- 1 -              Rev 3764/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3764/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. O. iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu J. & V. u Z., protiv tuženika H. T. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i p. d.o.o. u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-902/18-2 od 24. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9480/14-34 od 30. travnja 2018., u sjednici održanoj 2. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-902/18-2 od 24. travnja 2019. potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9480/14-34 od 30. travnja 2018. kojom je utvrđeno da je nedopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici Odlukom broj H3-2865859-79-2014 od 3. listopada 2014. te radni odnos tužiteljici nije prestao i naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto suradnik u upravljanju pritužbama, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće njezino radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnostima te joj isplatiti iznos 2.500,00 kn na ime troškova postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice uz  naknadu tuženiku troškova postupka.

 

Tužiteljica je odgovorila na reviziju predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno takvim revizijskim navodima tuženika pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati. Isto tako drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženika odgovorio na sve odlučne žalbene navode, iznijevši jasne razloge zašto otklanja žalbene prigovore kao neosnovane, zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 373. ZPP-a.

 

Revizijski navodi tuženika kojima pokušavajući osporiti pravilnost pobijane presude, te u tom pravcu vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

Predmet ovog spora je (ne)dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici Odlukom od 3. listopada 2014., a time i osnovanost zahtjeva za vraćanje tužiteljice na rad na radno mjesto na kojem je radila do otkazivanja joj ugovora o radu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica radila kod tuženika na radnom mjestu suradnik u upravljanju pritužbama u Odsjeku za upravljanje pritužbama, a na temelju Ugovora o radu sklopljenog 1. svibnja 2014., a koji

 

- da joj je tuženik otkazao spornom odlukom od 3. listopada 2014., a zbog poslovno uvjetovanih razloga, s time

 

- da je prethodno donesena Odluka o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u H. T. d.o.o. u 2014., donesena 19. kolovoza 2014. (dalje: Odluka o namjeri) kojom je tužiteljica ocijenjena tehnološkim viškom,

 

- da je radničko vijeće tuženika na sjednici održanoj 27. kolovoza 2014. povodom Odluke o namjeri imalo primjedbe na podatke dostavljene im od strane tuženika, a koji su se odnosili na usporedne radnike s kojima su trebali biti uspoređivani radnici i ocijenjeni kao tehnološki višak, te na način primjene kriterija za ocjenu radnika koji su proglašeni tehnološkim viškom, a što tuženik u komunikaciji sa radničkim vijećem nije otklonio, zbog čega

 

- da se radničko vijeće, a zbog nedovoljnih podataka potrebnih za izjašnjenje o Odluci o namjeri tuženika o istoj nije izjasnilo u danom roku, a time i da se i nije suglasilo sa Odlukom o namjeri tuženika.

 

U skladu s prednjim, a polazeći od odredbe čl. 127. i čl. 150. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR) nižestupanjski sudovi ocijenili su da tuženik nije proveo savjetovanje sa radničkim vijećem na zakonom propisan način, zbog čega je i odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici donesena na temelju takve odluke o namjeri nedopuštena, a time i tuženik dužan vratiti tužiteljicu na posao.

 

Osporavajući pravilnost takve pravne ocjene, tuženik u reviziji dalje ustraje u navodima da je postupak rješavanja kolektivnog viška radnika, a kojim je bilo obuhvaćena i tužiteljica, proveden sukladno odredbi čl. 127. ZR, a kada je radničkom vijeću dostavljena Odluka o namjeri s prilogom 1. u kojem su opisana zvanja radnika za čijim radom je prestala potreba te broj tih radnika po navedenim zvanjima, smatrajući da nije bio u obvezi dostaviti imena radnika za čijim radom prema toj odluci prestaje potreba odnosno imena radnika koji će ostati na radu i zašto.

 

Prema odredbi čl. 127. st. 1. ZR poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od 90 dana mogla prestati potreba za radom najmanje 20 radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorice radnika, dužan je pravodobno i na način propisan tim zakonom savjetovati se sa radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potreba za prestankom rada radnika.

 

Prema odredbi stavka 3. tog članka poslodavac je dužan radi provođenja obveze savjetovanja iz stavka 1. tog članka radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima, te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika.

 

Prema odredbi čl. 150. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati sa radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika.

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka u slučaju iz stavka 1. tog članka poslodavac je radničkom vijeću, na njegov zahtjev, a prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.

 

Prema odredbi stavka 3. tog članka važnim odlukama iz stavka 1. tog članka smatraju se osobito odluke o .... kolektivnom višku radnika iz čl. 127. ZR te sve druge odluke za koje je tim zakonom ili kolektivnim ugovorom propisano sudjelovanje radničkog vijeća u njihovom donošenju.

 

Prema odredbi stavka 4. čl. 150. ZR podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja ovog spisa predmeta i podvodeći ih pod sadržaj prethodno citiranih odredbi, nameće se zaključak kako je tuženik u ovom slučaju propustio postupiti u skladu s odredbom čl. 127. u vezi s odredbom čl. 150. ZR u smislu da savjetovanje sa radničkim vijećem nije provedeno na propisani način.

 

Naime, sastavni dio tuženikove Odluke o namjeri čini Prilog 1. u kojem su opisana zvanja radnika za čijim radom je prestala potreba, te broj tih radnika po navedenim zvanjima, ali nisu navedena imena i prezimena radnika niti je navedeno na kojem radnom mjestu oni rade. Isto tako je postupljeno i u odnosu na poslove radnika za čijim radom prestaje potreba, dakle na način da je samo napisan broj radnika koji obavljaju te poslove ali nisu navedena njihova imena i prezimena niti je navedeno koji radnici na tim radnim mjestima će ostati na radu i zašto. Dakle, nisu bili pojašnjeni kriteriji primjenom kojih će određeni radnici dobiti otkaze u odnosu na ostale radnike koji će ostati na radu.

 

Radničko vijeće je stavilo primjedbe na tuženikovu odluku o namjeri i Prilog 1. u kojem su opisana zvanja radnika za čijim radom je prestala potreba te broj radnika po navedenim zvanjima i zatražio je dodatno obrazloženje od tuženika.

 

Tuženik je međutim propustio radničkom vijeću na njegov zahtjev, a prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci tuženika omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje. Radničko vijeće je održalo sjednicu 27. kolovoza 2014. na kojoj je na dnevnom redu bila i navedena odluka tuženika o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika, a na samoj sjednici je radničko vijeće zatražilo od poslodavca odgovore i to: zašto su pojedini radnici na listi viška, je li su se njihovi poslovi prestali obavljati ili nisu, međutim poslodavac je zahtjev odbio smatrajući da je sve podatke naveo u materijalu koji je dao na savjetovanje.

 

Polazeći od navedenog, pravilno je shvaćanje iz pobijane presude, a prema kojem poslodavac nije proveo savjetovanje sa radničkim vijećem u skladu s odredbom čl. 127. ZR.

 

U skladu s prednjim ocijeniti je da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena zbog čega je osnovan zahtjev tužiteljice za njezino vraćanje na posao, sve u smislu odredbe čl. 124. st. 1. ZR.

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tuženika.

 

Zagreb, 2. lipnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.