- 1 -              Rev 533/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 533/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u S., protiv prvotuženika E. V. iz S. OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. F., odvjetnik u S. i drugotuženika J. F. C. G. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik K. P., odvjetnik u S., te povodom protutužbe drugotuženika radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž-3055/16 od 7. rujna 2017., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-9698/15 od 30. lipnja 2016., u sjednici održanoj 2. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu gdje je presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-3055/16 od 7. rujna 2017. preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-9698/15 od 30. lipnja 2016. pod toč. I. izreke te odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi ništetnim ugovor o kupoprodaji zaključen 12. kolovoza 2008. između tužitelja, zastupanog po I. tuženiku i tuženika te na kojem je ugovoru ovjeren potpis prodavatelja pod broj Ov-5589/08 kod javnog bilježnika Z. O. u S., kao i u dijelu pod toč. c drugostupanjske odluke gdje je prihvaćena žalba prvotuženika E. V. i u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tog tuženika.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u dijelu gdje je presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-3055/16 od 7. rujna 2017. odlučeno da tužitelj i drugotuženik snose svaki svoje troškove postupka, kao i u dijelu gdje je rješenjem naloženo tužitelju da prvotuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 50.900,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se ništetnim ugovor o kupoprodaji zaključen dana 12. kolovoza 2008. god. između tužitelja I. B., zastupana po tuženiku pod 1. E. V. kao punomoćniku prodavatelja s jedne strane, te tuženika pod 2. J. F. C. G. iz Š., kao kupca s druge strane, a koji je ovjeren u potpisu prodavatelja pod brojem ovjere Ov-5589/08.

 

II. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika pod 2.-protutužitelja koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je tuženik pod 2. - protutužitelj vlasnik čest. zem. 895/23 k.o. G. S. površine 454 m2, za cijelo.

 

2. Nalaže se tužitelju - protutuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, izdati tabularnu ispravu tuženiku pod 2. - protutužitelju temeljem koje će zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva na čest. zem. 895/23 k.o. G. S., površine 454 m2 na svoje ime za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tužitelja – protutuženika, što je tužitelj - protutuženik dužan trpjeti, dok će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda.“

 

III. Odbija se kao neosnovan i podredni protutužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Nalaže se tužitelju - protutuženiku isplatiti tuženiku pod 2. - protutužitelju iznos od 45.400,00 EUR-a sa zateznom kamatom od 27. travnja 2010. god. do isplate po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge u EUR po viđenju u mjestu ispunjenja, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Nalaže se tužitelju - protutuženiku isplatiti tužitelju pod 2. - protutužitelju iznos od 16.344,00 kn sa zateznom kamatom od 06. lipnja 2013. god. do konačnog namirenja po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, do isplate, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“

 

Presudom suda drugoga stupnja žalba drugotuženika je dijelom prihvaćena, a dijelom odbijena, pa je preinačena prvostupanjska presuda pod toč. I. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio da se utvrdi ništetnim Ugovor o kupoprodaji sklopljen između tužitelja i drugotuženika, te na kojem je ovjeren potpis prodavatelja, odnosno punomoćnika prodavatelja (toč. a), dok je odbijena žalba drugotuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. II/1., II/2, III/1. i III/2 (toč. b). Prihvaćena je žalba prvotuženika te je u odnosu na njega u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (toč. c) te je odlučeno da tužitelj i drugotuženik svaki snosi svoje troškove postupka (toč. d). Rješenjem suda drugoga stupnja tužitelj je obvezan prvotuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 50.900,00 kn.

 

Protiv presude i rješenja suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, te da se tužitelju dosude cjelokupni troškovi postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja glede merituma spora nije osnovana, dok revizije glede odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presuda glede tužbenog zahtjeva prelazi iznos od 200.000,00 kn.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U revizijskoj fazi postupka, obzirom na reviziju tužitelja, predmet postupka je zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kupoprodaji zaključenog između tužitelja, po prvotuženiku kao punomoćniku, koji je ujedno i drugotuženika kao kupca 12. kolovoza 2018., kao i pobijanje odluke o troškovima postupka.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je Izjavom tužitelj opunomoćio prvotuženika da može, u ime i za račun tužitelja, prodati dio čest. zem. 895/3 k.o. G. S. u površini od 465 m2 (taj dio je nakon cijepanja dobio oznaku 895/23 k.o. G. S.), tako da tužitelju pripadne iznos od najmanje 80 EUR po m2 ili ukupno 37.200,00 EUR,

 

- da je prvotuženiku prodao predmetnu nekretninu tužitelja drugotuženiku za ukupan iznos od 45.400,00 EUR,

 

- da je navedeni iznos kupoprodajne cijene drugotuženik isplatio prvotuženiku kao punomoćniku tužitelja,

 

- da je prvotuženik u pismu tužitelju naveo da više ostvareni iznos kupoprodajne cijene od 8.200,00 EUR isti dijele svaki u polovici dijela,

 

- da je uplatu kupoprodajne cijene drugotuženik izvršio posredstvom banke u Španjolskoj na račun prvotuženika,

 

- da je prvotuženik pozivao tužitelja da preuzme iznos od ukupno 40.860,00 EUR, uvećano za kamate, budući je taj iznos prvotuženika oročio kod Hrvatske poštanske banke d.d.,

- da je M. B., također po prvotuženiku kao punomoćniku, prodao drugotuženiku susjednu parcelu čest. zem. 895/22 od 867 m2 i čest. zem. 895/24 put od 136 m2 za iznos od 69.360,00 EUR,

 

- da je Porezna uprava na sklopljeni ugovor čija se ništetnost traži u ovom predmetu obračunala porez na promet od 5% ili 16.344,00 kn (ukupna procijenjena vrijednost od 326.880,00 kn).

 

Prije svega valja navesti da je prvostupanjski sud usvojio prvo postavljeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovor, radi čega isti nije odlučio o podredno postavljenom zahtjevu gdje je tužitelj tražio da mu prvotuženik isplati novčani iznos od 45.500,00 EUR u devizama ili kunskoj protuvrijednosti. U tom dijelu je tužitelj postavio zahtjev sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP prema kojoj tužitelj može dva ili više zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Upravo na taj način je tužitelj i postavio zahtjev, pri čemu valja naglasiti je na ročištu održanom 21. srpnja 2014. tužitelj izričito naveo da ostaje kod podrednog tužbenog zahtjeva.

 

Stoga nisu osnovani revizijski navodi da bi drugostupanjski sud trebao donijeti dopunsku presudu, budući da o podredno postavljenom zahtjevu u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP nije uopće odlučivao prvostupanjski sud. Stoga će u nastavku postupku prvostupanjski sud biti dužan nastaviti postupak glede podredno postavljenog tužbenog zahtjeva, obzirom da je drugostupanjskom presudom u ovom predmetu preinačena prvostupanjska presuda, te prvo postavljeni tužbeni zahtjev koji je bio prihvaćen, je drugostupanjskom presudom odbijen u cijelosti u odnosu na oba tuženika.

 

Isto tako suprotno revizijskim navodima sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i provedenih dokaza, kao i zapisnika koji se nalaze u samom spisu.

 

U reviziji tužitelj navodi da je počinjena i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjena pred drugostupanjskim sudovima, pri čemu u samoj reviziji pobliže ne navodi u čemu se ta povreda sastoji, pa taj revizijski razlog ovaj sud cijeni paušalno iznesenim.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud smatra da je sporni Ugovor o kupoprodaji ništetan je da je protivan čl. 15. Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj 96/03, 140/05, 132/08, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10, 76/13), kao i toč. VII. Odluke o plaćanju i naplati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji („Narodne novine“ broj 111/05).

 

Drugostupanjski sud je preinačujući prvostupanjsku presudu utvrdio da iz iskaza prvo i drugotuženika jasno proizlazi da je isplata ugovorene cijene trebalo izvršiti u protuvrijednosti u kunama, a kako je drugotuženik uplatu kupoprodajne cijene izvršio putem banke u Š., to kao kupac nije niti mogao izvršiti uplatu u kunama, već u valuti koju je isti imao u banci u Š. Osim toga, drugostupanjski sud utvrđuje da će isplatu u kunama izvršiti banka u Republici Hrvatskoj gdje su položena sredstva koja je uplatio drugotuženik, kao i da je Porezna uprava obvezala drugotuženika na plaćanje poreza na promet nekretninama na procijenjenu vrijednost nekretnine u kunama.

 

Navedeno obrazloženje drugostupanjske odluke pravilnom prihvaća i revizijski sud, pri čemu valja ukazati da tužitelj neosnovano ukazuje na ništetnost spornog ugovora, odnosno njegovu protivnost prisilnim propisima. U činjeničnoj situaciji kada osobe koje su sklopile sporni ugovor - prvotuženik kao punomoćnik tužitelja prodavatelja i drugotuženik kao kupac suglasno navode da je ugovorena isplata kupoprodajne cijene u kunskoj protuvrijednosti postignute cijene u EUR, potpuno je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je prava volja ugovornih strana bila plaćanje ugovorene cijene u protuvrijednosti u kunama, a ne u EUR, kako to tvrdi tužitelj u reviziji. Radi toga navedeni ugovorni nije protivan prisilnim propisima.

 

Neosnovano se tužitelj u reviziji poziva na pravna shvaćanja revizijskog suda u predmetima Rev-1242/08 i Rev-706/93. Kod toga se u predmetu Rev-1242/08 radi o ugovor o zajmu, dok je u predmetu Rev-706/93 predmet postupka isplata devizne štednje, te se ne uopće ne radi o pitanju ništetnosti pravnog posla.

 

Ujedno je pravilno zahtjev u cijelosti odbijen u odnosu na prvotuženika koji je u predmetom Ugovor o kupoprodaji nastupao kao punomoćnik tužitelja - prodavatelj, a nije bio stranka u postupku.

 

Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja glede merituma spora odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Tužitelj u reviziji pobija i odluku o troškovima postupka. U tom dijelu revizija tužitelja nije dopuštena. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Zagreb, 2. lipnja 2020.