1              Poslovni broj: Gž R-476/2020-3

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-476/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. d.d., OIB: ……, Z., protiv tuženika D. B., OIB: …., S., zastupanog po punomoćnici A. P., odvjetnici iz N. G., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-139/2019-9 od 24. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tuženika se prihvaća, te se preinačuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-139/2019-9 od 24. veljače 2020. i sudi:

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da izvanredni otkaz ugovora o radu broj 25/2018 od 1. veljače 2018. koji je tuženik dao tužitelju 26. ožujka 2018. nije dopušten, te da radni odnos tuženika prestaje kod tužitelja dana 11. svibnja 2018.“

 

II. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 2.500,00 kn u roku 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Utvrđuje se da izvanredni otkaz ugovora o radu broj 25/2018 od 1. veljače 2018. koji je tuženik dao tužitelju 26. ožujka 2018. nije dopušten, te da radni odnos tuženika prestaje kod tužitelja dana 11. svibnja 2018.“

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP) uz prijedlog da se ista preinači shodno žalbenim navodima odnosno ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev cijeneći da tuženik nije imao opravdane razloge da izvanrednim otkazom otkaže ugovor o radu tužitelju.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme,

- da je pismenom od 12. ožujka 2018. tuženik kao radnik dao tužitelju kao poslodavcu redoviti otkaz ugovora o radu, te je inzistirao na kraćem otkaznom roku u smislu odredbe iz članka 122. stavka 7. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17, dalje u tekstu: ZR) budući je našao novi posao s mjestom rada u Hrvatskoj, a ne u Norveškoj kako je radio kod tužitelja i što mu je iz obiteljskih razloga više odgovaralo,

-da je poslodavac ovdje tužitelj prigovorio tom razlogu uz istovremeno pozivanje tuženika da odradi otkazni rok od dva mjeseca u smislu odredbe članka 122. stavka 1. točke 4. ZR-a,

- da je tuženik za vrijeme otkaznog roka dao izvanredni otkaz ugovora o radu, a zbog osobite teške povrede obveza iz radnog odnosa-grubog kršenja prava radnika zbog povrede prava na kraći otkazni rok.

 

Osnovom tako utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Naime, člankom 122. stavkom 7. ZR-a propisan je izuzetak u trajanju otkaznog roka kada otkazuje radnik.

 

U tom slučaju otkazni rok ne može biti duži od mjesec dana ako radnik za to ima osobito važan razlog.

 

U konkretnom slučaju tuženik je konkretizirao opravdani razlog, te je inzistirao na takvom kraćem otkaznom roku.

 

Stoga, u takvim okolnostima je tužitelj kao poslodavac trebao prihvatiti njegov zahtjev za kraćim otkaznim rokom, dok suprotno ponašanje predstavlja grubo kršenje prava radnika od strane poslodavca, zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, te je takvu povredu radnik osnovano smatrao opravdanim razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

Stoga su po shvaćanju ovog suda ispunjene su sve zakonske pretpostavke iz članka 116. stavka 1. ZR za izvanredno otkazivanje ugovora o radu, jer se radi o osobito teškoj povredi radne obveze.

 

Pritom je za istaći kako je radnik taj koji treba reći i ocijeniti radi li se o osobito važnom razlogu zbog kojeg otkazni rok ne može biti dulji od mjesec dana (članak 122. stavak 7. ZR-a).

 

Promjena posla može predstavljati osobito važan razlog da se radniku skrati otkazni rok, ako on to tako smatra, a tim prije što se radilo o zasnivanju posla s mjestom rada u Hrvatskoj što mu je omogućavalo i ostvarivanje planova oko zasnivanja obitelji.

 

Pored toga, tuženik je dokazao da je zapošljavanje kod novog poslodavca bilo uvjetovano i time da tamo što prije početi raditi (odnosno prije nego što bi mu trebao isteći redovni otkazni rok), a što je za cijeniti osobito važnim razlogom koji opravdava skraćenje otkaznog roka.

 

Kako je tuženik dokazao postojanje takvog razloga, poslodavac nije od njega mogao tražiti da odradi propisani ili ugovoreni otkazni rok, čime je tuženik imao opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu.

 

Kako je dakle, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je žalbu tuženika prihvatiti i temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a odlučiti kao u točci I. izreke.

 

Na temelju članka 166. stavka 2., članka 154. stavka 1. ZPP-a i Tbr. 7. točke 2. i Tbr. 10. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), tuženiku je odmjeren trošak parničnog postupka u iznosu od 2.600,00 kuna, dok je za više traženo njegov zahtjev odbijen (točka II. izreke ove presude).

 

U Splitu, 2. lipnja 2020.