Poslovni broj: Gž R-247/2019-4

Poslovni broj: Gž R-247/2019-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz K. S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u S., protiv tuženika Institut, OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnice M. B. P. i E. K. B., odvjetnice u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-1174/16 od 20. prosinca 2018., 1. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o     j e:

 

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-1174/16 od 20. prosinca 2018. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojima je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 10.625,00 kuna s dosuđenim kamatama.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-1174/16 od 20. prosinca 2018. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojima je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 937,50 kuna s dosuđenim kamatama, na način da se zahtjev tuženika za ovaj iznos odbija kao neosnovan.

 

III. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbe, a tužitelju trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati na ime dodatka na plaću temeljem posebnih uvjeta rada u periodu od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. iznos od 9.632,18 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća do isplate, a kako je to navedeno u izreci presude (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku da za period od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015., na ime dodatka na plaću s osnove rada subotom, nedjeljom i blagdanom isplatiti tužitelju iznos od 3.401,32 kuna, sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća do isplate, a kako je to navedeno u izreci presude (točka II. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik u roku od 8 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.562,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka III. izreke).

 

Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP), koji se Zakon primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.), s prijedlogom da se predmetna presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj se usprotivio svim žalbenim navodima kao neosnovanim, predlažući da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

 

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika koji povremeno u okviru svojih poslova i radnih zadataka radi na istraživačkom brodu P. za isplatu dodataka na plaću s osnove posebnih uvjeta rada u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. u ukupnom iznosu od 9.632,18 kuna, kao i zahtjev za isplatu dodatka na plaću s osnove rada  subotom, nedjeljom i blagdanom za isto razdoblje u ukupnom iznosu od 3.401,32 kuna.

 

Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje, a koje između stranka nije ni sporno:

 

- da je tužitelj zaposlenik tuženika na neodređeno vrijeme koji obavlja poslove III. vrste (geodet),

- da tužitelj u okviru svojega radnog mjesta, povremeno boravi i na istraživačkim brodovima,

- da je odredbom članka 17. Kolektivnog ugovora za Institut (u daljnjem tekstu: KU-tuženika), utvrđeno pravo radnicima tuženika, osim članovima posade broda, na dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada, odnosno obavljanja poslova na brodu,

- da je taj dodatak tuženik isplaćivao tužitelju zaključno s 2013., kao i od 2016. (što proizlazi i iz iskaza tužitelja),

- da tužitelju, tuženik nije isplaćivao ni dodatak s osnove rada subotom, nedjeljom i blagdanom za 2014. i 2015., 

- da je tužitelju kroz utuženo razdoblje tuženik isplatio plaću prema obračunskim platnim listama,

- da iz putnih naloga proizlazi da je tužitelj na istraživačkim brodovima radio i subotom, nedjeljom i blagdanom, i

- da je visina koju tužitelj potražuje sukladna podacima i obračunu tuženika, koja među strankama nije ni sporna.

 

Osnovni prigovori tuženika u tijeku postupka, a koje ponavlja i u žalbi su, da je KU-tuženika prestao važiti najkasnije 15. veljače 2014. i da kao granski kolektivni ugovor nije propisao radna mjesta s posebnim uvjetima rada, dok da je za rad subotom, nedjeljom i blagdanom tužitelj obeštećen u vidu slobodnih dana.

 

Odredbom članka 17. stavkom 1. KU-tuženika, koji je potpisan 15. studenoga 2010., propisano je da zaposlenici Instituta, osim članova posade broda, za boravka na istraživačkom brodu, imaju pravo na dodatak na osnovnu plaću s osnove posebnih uvjeta rada u onom mjesecu kada su na brodu, i to: u visini 15% bruto plaće, ako su na brodu 8 ili više dana, u visini 12% bruto plaće, ako su na brodu 5 do 7 dana, u visini 10% bruto plaće, ako su na brodu 3 do 5 dana, u visini 7% bruto plaće, ako su na brodu do 3 dana, dok prema stavku 2. istoga članka, pravo na dodatak ima i posada istraživačkih brodova, i to u visini od 10% bruto plaće.

 

Tuženik kao javna ustanova ne osporava da se na istog kao poslodavca primjenjuje i Temeljni Kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 141/12., 150/13., 153/13. – u daljnjem tekstu: TKU), kojim je odredbom članka 54., određeno pravo na uvećanje osnovne plaće zaposlenika, i to za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35% te za rad blagdanom i neradnim danom za 150%.

 

Prema odredbi članka 90. stavkom 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14. i 127/17. – u daljnjem tekstu: ZR/14.) propisano je, da poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog Kolektivnim ugovorom.

 

Budući da među strankama nije sporno da je tužitelj kao radnik tuženika u utuženom razdoblju (od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015.) boravio na istraživačkim brodovima, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj ostvarivao pravo na dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada na temelju citirane odredbe članka 17. KU-tuženika, jer mu taj dodatak  tuženik za 2014. i 2015. nije isplatio.

 

Pri tome je prvostupanjski sud pravilno otklonio kao neosnovan prigovor tuženika da je KU-tuženika prestao važiti najkasnije 15. veljače 2014., a koji prigovor ponavlja i u žalbi, jer je taj sud utvrdio da je KU-tuženika zaključen 15. studenoga 2010., i da je u odredbi članka 2. istoga, određeno da se zaključuje na tri godine, s time što je stavkom 2. toga članka, određeno da se ovaj ugovor obnavlja na daljnji rok od dvije godine, ako do isteka roka na koji je zaključen niti jedna od ugovornih strana pisano, ne obavijesti drugu stranu da ne želi njegovu obnovu, pa kako je utvrdio i da do 15. studenoga 2013. stranke nisu pisano obavijestile drugu stranu kako je to određeno citiranim člankom 2. stavkom 2. KU-tuženika, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je KU-tuženika obnovljen na daljnji rok od dvije godine, tj. do 15. studenoga 2015. i da je uz produženu primjenu pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima na temelju odredbe članka 199. ZR/14., kojom je propisano da se, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila primjenjuju, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor, odnosno tri mjeseca od isteka otkaznog roka, KU-tuženika bio u primjeni sve do 15. veljače 2016., znači, za cijelo razdoblje za koje se odnosi potraživanje tužitelja.

 

Stoga je neosnovano pozivanje tuženika i na odredbe Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje od 28. srpnja 2012., iz razloga što je KU-tuženika, sukladno odredbi iz članka 2. stavka 2. toga KU-a, bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu toga Zakona, pa tako i za 2014. i 2015. jer se na njega primjenjuju odredbe članka 199. ZR-a, što se ponovno ističe, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

 

Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije dokazao da je za tužiteljev rad subotom, nedjeljom i blagdanom, tužitelju isplatio pripadajuće dodatke za taj rad niti da je tužitelj za taj rad obeštećen u vidu slobodnih dana kako to tvrdi, jer to ne proizlazi iz izvedenih dokaza pa tako ni iz iskaza saslušanih svjedoka, iako iz iskaza svjedoka N. L., koji je obnašao dužnost ravnatelja tuženika kroz sporno razdoblje, proizlazi da je postigao djelomični dogovor da se za navedeni rad radnicima prizna jedan i pol slobodan dan, kada svjedoci D. O. i A. G. suglasno, kao i tužitelj tvrde da nisu za ovaj rad obeštećeni na ovakav način. Da tuženik nije dokazao da je tužitelj na takav način obeštećen za rad subotom, nedjeljom i blagdanom proizlazi prema utvrđenju prvostupanjskog suda suda i iz toga, što tuženik nije dostavio rješenje o korištenju slobodnih dana, a iz kojeg bi bilo vidljivo za koji se rad odnosi i za koje razdoblje.

 

Budući da ugovorom o radu sklopljenim između tužitelja i tuženika 5. travnja 2013. nije ugovoreno da tužitelj ima pravo na dodatke na plaću, ali kako je točkom 13. ugovora o radu (list 45.- 46. spisa) ugovorena povoljnija primjena prava, to se prema odredbi članka 7. stavku 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 148/09., 61/11., 82/12., 73/13.), i članka 9. stavka 3. ZR/14., na isplatu dodataka na plaću tužitelju primjenjuje povoljnije pravo, tj. u ovom slučaju odredbe članka 17. KU-tuženika, odnosno članka 54. TKU, jer tužitelju tuženik nije isplatio pripadajuće dodatke na plaću po navedenim osnovama u visini koja među strankama nije sporna, a koju je obračunao tuženik, zbog čega je prvostupanjski sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio materijalno pravo. 

 

              Na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni naknadno dostavljeni podnesci od strane tužitelja i tuženika.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. – u daljnjem tekstu: Tarifa), pa je suprotno žalbenim navodima pravilno prvostupanjski sud priznao tužitelju trošak sastava podnesaka od 29. kolovoza 2017. i 21. studenoga 2017. na temelju odredbe članaka 155. ZPP-a, dok osnovano tuženik tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno postupio kada je tužitelju dosudio troška zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 24. svibnja 2018., kada je to ročište suglasnošću stranaka odgođeno, pa tužitelju za to ročište pripada trošak od 25 bodova prema Tbr. 9. točki 5. Tarife, a ne 100 bodova, kako mu je pogrešno dosuđeno pobijanom odlukom.

 

Stoga je zahtjev tuženika za naknadom troška za iznos od 937,50 kuna valjalo odbiti i u tom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, a u ostalom dijelu pobijanu presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 380. točke 2. ZPP-a.

 

Odlučujući o troškovima žalbenog postupka tuženika ovaj je sud mišljenja da mu isti ne pripada iz razloga što nije uspio sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično uspio u odluci o troškovima postupa u odnosu na koji mu nisu nastali posebni troškovi, zbog čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 3. ZPP-a, ovaj zahtjev odbijen, kao što je odbijen i zahtjev tužitelja na ime troška za sastavljanja odgovora na žalbu jer je ovaj sud ocijenio da taj trošak tužitelja nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. stavkom 1. ZPP-a.

 

S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 1. lipnja 2020.