- 1 -              Rev 2013/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2013/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. (OIB: ...) iz V., zastupanoga po punomoćnicima S. O., S. R. i R. K. odvjetnicima iz P., protiv tuženika Grada V. (OIB: ...) sa sjedištem u V., zastupanoga po punomoćnicima Ž. V. i G. P. odvjetnicima iz P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-286/15-2 od 29. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1559/13 od 27. studenoga 2014., u sjednici održanoj 2. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 40.204,84 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2008. do isplate (točka I. izreke) dok je u preostalom dijelu, za isplatu daljnjeg iznosa od 491.430,96 kuna tužbeni zahtjev odbijen (točka II. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 66.966.83 kuna (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 491.430,96 kuna.

 

Drugostupanjskim rješenjem prihvaćena je žalba tužitelja kao djelomično osnovana te je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (stavak III. izreke) na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti drugostupanjske odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje, sve uz naknadu parničnih troškova uvećanih za trošak revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

 

Nadalje, nije ostvaren ni revizijski razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 8. ZPP, na koju revident ukazuje.

 

Kod utvrđivanja relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP. Pritom valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 8. ZPP.

 

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za naknadu vrijednosti ulaganja koje je izvršio u nekretnine tuženika dok ih je posjedovao.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je u bitnom utvrđeno:

 

- da je tuženik vlasnik nekretnina označenih kao k.č. br. 516/3, 516/4, 516/5, 1176/2 zgr., 1176/7 zgr., 1176/8 zgr., 1176/9, 1176/10, 1176/11 i 518/3 k.o. V.,

 

- da je tužitelj bio posjednik tih nekretnina od 1988., odnosno od 1990. na temelju ugovora o zakupu sklopljenih sa tuženikovim prednicima, bivšom Općinom P. i Mjesnom zajednicom V., do 22. listopada 2008. kada je u ovršnom postupku u posjed uveden tuženik,

 

- da su te nekretnine tužitelju dane u zakup radi korištenja u poljoprivredne svrhe, posebno k.č. br. 516/3, 516/4 i 516/5 k.o. V. te da se tužitelj obvezao da na tom zemljištu neće graditi, niti mu mijenjati namjenu i kulturu zemljišta,

 

- da je tužitelj na navedenim česticama izgradio dva teniska igrališta, koja nisu predviđena urbanističkim planom,

 

- da je tužitelju pravomoćnom odlukom Županije istarske, Sekretarijata za inspekcijske poslove u P. od 27. svibnja 1993., naloženo da na k.č. br. 516/3, 516/4 i 516/5 k.o. V. ukloni izvedene radove na izgradnji tenis igrališta i dovede teren u prvobitno stanje,

 

- da je tužitelj izgradio i pristupni put do teniskih igrališta koji većim dijelom prelazi preko zemljišta u državnom vlasništvu i ne uklapa se u urbanistički plan po kojem je na navedenom zemljištu predviđena izgradnja golf igrališta,

 

- da je tužitelj organizirao izgradnju vodovoda do sela M., u čijoj su izgradnji sudjelovale još četiri osobe,

 

- da je tužitelj na k.č. 1176/7 k.o. V. popravio zid štale te izradio drvenu konstrukciju i pokrio krov za što je uložio ukupno 20.996,09 kuna.

 

Na temelju utvrđenih činjenica, a posebno uzimajući u obzir da je tužitelj vršio izgradnju tenis igrališta i izgradnju pristupnog puta teniskim igralištima na zakupljenim česticama protivno odredbama ugovora o zakupu tih čestica te protivno prostorno planskoj dokumentaciji, odnosno urbanističkom planu, kao i djelom  na česticama koje nisu u vlasništvu tuženika (dio pristupnog puta), nižestupanjski sudovi zaključuju da se izgrađeno neće moći zadržati u prostoru, pa ocjenjuju da iako se radi o korisnim ulaganjima koje je tužitelj vršio kao pošten posjednik, u smislu odredbe čl. 164. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP), takva ulaganja nisu korisna za tuženika kao vlasnika, pa stoga odbijaju tužbeni zahtjev za naknadu navedenih ulaganja.

 

Nadalje za preostala ulaganja za koje tužitelj traži naknadu utvrđuju da su izvršena za vrijeme nepoštenog posjedovanja, pa iako predstavljaju korisna ulaganja, sukladno odredbi čl. 165. st. 3. ZVDSP, odbijaju tužbeni zahtjev i u tom dijelu.

 

U odnosu na zahtjev za naknadu za ulaganje u dovod vode u selo M., nižestupanjski sudovi zaključuju da je to ulaganje  predstavljalo korisno ulaganje za vrijeme poštenog posjedovanja tužitelja predmetnih nekretnina te uzevši u obzir utvrđenje da je navedeno ulaganje tužitelj izvršio sa još četvoricom sumještana, prihvaćaju tužbeni zahtjev za trošak ulaganja tužitelja u 1/5 dijela u dijela, odnosno za iznos od 19.208,75 kuna, pozivom na odredbu čl. 164. st. 2. ZVDSP.

 

Nadalje, u odnosu na zahtjev koji se odnosi na naknadu za ulaganja tužitelja  za popravak i održavanje nekretnine na k.č. 1176/7 k.o. V. (popravak zida štale te izrada drvne konstrukcije i pokrivanje krova), zaključuju da je taj dio bio nužan, iako je izvršen za vrijeme nepoštenog posjedovanja predmetnih nekretnina, pa prihvaćaju i tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na ta ulaganja za iznos od 20.996,09 kuna, pozivom na odredbu čl. 165. st. 3. ZVDSP.

 

Tužitelj u reviziji kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava tvrdi da su sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 164. i čl. 165. ZVDSP umjesto da su primijenili odredbe koje reguliraju pravni institut stjecanja bez osnove po kojima bi tužitelj isto tako imao pravo na naknadu troškova.

 

Naime, odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO) propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Dakle da bi mogla biti riječ o stjecanju bez osnove moraju se ispuniti sve propisane pretpostavke: povećanje imovine na jednoj strani, umanjenje na drugoj strani, uzročna veza između takvog povećanja odnosno umanjenja, nepostojanje osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu i ne smije biti riječ o štetnoj radnji, jer u tom slučaju postoji odgovornost za štetu.

 

Međutim, u konkretnom situaciji kada je tužitelj kao zakupoprimac protivno ugovoru o zakupu i bez dopuštenja vlasnika te protivno prostorno planskoj dokumentaciji gradio na tuđem zemljištu objekte koji se neće moći zadržati u prostoru, zasigurno nije riječ o takvoj situaciji, pa su stoga nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP, kada su ocijenili zahtjev tužitelja za isplatu ulaganja koje je imao za vrijeme posjedovanja tuđe nekretnine, a koju je zatražio nakon što je vlasniku predao nekretninu.

 

Nadalje, tužitelj revizijom kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava sadržajno ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 164. st. 2. i st. 3. ZVDSP navodeći da je radove izvodio kao savjestan i pošten posjednik pa ima pravo na naknadu istih.

 

Odredbom čl. 164. st. 2. ZVDSP propisano je da zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni. Nadalje, istim člankom, ali stavkom 3. propisano je da nije koristan trošak onaj kojim je pošteni posjednik promijenio namjenu stvari, ako to vlasniku nije korisno.

 

Polazeći od utvrđenja da su izgrađena tenis igrališta na predmetnim nekretninama te izgrđen pristupni put protivni prostorno planskoj dokumentaciji te da se neće moći zadržati u prostoru, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 164. st. 2. i st. 3. ZVDSP kada su odbili tužbeni zahtjev za isplatu za navedena ulaganja, jer ona u ovoj konkretnoj situaciji ne mogu predstavljati koristan trošak za vlasnika nekretnina.

 

Nadalje, revident u reviziji kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava osporava utvrđenja i zaključke sudova o nepoštenju posjeda predmetne nekretnine u određenom razdoblju te u odnosu na broj ljudi koji je sudjelovalo u trošku dovoda vode u selo M.. Takvim se navodima zapravo osporava i pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Navodi u kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju svoje odluke, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku, stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 2. lipnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Viktorija Lovrić, v.r.