- 1 -              Revd 1031/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1031/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. A. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž. & partneri d.o.o. iz Z., protiv tuženika T. luka S. d.d., S., G. sv. D., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & K. iz S., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2775/2018-2 od 7. studenoga 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-280/2018 od 16. listopada 2018., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2775/2018-2 od 7. studenoga 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-280/2018 od 16. listopada 2018. - u dijelu u kojem nije uspio u sporu.

 

U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljica navodi “da su postavljena pitanja većinom činjenične naravi”, te predlaže revizijskom sudu “da prijedlog tuženika odbaci kao nedopušten“.

 

Revizijski sud sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) primjećuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu - jer odgovori na (pojedina) postavljena pitanja ovise o posebnim okolnostima svakog konkretnog slučaja.

 

Prije svega, u odnosu na prva tri u reviziji postavljena pitanja valja ukazati:

              - da se tim pitanjima u dijelu i može dati značaj pravnih pitanja, ali su ona (onako kako ih je revident formulirao) postavljena samo za ovdje (konkretan) prijeporni odnos te za činjenične okolnosti konkretnog slučaja i s zahtjevom da se takav preispita (u suštini: da se odgovori je li pravilno odlučeno o zahtjevu tužiteljice),

              - da time i odgovori na ta pitanja ne mogu biti jednoznačni za sve situacije: oni bi bili važni (bitni) samo za odluku o konkretnom sporu, a ne i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni - i uvijek bi zavisili od okolnosti svakog konkretnog slučaja,

              - da tim pitanjima revident u biti samo preocijenjuje provedene dokaze i stvara svoje zaključke, one - koje ujedno sugerira prihvatiti pravilnim (da je sud zbog okolnosti konkretnog slučaja trebao prihvatiti „prigovor ništetnosti ugovora o poslovnoj suradnji“, da je trebao prihvatiti i da stranke nisu „preuzele i obvezu izvršenja ugovorenih bitnih sastojaka ugovora“...), te na njima temelji postavljena pitanja, a na takvome se pristupu ne može sa uspjehom temeljiti dopuštenost izvanredne revizije,

              - da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) - i (ovdje bitno) ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti (i pored činjenice da revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog) nižestupanjski sudovi ne čine postupovnu povredu.

 

              U odnosu na četvrto u reviziji postavljeno pitanje valja ukazati da revident njime problematizira „može li se ugovoriti ugovorna kazna za slučaj raskida ugovora“, dok iz spisa predmeta čak i ne proizlazi da je ugovorna kazna uopće i bila u predmetnom slučaju ugovorena: u čl. 6. st. 2. predmetnog Predugovora stranke su ugovorile „da je u slučaju da tuženik raskine ovaj ugovor sukladno prethodnom stavku dužan isplatiti tužiteljici (ovdje bitno) naknadu koja je jednaka 6 mjesečnih naknada isplaćenih tijekom otkaznog roka“ - a ta se tako ugovorena naknada ne može poistovjetiti sa ugovornom kaznom.

 

              U odnosu na peto i šesto u reviziji postavljeno pitanje valja ukazati da je odgovor na njih u svakom slučaju negativan (sud u parničnom postupku, ako pretendira zakonitoj i pravilnoj odluci, ne bi smio primijeniti materijalno pravo na činjenice koje nisu utvrđene u postupku te na tome temeljiti tu odluku - niti onemogućiti tuženika da raspravlja pred sudom), ali se ta pitanja (onako kako su formulirana) ne odnose na niti jedno shvaćanje iz osporene presude - i time niti ona ne mogu biti važna za odluku u ovome sporu.

 

Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 2. lipnja 2020.