- 1 -              Revt 131/2016-4

 

 

 

 

 

Broj: Revt 131/2016-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika P. d.o.o. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. D., odvjetniku u Z., protiv tuženika-protutužitelja F. S. iz K., OIB: ..., (ranije vlasnik obrta Građevinska radnja F. S.), zastupanog po punomoćnicima I. M. i N. M.-B., odvjetnicima u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6759/11-4 od 21. listopada 2015., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-5001/2007 od 30. svibnja 2011., u sjednici održanoj 2. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6759/11-4 od 21. listopada 2015. u toč. II. izreke kojom je odbijena žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u toč. III. njene izreke te se ukida presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-5001/2007 od 30. svibnja 2011. u toč. III. izreke kojom je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja da mu tužitelj-protutuženik plati iznos od 165.336,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2005. pa do isplate i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

O troškovima postupka povodom revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke ukinut je platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koji je donio javni bilježnik V. M. iz Z. pod brojem Ovrv-3656/2006 od 15. studenoga 2006. u dijelu kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju (dalje: tuženiku) platiti tužitelju-protutuženiku (dalje: tužitelju) iznos od 441.015,13 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dospijeća svakog pojedinog računa do isplate i odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da plati tuženiku iznos od 7.811,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2005. do 31. prosinca 2005. po stopi koju banke u mjestu ispunjenja obveze plaćaju na štedne uloge po viđenju položene u EUR-ima, a od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. nadalje po stopi od 17% godišnje te u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena, sve plativo u kunskoj protuvrijednosti navedenih iznosa po prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze na dan isplate. U toč. III. izreke prvostupanjske presude odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tražio da mu tužitelj plati iznos od 165.336,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2005. do 31. prosinca 2005. po stopi koju banke u mjestu ispunjenja obveze plaćaju na štedne uloge po viđenju položene u EUR-ima, a od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje te od 1. siječnja 2008. pa nadalje po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za osam postotnih poena, sve plativo u kunskoj protuvrijednosti navedenih iznosa po prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze na dan isplate. U toč. IV. izreke prvostupanjske presude određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II. izreke, a u toč. II. izreke drugostupanjske presude odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. III. njene izreke. Drugostupanjskim rješenjem u toč. I. ukinuta je presuda prvostupanjskog suda u toč. I. i toč. IV. njene izreke i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a u toč. II. izreke drugostupanjskog rješenja odlučeno je da će se o parničnim troškovima odlučiti u konačnoj odluci.

 

Protiv drugostupanjske presude u odnosu na dio kojim je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. III. njene izreke kojom je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika, reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju i ukine nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je protutužbeni zahtjev tuženika kojim traži da mu tužitelj isplati 165.336,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvedenih radova temeljem Ugovora o izvođenju radova od 5. rujna 2002. na izgradnji stambenog objekta u Z., .... (objekt A i B).

 

Nižestupanjski sudovi su u postupku zaključili da protutužbeni zahtjev tuženika do iznosa od kunske protuvrijednosti od 165.336,00 EUR-a nije osnovan iz razloga što su stranke sklopile ugovor o građenju s odredbom o cijeni "ključ u ruke", slijedom čega tuženik kao izvođač ima pravo potraživati ukupnu ugovorenu cijenu i na sebe preuzima rizik izvođenja svih nepredviđenih radova i viška radova u odnosu na one koje su predviđene ugovorom. Nadalje, nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik nije dokazao da je tužitelj zatražio i odobrio naknadne radove na koji način bi jedino imao pravo potraživati naknadu za iste, a isto tako da tuženik nije dokazao da bi došlo do više izgrađene površine objekta slijedom čega nema pretpostavki iz čl. 630. st. 2. i čl. 633. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO). Pored navedenog drugostupanjski sud u odnosu na tvrdnju tuženika da mu tužitelj nije isplatio niti ugovoreni iznos radova zaključuje da tuženik nije dokazao da mu tužitelj duguje ugovorenu cijenu radova iz razloga što je isto utvrdio vještak građevinske struke, a ne financijsko-knjigovodstvene struke te da nakon usklađenja tužbenog zahtjeva tuženika nije moguće utvrditi niti koji iznos bi tuženik potraživao s osnove neisplate ugovorenog iznosa od 546.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti.

 

Tuženik u reviziji između ostalog ističe i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka te ističe da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer se nižestupanjske presude ne mogu ispitati obzirom da razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni i proturječni, a postoji i proturječnost između razloga o odlučnim činjenicama u nižestupanjskim presudama u odnosu na stanje spisa. Pritom revident ukazuje da drugostupanjski sud navodi kako je pogrešan zaključak tuženika da je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije isplatio niti ugovoreni iznos od 546.000,00 EUR-a u cijelosti, jer je to u suprotnosti sa navodima same drugostupanjske presude (str. 4) gdje je navedeno da je ugovorena vrijednost radova po ugovoru iznosila u kunama 4.111.375,03 kn (546.000,00 EUR-a), a plaćen je iznos od 3.737.965,95 kn. Revident također navodi da je i prvostupanjski sud utvrdio istu činjenicu (str. 5 prvostupanjske presude) kada je naveo da po ukupno okončanoj situaciji tuženiku nije plaćeno po navedenim stavkama 1.626.284,57 kn, a plaćen je iznos od 3.737.965,95 kn. Tuženik stoga ukazuje da bi iz navedenog jasno proizlazilo da mu tužitelj nije platio dio ugovorene cijene od 373.409,08 kn, a što nižestupanjski sudovi kontradiktorno utvrđuju, a zatim navode kako iz stanja spisa nije moguće utvrditi koji iznos tuženik potražuje po osnovi neplaćenog dijela ugovorene cijene jer da tuženik nije predložio da se provede vještačenje kako bi se utvrdila visina njegove tražbine. Revident također ukazuje da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u odnosu na navode nižestupanjskih sudova u obrazloženju odluka koji se odnose na bruto površinu spornog objekta jer je ugovorena cijena predviđena ugovorom o izvođenju radova bila utvrđena temeljem pretpostavljene površine od 1.250 m2, a vještak za graditeljstvo je utvrdio bruto površinu objekta od 1.646,40 m2 te da u odnosu na sporni troškovnik koji tuženik nije priložio da je isti zapravo sastavni dio ugovora, slijedom čega postoji proturječnost između obrazloženja presuda i stanja spisa i u odnosu na opseg izvedenih darova.

 

Osnovano tuženik u reviziji ukazuje da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer obrazloženja nižestupanjskih presuda ne sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama u vezi protutužbenog zahtjeva tuženika, a postoji i proturječnost između navedenih razloga o odlučnim činjenicama i stanja spisa kao i proturječnost između izreke nižestupanjskih presuda i samih obrazloženja tih presuda. Naime, pravilno revident ukazuje da prvostupanjski sud prvotno navodi da tužitelj tuženiku po okončanoj situaciji nije platio po navedenim stavkama u cijelosti ugovorenu vrijednost radova po ugovoru koja iznosi 546.000,00 EUR-a ili 4.111.375,03 kn, već je plaćeni iznos od 3.737.965,95 kn, da bi nakon toga u daljnjem obrazlaganju razloga odbijanja protutužbenog zahtjeva naveo kako tuženik nije dokazao koji dio ugovorenog iznosa mu tužitelj nije platio. Naime, protutužbeni zahtjev odnosi se na zahtjev tuženika da mu tužitelj plati u cijelosti izvedene radove sukladno Ugovoru o izvođenju radova broj 1/02 od 5. rujna 2002. uključujući i nepredviđene i naknadne radove. Isto tako drugostupanjski sud navodi na str. 8 da je pogrešan zaključak tuženika da je prvostupanjski sud u obrazloženju utvrdio da tužitelj nije isplatio niti ugovoreni iznos tuženiku, da bi sam na str. 4 naveo da je ugovorena vrijednost radova iznosila 4.111.375,03 kn, a plaćen je iznos od 3.737.965,95 kn. Stoga obje nižestupanjske presude u odnosu na činjenicu da li je tužitelj u cijelosti isplatio ugovorenu cijenu radova tuženiku (ne uzimajući u obzir nepredviđene i naknadne radove) ne sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama, odnosno ti razlozi su međusobno kontradiktorni i u suprotnosti sa stanjem spisa slijedom čega se ukupno ne može valjano ispitati nižestupanjske presude. Stoga je već iz navedenih razloga osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Obzirom na navedeno, valjalo je ukinuti obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP i riješiti kao u izreci.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 2. lipnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.