Poslovni broj: Gž-2056/2019-3

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-2056/2019-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, te Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. Ć. B., OIB: …, R. i 2. L. B., OIB: …, R., oboje zastupani po punomoćniku T. N., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. Š., OIB: …, Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Š. i p. u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem 16 P-233/2018-19 od 16. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2020.,

 

 

presudio je

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem 16 P-233/2018-19 od 16. srpnja 2019.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zadru broj Ovr-936/2017 od 12. lipnja 2017., te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 6.050,50 kuna. Također je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 2. L. B. iznos od 12.420,54 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 10. srpnja 2017. do isplate.

 

Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači, odnosno ukine.

 

Tužitelji su odgovorili na žalbu tuženika protiveći se njenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Žalba nije osnovana.

 

Suprotno navodima žalitelja pobijana presuda sadrži jasne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama te ne postoji bilo kakvo proturječje kakvo u vidu ima odredba iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, te je ocjena provedenih dokaza izvršena sukladno odredbi iz članka 8. ZPP-a, odnosno za sva stečena uvjerenja prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi naveo opširne i logične razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima.

 

Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka žalitelj određeno, niti opisno, ne ukazuje, a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ostvarenje procesnih povreda iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zadru broj Ovr-936/2017. od 12. lipnja 2017., kao i zahtjev na isplatu kojeg drugotužiteljica temelji na obveznom odnosu stjecanja bez osnove.

 

U postupku je utvrđeno da je tuženik kao ovrhovoditelj podnio protiv tužitelja kao ovršenika prijedlog za ovrhu dana 8. lipnja 2017. temeljem ovršne i pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3283/97 od 10. svibnja 2000., koja presuda je postala pravomoćna i ovršna dana 19. srpnja 2003., te je prvostupanjski sud rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-936/2017 od 12. lipnja 2017. odredio ovrhu radi naplate novčane tražbine.

 

Nadalje, da su protiv rješenja o ovrsi od 12. lipnja 2017. žalbu podnijeli tužitelji (tamo ovršenici) ističući prigovor zastare navodeći da je u konkretnom slučaju protekao desetogodišnji zastarni rok za pokretanje ovršnog postupka u smislu odredbe članka 233. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), pa ih je sud uputio na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

Inače, da je tuženik kao ovrhovoditelj dana 14. listopada 2009. bio podnio prijedlog za ovrhu (Ovr-3023/09, odnosno Ovr-2211/2016) temeljem iste ovršne isprave protiv prednika tužitelja koji prijedlog je odbijen kao neosnovan rješenjem od 7. ožujka 2017., a koje rješenje je postalo pravomoćno dana 27. ožujka 2017.

 

Prvostupanjski sud je osnovom tako utvrđenog činjeničnog stanja prihvatio tužbeni zahtjev za nedopuštenost ovrhe, jer je smatrao osnovanim prigovor zastare.

 

Zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti prigovora zastare prihvaća i ovaj žalbeni sud.

 

Materijalnopravno uporište za ocjenu zastare prvostupanjski sud nalazi u odredbi članka 233. stavka 1. ZOO-a, kojom je određeno da tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za 10 godina, te u odredbi članka 241. ZOO-a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine, te u odredbi članka 242. stavka 1. i 2. ZOO-a prema kojoj se smatra da prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnji koju je poduzeo ili ako tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

 

Primjenom naprijed citiranih zakonskih odredbi na utvrđeno činjenično stanje, a imajući u vidu da je ovrha koju je tuženik pokrenuo prijedlogom za ovrhu 14. listopada 2009. pravomoćno okončana tako što je prijedlog za ovrhu odbijen, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se ne može uzeti da je podnošenjem ovog prijedloga došlo do prekida zastare sukladno članka 242. ZOO-a, pa je time u konkretnom slučaju protekao rok od 10 godina u kojem zastarnom toku zastarijevaju tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom.

 

Naime, kako je prijedlog za ovrhu radi naplate sporne tražbina podnesen 8. lipnja 2017., to je za naplatu ove tražbine prije pokretanja ovršnog postupka nastupila  zastara, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopustivosti predmetne ovrhe.

 

Glede preostalih žalbenih navoda je za navesti kako bi se podnošenje prijedloga za promjenu sredstva i predmeta trebalo smatrati novim prijedlogom za ovrhu tek ukoliko bi takav prijedlog bio podnijet nakon što je doneseno rješenje o obustavi postupka, a kako to pravilno cijeni i prvostupanjski sud.

 

Navedenim, kako je temeljem rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zadru broj Ovr-936/2017. od 12. lipnja 2017. s računa tužiteljice 2. L. B. prenesen na račun tuženika iznos od 12.420,54 kune, to je ova tužiteljica ovlaštena tužbom zbog stjecanja bez osnove tražiti od tuženika da joj vrati stečeno bez pravne osnove, pa je ovaj zahtjev prvostupanjski sud osnovano prihvatio primjenom odredbe članka 1111. stavak 1. ZOO-a.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a.

 

Slijedom naprijed iznesenog, a kako nisu ostvareni žalbeni navodi tuženika, trebalo je odbijanjem žalbe kao neosnovane na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu, 2. lipnja 2020.