 5.1., 6.1. i 6.2., s kojim uvjetima je tužitelj bio upoznat i prihvatio ih sklapanjem ugovora.

 

Određene teškoće gospodarske naravi s kojima se tužitelj susreo nakon sklapanja ugovora, a kako se to pravilno ocjenjuje od strane nižestupanjskih sudova, nisu imale obilježje više sile i tako utjecale na mogućnost ispunjenja ugovornih obveza, niti ih je tužitelj takvima doživio, a kada nije, polazeći od ugovornih odredbi iz toč. 9.1. u tom pravcu odmah obavijestio tuženika i u skladu s tim ugovornim odredbama zatražio suspenziju ispunjenja obveza u ugovorenim rokovima.

 

Kako dakle tužitelj nije u ugovorenim rokovima ispunio preuzete obveze, a koje su ugovorene kao bitni uvjeti tog ugovora i kao takvi razlog za njegov raskid, a što je tuženik i učinio izjavom od 17. veljače 2015., onda su i nastupile daljnje pretpostavke iz tog ugovora, a koje se odnose na gubitak prava tužitelja kao kupca na povrat kupoprodajne cijene i naknadu za izvršena ulaganja na nekretnini, a koja ugovorna odredba je sadržajno imala značaj ugovorne kazne iz čl. 350. ZOO-a i kao takva je dopuštena. Stoga u ovom slučaju, a zbog raskida ugovora ne može tužitelj, a pozivajući se na odredbu čl. 368. ZOO-a zahtijevati povrat izvršenih davanja.

 

Kako je to već prethodno rečeno nije dokazano da bi sporni kupoprodajni ugovor bio protivan načelu savjesnosti i poštenja, a rezultati u postupku ne upućuju na to da bi takav ugovor s obzirom na predmet i sadržaj činidbe bio nedopušten jer ista nije bila protivna Ustavu Republike Hrvatske, prizivnim propisima ili moralu društva, pa nema ni razloga za ništetnost istog (čl. 270. i čl. 271. ZOO-a).

 

S druge pak strane tužitelj, a koji se paušalno poziva na zabludu pri sklapanju tog ugovora, nije u postupku zatražio njegovo poništenje u smislu odredbe čl. 280. st. 2. ZOO-a, pa se sud tim prigovorom i nije mogao baviti u provedenom postupku.

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti kao nedopuštenu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 2. lipnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.