- 1 -              Rev 3427/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3427/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik u V., protiv tuženika S. O. d.d., P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., radi nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-407/17-2 od 9. svibnja 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-400/16-12 od 16. prosinca 2016., u sjednici održanoj 2. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-407/17-2 od 9. svibnja 2017. odbija se kao neosnovana.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

Općinski sud u Osijeku presudom poslovni broj Pr-400/16-12 od 16. prosinca 2016. pod točkom I. izreke utvrdio je da otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, koji je zaključen između stranaka 29. ožujka 1996. (temeljem odluke o zasnivanju radnog odnosa od 1. siječnja 1982.) te Aneksa Ugovora o radu sklopljenog 31. kolovoza 2015. i koji otkaz je tuženik dao tužitelju Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 31. ožujka 2016. nije dopušten niti zakonit. Pod točkom II. izreke određeno je da se sudski raskida ugovor o radu s danom 2. studenog 2016., a pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku priznati tužitelju kontinuitet radnog odnosa od otkaza ugovora o radu do sudskog raskida ugovora o radu (2. studenog 2016.) te mu isplatiti plaće za taj period u bruto iznosu od 20.000,00 kuna mjesečno zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svake pojedine plaće (od 15-og dana u mjesecu za prethodni mjesec) do konačne isplate u roku od 8 dana. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi štetu tužitelju zbog sudskog raskida ugovora o radu u visini osam prosječnih bruto plaća odnosno u iznosu od 160.000,00 kuna u roku od 8 dana. Nadalje, pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u bruto iznosu do 20.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2016. do isplate te iznos od 5.323,00 kuna bruto s osnova nezakonito ustegnutog dijela plaće za mjesec ožujak 2016. sa zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2016. do isplate. Pod točkom VI. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kuna, a pod točkom VII. izreke odbio je preostali dio parničnog troška kao neosnovan.

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-407/17-2 od 9. svibnja 2017. pod točkom I. izreke odbio je kao djelomično neosnovanu žalbu tuženika i potvrdio je prvostupanjsku presudu u točki I. i V. izreke, dok je preinačio presudu u točki II. i III. izreke i pod točkom I. odredio je sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenog između stranaka 20. ožujka 1996. s Aneksom ugovora o radu od 31. kolovoza 2015. s danom 31. ožujka 2016., a pod točkom II. odbio je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik prizna kontinuitet radnog odnosa od otkaza ugovora o radu do sudskog raskida ugovora o radu (2. studenog 2016.) te da mu isplati plaće za taj period u bruto iznosu od 20.000,00 kuna mjesečno zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svake pojedine plaće (od 15-og dana u mjesecu za prethodni mjesec) do konačne isplate u roku od 8 dana. Nadalje, sud je rješenjem istog poslovnog broja i od istog datuma pod točkom I. izreke ukinuo prvostupanjsku presudu u točkama IV. I VI. Izreke i u tom dijelu presudu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok je pod točkom II. izreke odredio da će se o troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci suda.

 

Protiv drugostupanjske presude u toč. I. izreke tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu te odbiti tužbeni zahtjev.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tužitelja iz revizije. Potraživao je trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje (da je uobičajena poslovna praksa bila prodaja automobila autokući te da je automobil prodan za cijenu nižu od tržišne) te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno činiti. Kako reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud ovakve revizijske navode tuženika nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Slijedom navedenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tuženik upire u reviziji.

 

Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sudski raskid ugovora o radu, naknada štete zbog sudskog raskida te isplata naknade za neiskorišteni godišnji odmor i neopravdano ustegnute plaće za ožujak 2016.

 

Među strankama je sporno je li tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, sukladno odredbi čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika kao član Uprave temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. ožujka 1996. (koji je nastavak radnog odnosa od 1. siječnja 1982.),

 

- da je odlukom Nadzornog odbora tuženika od 17. veljače 2016. razriješen je s dužnosti člana uprave- direktora s danom 17. veljače 2016.,

 

- da je tuženik 31. ožujka 2016. donio izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju,

 

- da je kao razlog za otkaz navedeno da je tužitelj kao član uprave - direktor donio odluku i prodao službeno vozilo marke G. 1 tvrtki R. d.o.o. za iznos od 25.600,00 kuna, a potom otkupio to vozilo za iznos od 26.880,00 kuna iako prema kataloškoj vrijednosti vozilo vrijedi 57.752,00 kuna i na taj način oštetio tuženika za 25.152,00 kuna,

 

- da je tužitelj kao direktor imao ovlaštenje donijeti odluku o prodaji automobila,

 

- da je auto kuća R. d.o.o. 26. siječnja 2016. izvršila procjenu rabljenog vozila na iznos od 25.600,00 kuna (tj. 32.000,00 kuna s PDV-om),

 

- da je tvrtka R. d.o.o. prodala vozilo tužitelju za iznos od 33.600,00 kuna (s PDV-om),

 

- da je kod tuženika je bila uobičajena poslovna praksa da se službeni automobili prodaju autokući kao što je to učinio i zamjenik direktora A. Š. u siječnju 2014.,

 

- da je automobil prodan po procijenjenoj vrijednosti prema katalogu E. na temelju konkretnih podataka o rabljenom automobilu,

 

- da tužitelj nije iskoristio godišnji odmor za 2015. i 2016.,

 

- da mu je tuženik neopravdano ustegnuo dio plaće za ožujak 2016.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu nižestupanjski sudovi su utvrdili otkaz ugovora o radu nedopuštenim jer tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu iz čl. 116. st. 1. ZR, dosudili su tužitelju naknadu za neiskorišteni godišnji odmor prema čl. 82. st. 1. ZR te isplatu ustegnute plaće za ožujak 2016. primjenom odredbe čl. 90. st. 1. ZR. Nadalje, sudovi su primjenom odredbe čl. 125. st. 2. ZR prihvatili zahtjev tuženika za sudski raskid radnog odnosa s time da je prvostupanjski sud odredio sudski raskid s danom zaključenja glavne rasprave 2. studenog 2016., a drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tuženika, u tom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu i dosudio sudski raskid od 31. ožujka 2016. kada je tužitelj otišao u prijevremenu starosnu mirovinu.

 

Prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 125. st. 1. ZR prihvatio tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida, dok je drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tuženika, u tom dijelu ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Nadalje, prvostupanjski sud je dosudio tužitelju i naknadu plaće za razdoblje od otkaza ugovora o radu do sudskog raskida, dok je drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tuženika, preinačio i odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu jer je radni odnos tužitelja prestao po sili zakona njegovim odlaskom u mirovinu zbog čega mu ne pripadaju niti prava iz radnog odnosa kao što je naknada plaće, a iz tog razloga je neosnovan i zahtjev za priznanje kontinuiteta radnog odnosa od otkaza ugovora o radu do sudskog raskida ugovora o radu.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što smatra da je tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu jer je tuženik izgubio povjerenje u rad tužitelja.

 

Odredbom čl. 116. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj kao direktor tuženika bio ovlašten donijeti odluku o prodaji automobila autokući, da je procjenu vrijednosti automobila utvrdila autokuća R. d.o.o. na temelju procjene konkretnog vozila prema cijenama i katalogu E. kao i da je kod tuženika bila uobičajena praksa da se službeni automobili prodaju autokući R. d.o.o.

 

I prema shvaćanju ovog suda, postupanje tužitelja oko prodaje službenog automobila ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa jer je tužitelj bio ovlašten prodati automobil, a njegovu vrijednost je procijenila autokuća R. d.o.o. prema katalogu E. koja je to učinila i ranije kad je službeni automobil prodao zamjenik direktora A. Š.. Činjenica da je tužitelj nakon prodaje automobila kupio taj isti automobil po neznatno višoj cijeni nije odlučna jer tuženik u tom trenutku više nije bio vlasnik automobila pa ga je tvrtka R. d.o.o. mogla prodati bilo kome po cijeni koju odredi ta tvrtka, pa naknadnom kupnjom automobila tužitelj nije oštetio tuženika.

 

Slijedom navedenog, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik nije imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 116. st. 1. ZPP.

 

Tvrdnja tuženika da je tuženik izgubio povjerenje u tužitelja nije dovoljna za opravdanost izvanrednog otkaza jer je osnovna pretpostavka da je tuženik izgubio povjerenje radnika zbog počinjenja neke osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa (ili druge osobito važne činjenice) što ovdje nije dokazano. Naime, gubitak povjerenja u radnika mora biti izravna posljedica počinjenja neke osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice što tuženik nije dokazao. Međutim, upravo zbog trajno narušenog odnosa tužitelja s ostalim članovima uprave sud je prihvatio tuženikov zahtjev za sudski raskid radnog odnosa.

 

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom svega iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 2. lipnja 2020.